Pravni okvir kojim se reguliraju odnosi između Islamske zajednice i države BiH ovih dana je predmet posebnog interesiranja javnosti nakon što je Vijeće ministara 29. 9. 2015. god. usvojilo prijedlog osnovnog ugovora između IZ i BiH. Povod je to da se javnost upozna s najvažnijim elementima tog ugovora.

Ovaj ugovor razrađuje uzajamne obaveze dvije strane unutar okvira koji je dobrim dijelom već određen Evropskom konvencijom za ljudska prava, sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, Ustavom BiH, Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica iz 2004. god. te osnovnim ugovorima države BiH sa Vatikanom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Ovaj, u suštini, liberalni režim slobode vjere ili uvjerenja (u nastavku, sloboda vjere) radikalno se razlikuje od sistema upravljanja vjerom i vjerskim zajednicama koji je naše društvo poznavalo od 1945. do 1990. god. U najkraćem, u skladu sa liberalnim poimanjem ljudskih prava normativno jezgro prava čovjeka na slobodu vjere može se sažeti u sljedećih nekoliko komponenti.

Prvo, svako ima pravo na apsolutnu unutrašnju slobodu vjere, mišljenja i savjesti. Ovo pravo obuhvata slobodu svih da imaju, usvoje, ostanu pri svojoj ili promijene vjeru ili uvjerenje. Sukladno tome, niko ne smije biti podvrgnut prinudi koja bi mu umanjila slobodu da ima ili prihvati neku religiju ili uvjerenje po svom izboru. Ovaj aspekt slobode vjere se danas u BiH uglavnom ne dovodi u pitanje iako nije tako bilo tokom 1990-ih. Ovaj temeljni element prava na slobodu vjere među muslimanima ne prihvataju oni koji smatraju da za apostaziju (riddet, irtidad) postoji ovozemaljska kazna.

Drugo, svako ima slobodu da, bilo sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeru ili uvjerenje podučavanjem, praksom, obredima ili poštivanjem vjerskih propisa u skladu sa vlastitim shvatanjem naloga svoje vjere. Ovo je tzv. vanjska sloboda. U odnosu na raniju praksu ovdje se garantira mjesto vjeri u javnom prostoru kao i njen kolektivni aspekt. U svemu tome vrhovni vjerski autoritet za državu je savjest pojedinca, a ne tumačenje ove ili one institucije. Tako je, naprimjer, za državu nevažno što je neki muftija negdje izdao fetvu da hidžab nije vjerska obaveza. Ukoliko neka žena smatra da hidžab jeste vjerska obaveza onda država, osim u situacijama koje će biti navedene u nastavku, ima obavezu respektirati njen stav. U tom smislu je pozivanje nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova laicističke Francuske Sarkozija na fetvu šejhu-l-Azhara da hidžab nije stroga vjerska obaveza nedopustivo odstupanje od logike slobode vjere. Politički je to bio vješt potez, ali pravno nije mogao promijeniti pravno nasilje koje je njegova odluka činila prema pravima muslimanki.

Treće, država se obavezuje da poštuje i osigurava svim pojedincima na svojoj teritoriji i u svojoj nadležnosti pravo na slobodu vjere bez bilo kakvih razlika, kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, vjera ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili drugo porijeklo, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status. Ovo načelo nediskriminacije često se smatra jednim od temelja na kojima počiva ovo ljudsko pravo. Naime, prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, države članice Vijeća Evrope imaju određenu slobodu u obimu prava koja će priznati vjerskim zajednicama i svojim građanima u prakticiranju vjere. Pri tome je apsolutni zahtjev da sva ograničenja i privilegije budu nametnute ili garantirane bez diskriminacije.

Četvrto, države se obavezuju da će poštovati prava roditelja, odnosno zakonskih staratelja, da svojoj djeci osiguraju religijsko i etičko obrazovanje u skladu s njihovim vlastitim (tj. roditeljskim) uvjerenjima. Postavlja se uvjet da se zaštiti pravo svakog djeteta na slobodu vjere u skladu s razvojnim mogućnostima djeteta. To praktično znači da će, naprimjer, u osnovnoj školi uprava škole o vjeronauci djece pitati roditelje, dok će u srednjoj školi o tome pitati i učenike. Razlog za uključivanje prava roditelja i staratelja u slobodu vjere je taj što je po mnogim vjerskim učenjima temeljna vjerska obaveza roditelja da na svoju djecu prenesu polog vjere.

Peto, suštinsko obilježje slobode religije za vjerske zajednice, posebno u savremenim uređenjima, jeste da imaju neotuđivo institucionalno pravo da kao zajednice predstavljaju svoja prava i interese. To jest, same vjerske zajednice imaju slobodu vjere, uključujući i pravo na autonomiju u vršenju poslova. Iako religijske zajednice mogu i ne iskoristiti formalni status pravnog subjekta, danas se uveliko uvažava njihovo pravo na stjecanje pravnog statusa, koje je dio prava na slobodu vjere, i, kao poseban aspekt slobode pojedinca, dio je njihovog prava da ispoljavaju vjerska uvjerenja ne samo pojedinačno, već u zajednici s drugima.

Šesto, slobodi ispoljavanja vjere mogu se nametnuti samo ona ograničenja koja propisuje zakon, a koja su neophodna u demokratskom društvu da bi se zaštitili javna sigurnost, red, zdravlje, moral ili temeljna prava drugih. Pri tome ta ograničenja imaju biti proporcionalna potrebi da se zaštiti legitimni cilj. Ovo je priznanje da u savremenim multireligijskim društvima postoje situacije u kojima se ispoljavanje vjere može ograničiti. No, da se ne bi otvorila vrata nasumičnim, neopravdanim i arbitrarnim ograničenjima lista dopustivih ograničenja je svedena na ovu kratku listu od pet osnova. Pri tome se takva ograničenja imaju nametnuti odlukama zakonodavnih tijela, a ne odlukama administrativnih organa ili pojedinaca. Ovo je važno u našem kontekstu jer u BiH ima onih koji misle da se aktom poslodavca mogu uskraćivati ljudska prava koja je garantirao ustav ili zakon. Također je neodbranjiv stav da ugovor ove vrste ne može predvidjeti nešto što već nije previđeno zakonima i podzakonskim aktima ili je njima nakaradno regulirano. Naime, ugovor ne treba samo da propiše postojeća već da propiše adekvatna rješenja u ovoj oblasti.

Konačno, s obzirom na fundamentalnu narav ovog ljudskog prava države ne mogu derogirati pravo na slobodu vjere, čak ni u vrijeme vanrednog stanja.[1]

Karakteristike pregovaračkog procesa IZ

Bosanskohercegovački pravni okvir o slobodi vjere kao i ugovor na kome trenutno rade država BiH i IZ u BiH su na tragu ovih rješenja. Osnovne karakteristike tog pregovaračkog procesa i samog ugovora su sljedeći. Prvo, polazeći od načela nediskriminacije, ugovor uglavnom slijedi rješenja koja su prihvaćena u ranija dva ugovora sa dvije crkve. Za neku narednu fazu dogovora je ostavio pitanja oko kojih nije bilo moguće postići konsenzus u ovom trenutku sa sve tri zajednice. U općeprihvaćena rješenja spadaju puna autonomija vjerskih zajednica u upravljanju svojim internim poslovima i vanjskim odnosima, središnja uloga vjerskih zajednica u izvođenju konfesionalne vjeronauke i vjerskoj službi u vojsci. Na listi neriješenih pitanja su priznavanje vjerski sklopljenih brakova, rokovi za restituciju nacionalizirane imovine vjerskih zajednica i doprinos vlasti pokrivanju troškova penzijskog i zdravstvenog osiguranja imama i svećenika. Ova pitanja su pozitivno riješena, naprimjer, u Hrvatskoj ali kod nas ili nema novaca (restitucija) ili volje (brakovi) na strani države, pa su ta pitanja ostavljena za neku narednu fazu.

Drugo, Islamska zajednica je ovim ugovorom pokušala utvrditi spisak najčešćih situacija u kojima su muslimani u prilici da traže ili očekuju da se njihovo pravo na slobodu iskazivanja vjere ispoštuje. To su specifičnosti, ne privilegije gdje se ovaj ugovor razlikuje od druga dva ugovora. Zbog njih je muslimanska javnost posebno zainteresirana za ovaj ugovor. Većina tih specifičnosti je u članu 11 koji kaže da će u javnom i privatnom sektoru muslimanima biti omogućeno pravo na slobodno vrijeme (u pravilu neplaćenu pauzu) za obavljanje džuma namaza, kao i pravo na slobodno vrijeme za obavljanje iftara i sehura tokom mjeseca ramazana, pravo na odsustvo sa posla u svrhu obavljanja hadža, pravo na obavljanje molitve, izbor prehrane, odijevanja i izgleda u skladu sa njihovim vjerskim uvjerenjima.

S obzirom da je jasno da ova prava ne mogu biti osigurana uvijek i u svim prilikama na zadovoljavajući način, posljednji stav člana 11 sadrži odredbu da ta prava mogu podlijegati samo ograničenjima predviđenim zakonom, a koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Predlažući ovakav tekst pregovarački timovi IZ i države su smatrali da su udovoljili ranije obrazloženim evropskim standardima u ovoj oblasti a muslimanima garantirali mogući maksimum ne dovodeći ih ni na koji način u povlašten položaj niti ugrožavajući legitimne konkurentne interese i prava drugih u demokratskom društvu. Na isti način ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, naprimjer, predviđa nedjelju kao neradni dan za pravoslavce koji to traže. To znači da poslodavac može pravoslavnog vjernika obavezati na rad nedjeljom samo u izuzetnim, gore navedenim situacijama. Usput, te situacije su prepoznate u Zakonu o slobodi vjere kao legitimne osnove za ograničavanje slobode ispovijedanja vjere.

Muslimani bi trebali biti zadovoljni ovim rješenjem jer i islamski vjerozakon priznaje da postoje situacije u kojima standardne obaveze mogu biti olakšane. Svakako, ovaj član ostavlja dosta prostora za interpretaciju, ali to je neminovno s obzirom da sve situacije ionako nije moguće predvidjeti. Tamo gdje postoji potreba potpisivat će se posebni provedbeni ugovori, kao što je slučaj sa dušebrižništvom u bolnicama, zatvorima i policiji koji je s Katoličkom crkvom već u pripremi. Neka od ovih rješenja su implicitno već dio našeg zakonodavstva, kao što je slučaj u Federaciji BiH sa jednom jednosatnom pauzom u sedmici. U nekim drugim situacijama neće biti dodatne regulative i dolazit će do nesporazuma i sudskih procesa u konzumaciji ovih prava što je jednostavno neizbježno. Ako se ovim članom broj takvih situacija značajno umanji onda se uspjelo.

I ovaj ugovor, kao i prethodna dva, predviđa uspostavu zajedničke komisije za implementaciju ugovora. Najavljeni ugovor Katoličke crkve o dušebrižništvu je rezultat rada takve komisije.

Prilika je da se kaže kako je educiranje o ovom ljudskom pravu obaveza svih u pluralnom društvu, a posebno onih kojima je najviše stalo do ovog prava. Jednostavno kazano, sloboda vjere je okvir unutar kojeg evropski muslimani mogu očekivati da žive svoju vjeru. Sretna je okolnost da u Islamskoj zajednici imamo ljudske kapacitete, a na bosanskom jeziku dovoljno relevantne literature koja nam to omogućava. Ostaje zadaća da se u kontinuitetu prate novi pomaci na ovom polju u sferi teorije i sudske prakse. Naprimjer, obično se govori o vjeri u javnom prostoru kao da postoji samo jedna vrsta javnog prostora. Prof. Silvio Ferrari, pak, misli da postoji više vrsta javnog prostora u smislu prihvatljivog prisustva vjere u njemu. Ono što može biti prihvatljivo na ulici, javnom prijevozu, bolnici ili školi možda ne može biti prihvatljivo u parlamentu i sudu, i obratno. No o tome nekom drugom prilikom.

Treće, u pokušaju da se načelno regulira odnos između IZ i prava građana na udruživanje, a kada su posrijedi pitanja iz temeljne misije IZ, ugovor predviđa da će nadležni organi „u skladu sa pozitivnim propisima odbiti ili odbaciti zahtjev za upis u registar nevladine organizacije, ako se ciljevi i djelatnosti nevladine organizacije odnose na djelatnost Islamske zajednice, bez prethodno pribavljene pismene saglasnosti Islamske zajednice.“

Četvrto, nacrt ugovora jamči IZ nadležnost za institucionalno tumačenje islama, uključujući tumačenje propisa o halalu, te nadležnost za standardiziranje, akreditiranje i certificiranje halal kvalitete uz uvažavanje relevantnih nacionalnih i međunarodnih normi, standarda i institucija. Preovladao je, naime, stav da je interes i države, i IZ, i potrošača i poslovnih subjekata da BiH ima prepoznatljiv sistem halal kvalitete koji neće moći biti lahko zloupotrijebljen i samim time diskreditiran u očima potencijalnih poslovnih partnera i kupaca, od čega bi svi mogli imati samo štetu. Podrazumijeva se da ništa od dogovorenoga ne može dovesti u pitanje druge međunarodne obaveze BiH, niti da IZ može preuzeti ingerencije državnih akreditacijskih i standardizacijskih institucija.

Sveukupno, ovaj se prijedlog sporazuma može ocijeniti važnim iskorakom u osnaživanju liberalnog pravnog okvira i približavanju najboljoj međunarodnoj praksi u ovoj oblasti. Njime se nastavlja pozitivna praksa izjednačavanja svih u onome što im se daje i omogućava, a ne u onome što im se uskraćuje u domeni slobode vjere ili uvjerenja, što je bio pristup u nekim ranijim vremenima.

Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda

[1][1] Više u knjizi Lindholm i drugi, Sloboda vjere ili uvjerenja, Satrajevo, CNS, 2015; Emir Kovačević, Sloboda vjere u presudama Europskog suda za ljudska prava u Strazburu, Sarajevo, Friedrich-Naumann-Stiftung, 2013.