Pitamo li se u našim poslovima koje radimo, u našim svakodnevnim obavezama, u našim učenjima i kazivanjima, u podučavanjima drugih imaju li, i koliko koristi ljudi od toga što radimo, što kažemo, čemu podučavamo? Ili, bolje rečeno, ima li kakva dobra u tim našim poslovima?

Pitamo li se u našim srdžbama, u našim ljutnjama, u našim kritikama kroz vlastite reakcije i postupke imaju li drugi ljudi kakve koristi od naših, upravo takvih reakcija i postupaka? Ili, bolje rečeno ima li i kome kakva hajra, kakva dobra od tih i takvih naših reakcija?

Pitamo li se kada sudimo o drugim ljudima, kada zaključujemo o njima, kada izražavamo svoje stavove o njima, kada ih smještamo u tim svojim zaključivanjima u ove ili one okvire imaju li ljudi, uopće, kakve koristi od toga, ili, bolje rečeno, ima li kakva dobra u tome?

Pitamo li se kada sve ovo radimo da li na pravi način, na način kojim bi Gospodar Svjetova bio zadovoljan s nama, izvršavamo svoju zemaljsku misiju koja nam je data i da li na pravi način koristimo pružene nam prilike ili ih propuštamo, ili, možda, te prilike prolaze pored nas, a da ih uopće ne primjećujemo?

Pitamo li se šta se događa s nama kao narodom i zašto imamo takve reakcije kakve imamo u brojnim prilikama, situacijama i kušnjama?

Pitamo li se šta se desilo s nama pa ne poduzimamo sve što možemo kako bismo popravili naše stanje, a ne da čekamo da nam naše stanje popravljaju oni koji su gori od nas?

Sve ovo spomenuto, i mnogo toga još, ima smisla postaviti kao pitanje, ima smisla biti u stanju zapitanosti kao prvom koraku učinjenom u smjeru razumijevanja našeg stanja, naših izazova i kušnji, a sve s ciljem traženja odgovora i boljih rješenja, postupaka, djelovanja. No, preduvjet za bilo kakav iskorak jeste naša svakodnevna zapitanost nad samim sobom i nad svojim postupcima, te svođenje računa sa samim sobom na kraju dana. Svako od nas pojedinačno. Sam sa samim sobom. Jer, lahko je svoditi račune s drugima. Pogotovo u svojim malim ćoškovima, osamljen i bez ikakve veze sa stvarnim svijetom. Ti svjetovi, nastali u našim glavama i koji postoje samo u našim glavama, i najveća su prepreka za normalnu komunikaciju s ljudima.

Pitamo li se, također, gdje i na osnovu čega pronalazimo odgovore za sve gore pobrojano i da li su ti odgovori onakvi kakvim bi trebali biti odgovori jednog muslimana?

Kada obavljamo svoje redovne poslove, zadatke, realiziramo projekte mi se susrećemo sa živim ljudima, sa njihovim naravima, potrebama, frustracijama koje su, katkad, nedokučive u kratkom vremenu koje im možemo posvetiti. To su naši ljudi. Bolje rečeno, to su ljudi – Božija stvorenja. Zar nam nije kazano - ti sa svakim lijepo i traži da se dobro čini, a neznalica se kloni?

Imamo li vremena i strpljenja da sa svima postupamo na lijep način? Imamo li potrebu da tražimo od ljudi da čine dobro, i da li se baš uvijek i svuda klonimo neznalica?

Kada Božija Knjiga opisuje vjernika kaže, između ostalog, i da su to oni koji se klone onoga što ih se ne tiče. To su oni koji o tome što je na dnevnom redu ne znaju ništa, znaju vrlo malo ili znaju na pogrešan, a time i opasan način. Ustvari, to bi trebalo da su oni koji znaju šta ne znaju.

Imamo li u sebi snage priznati da nešto ne znamo makar se nalazili i na funkcijama na kojima bismo mnogo toga trebali znati ili bili obični mali bosanski čovjek? Nisam siguran da ni pojedinačno, a niti kao narod imamo snage graditi u sebi tu vrstu „pročišćenja“, filtera koji bi pomogao svakom od nas ponaosob, ali i svima nama zajedno. Jer, baveći se stvarima o kojima ništa, ili malo toga znamo, činimo istovremeno dvije velike greške. Prvo, trošimo svoju energiju tamo gdje nikakve koristi nema. Drugo, kad potrošimo tu energiju nedostaje nam za puno drugih stvari na koje možemo utjecati, koje možemo završiti i od kojih može koristi biti.

Imamo li, svako od nas, snage da u tim obračunima sa sobom i savladavanju svoje dimenzije nagona, poriva, strasti (nefsani) potaknemo svoju dimenziju hajra, dobra korisnog za ljude i na taj način učinimo dominantnom u sebi našu dimenziju duha (ruhani), po čemu i jesmo najveličanstvenije Božije stvorenje? Ova borba, u našim uvjetima, podrazumijeva ulaganje svakog mogućeg truda, napora, žrtve, prijegora kako bismo iz stanja „ja“ pokušali prijeći u stanje „mi“. Jer, „ja“ je uvijek šejtani inspiracija. „Mi“ je uvijek berićet i ruhani inspiracija. Ako to ne možemo učiniti svi, a onda bi trebalo da to učine oni koji mogu. Time će ta njihova ruhani dimenzija „osvijetliti“ doline mraka i onima koji ne mogu sami učiniti taj napor. Ako se još neko pita šta je to dimenzija „ja“ i kakve su njene posljedice po pojedince i društvo u našim uvjetima neka samo otvori oči i gleda u kakvo smo se stanje doveli. Onaj kome je stalo do stanja „mi“, uz koje je uvijek Božiji berićet, neka odmah počne raditi na svojoj transformaciji u berićet, zajedništvo i dobro, ili, barem, odbacivanje zla. Na puno stvari utjecati ne možemo, ponekad nas objektivne okolnosti sprječavaju da učinimo kakvo dobro i to ne možemo promijeniti, ali svako od nas sam odlučuje koliko će učiniti lošeg ili, ne daj Bože, zlog. To je isključivo u njegovoj „nadležnosti“ – a svaka nedaća koja vas zadesi dolazi od vas samih.

Smisao naših života, naše misije na Ovome svijetu jeste stalna briga i potreba za činjenjem dobrog i korisnog drugim ljudima. Nema nikakve potrebe poticati nekoga da čini korisno samom sebi. On to svakako radi, ili pokušava raditi. Ali, to je niži nivo svijesti. Truditi se drugima činiti dobro, i pri tome mislim na ljude kao Božija stvorenja, ili u najmanjoj mjeri truditi se drugima ne činiti nažao, zlo je veličanstvena dimenzija duše po kojoj čovjek i jeste živ.

A, zar nas Milost svjetovima i Učitelj svijeta Muhammed Mustafa, s.a.v.s., nije pozvao upravo na to govoreći kako je najbolji čovjek onaj koji koristi ljudima. I, pri tome, naravno, mislimo na sve ljude kao Božija stvorenja.