Posebno zabrinjava što se čini da je to, kod nekih bez ikakvog pokrića, unaprijed izvježbani i spremljeni odgovor, gotovo objašnjenje za sve neuspjehe, sigurno i prihvatljivo opravdanje za nemoć, nedostatak odgovornosti i hrabrosti. Jednostavno, za sve je dovoljan odgovor: Ne može se više, niti drugačije. I to jednako koristi i pozicija i opozicija, i radnici i penzioneri, i intelektualci i zemljoradnici.

Da li je to stvarno tako, odnosno da li može svima to biti adekvatan izgovor i odgovor? Jasno je da se ne možemo i ne smijemo ponašati poput nojeva i pred problemima zabijati glavu u pijesak; ignorirati činjenicu da brojne analize i statistike pokazuju da je teško stanje i da mnogi naši sugrađani žive tešku životnu svakodnevicu u kojoj je ključni izazov puko preživljavanje.

Šta sam ja učinio danas da našem društvu bude bolje, da nam država bude prosperitetnija, Islamska zajednica uspješnija, da bude radost i zadovoljstvo svih muslimana. Također, trebaju da se zapitaju i duboko razmišljaju svako jutro nakon sabah namaz šta će tokom tekućeg dana uraditi da nam bude bolje nego jučer, a sutra bolje nego danas.

Međutim, opterećenost mnogih ljudi egzistencijalnim teškoćama bez ikakve sumnje ne može svima podjednako biti izgovor i opravdanje: i onima koji su u vlasti i koji nisu, i onima koji odlučuju i o kojima se odlučuje, i onima koji uživaju privilegije i koji ih samo finansiraju, i koji formiraju društveni ambijent i svijest naroda i onima čija se svijest samo formira.

Iako nije jedini, ali, čini mi se, da jeste jedan od ključnih razloga za stanje nemoći i besperspektivnosti koje se osjećaju na razini opće društvene svijesti, a koje prijete da postanu društvena norma, to što među nama dominira, s jedne strane, intelektualna lijenost, a, s druge, intelektualna oholost i sebičnost.

Dakako, imamo ljudi s visokim formalnim obrazovanjem, imamo ih mnogo u svim društvenim i proizvodnim sektorima. Oni su „okupirali“ važne pozicije, ali njihova intelektualna lijenost ne proizvodi novu vrijednost koja je nužna u ovom vremenu. S druge strane, postoji i druga grupa koju karakterizira intelektualna oholost i sebičnost. Oni posjeduju respektabilan nivo znanja i vještina, pokazuju da razumijevaju društvene tokove, no njihova oholost i sebičnost uspostavlja čvrstu i, skoro, nepremostivu barijeru između njih i ostatka društva. Na taj način društvena korist od njih se svodi na minimum i ostaju neuvjerljivi u svome znanju i namjeri. U principu, oholost i sebičost ih ostavlja po strani, usto nisu spremni da saslušaju drugoga, ali u određenim intervalima sa osobitom slašću i strašću drže predavanja svima, izdaju diktate i naloge po kojima bi trebalo svi da postupaju, bez obzira da li su utemeljeni u stvarnom životu i konkretnom trenutku. Nakon toga ponovo se povuku u „nebeske visine“ i odozgo posmatraju svijet. Međutim, ono što ih potpuno diskreditira jeste što pokazuju da ti nalozi za njih ne važe i ne postupaju po njima u vlastitom životu i radu.

Takvi kakvi jesu, i jedni i drugi, s „okupiranih“ društvenih pozicija multipliciraju svoje manire i svijest, proizvode kadar sličan sebi, okružuju se sebi sličnim i zato je proces promjene društvene svijesti tako spor.

Ko plaća cijenu naše intelektualne lijenosti i intelektualne oholosti i sebičnosti? Naravno, narod plaća cijenu! Jer, upravo taj društveni sloj bi morao kreirati pozitivan društveni ambijent, nuditi rješenja i perspektivu, educirati o nacionalnim, kulturnim i vjerskim prioritetima; prebivati u pročelju promjena, na sebi ih prvo testirati i njihove efekte podnositi.

Kažu, narod nam je politički, nacionalno, moralno i kulturno zapušten, a ni država nam nije dobra! Zašto? Zbog naše intelektualne lijenosti, intelektualne oholosti i sebičnosti.

Kažu, narod je izgubio nadu, zabrinut je i u strahu za svoju budućnost! Zašto? Zbog naše intelektualne lijenosti, intelektualne oholosti i sebičnosti.

Kažu, kako u našem društvu nema kritičke svijesti i kulture dijaloga! Zašto? Zbog naše intelektualne lijenosti, intelektualne oholosti i sebičnosti, te zgražajuće prljavih intelektualnih svađa.

Kažu, u društvu preovladava dvoličnost i neprincipijelnost! Zašto? Zbog naše intelektualne lijenosti, intelektualne oholosti i sebičnosti, jer ni sami u dovoljnom obimu ne dajemo drugačiji primjer.

Nadalje, zbog naše intelektualne lijenosti, intelektualne oholosti i sebičnosti bošnjačka djeca su diskriminirana u svome prirodnom pravu da uče bosanski jezik u entitetu RS, a neki muslimani i muslimanke zbog svojih islamkih uvjerenja imaju problema oko rada i zapošljavanja, zbog toga nam otimaju džemat i džematlije, a mladi masovnije odlaze u poroke.

Unatoč svemu ovome, glasno pričamo, i kao papagaji ponavljamo, kako je znanstveni napor i produkcija farz i kako je farz davati zekat na znanje. Kome to pričamo i zašto?

Dakako, neki od nas nemaju nimalo prava da se brane i pravdaju spominjanim žalopojkama, jer nisu tu gdje jesu kako bi govorili da se više ili drugačije ne može. Naprotiv, s tih pozicija se očekuje da kažu kako se mora i može više i drugačije, i koja su rješenja. Ako ne svi mi, onda posebno neki od nas imaju strogu obavezu da svaki dan nakon jacije namaza upitaju sebe: Šta sam učinio danas da našem društvu bude bolje, da nam država bude prosperitetnija, Islamska zajednica uspješnija, da bude radost i zadovoljstvo svih muslimana. Također, trebaju da se zapitaju i duboko razmišljaju svako jutro nakon sabah namaz šta će tokom tekućeg dana uraditi da nam bude bolje nego jučer, a sutra bolje nego danas.

Da rezimiram, onaj između nas ko se smatra intelektualcem ili ima ambiciju da to bude, te ko vrši dužnost u ime drugih, bilo izborom ili imenovanjem, nema ni moralno ni profesionalno pravo da se žali i da objašnjava kako se i zašto se ne može i da to smatra opravdavajućim. On je, zapravo, tu da kaže kako se mora i može i da ponudi rješenja.

Stoga, dragi čitaoci Preporoda, ako sada nije tako, predano i odgovorno radimo da nam u budućnosti bude. Naporno radimo kako bismo iznjedrili intelektualce čija će najveća čast i zadovoljstvo biti da istinski služe svome narodu, a najveća profesionalna i ljudska radost da ponude efikasna i provodiva rješenja za konkretne probleme našeg društva. Takvi intelektualci i predstavnici zaslužuju naše povjerenje, a ne sumnjam da ćemo im uzvratiti dostojnom pažnjom i ljubavlju. Ali isto tako znam da naše probleme i slabosti neće niko drugi riješiti, osim nas samih.