Preporod nije zabilježio sve te tužne i opominjuće godišnjice koje su bile, ali i ove što jeste, kao i ono što je zabilježeno u prethodnim brojevima, ne smije biti puka brojka i statistika; ignorantski i olahko prelaziti preko toga.

Bez imalo sumnje, godišnjice bošnjačkog stradanja trajno i odlučno upozoravaju vođe i predstavnike naroda koji je u ovolikom obimu i ovakvim intenzitetom stradavao, posebno od druge polovine XIX stoljeća, da nemaju pravo na sistemske slabosti i greške u organizaciji i vođenju narodnih i državnih poslova, nemaju pravo da njihovim postupcima i mislima upravlja sujeta i sebičnost, moralna izopačenost i ekonomska pohlepa

Dakako, nisu proljeće i ljeto ove godine izuzeci, to je nešto što se ponavlja svake godine. Međutim, u vremenu raznolikih turbulencija na unutrašnjoj, regionalnoj pa i globalnoj političkoj i društvenoj sceni, izricanja prijetnji i provokacija, podsticanja strahova i tenzija, upravo godišnjice stradanja postaju Bošnjacima alarmi ranog upozoravanja, uzbunjivači za uspavanu svijest, podsjetnici na moguću uljuljkanost u lažnom, nekada potpuno sebičnom komoditetu i sigurnosti. Svaka od ovih godišnjica bošnjačkog nacionalnog stradanja nije samo historijska opomena i puko podsjećanje na prošlost, koja postaje sve dalja i hladnija, nego ona traži da se nad njom zastane, analizira aktuelno stanje i okolnosti i na porukama i iskustvima ovih događaja promišlja bošnjačka sadašnjost i budućnost. Jer čemu žrtva ako će se zaboraviti i obesmisliti, čemu stradanje ako za žive nikakvo značenje i pouku neće imati?

Bez imalo sumnje, godišnjice bošnjačkog stradanja trajno i odlučno upozoravaju vođe i predstavnike naroda koji je u ovolikom obimu i ovakvim intenzitetom stradavao, posebno od druge polovine XIX stoljeća, da nemaju pravo na sistemske slabosti i greške u organizaciji i vođenju narodnih i državnih poslova, nemaju pravo da njihovim postupcima i mislima upravlja sujeta i sebičnost, moralna izopačenost i ekonomska pohlepa.

Dakako, ne mislim samo na onih nekoliko najistaknutijih političkih ili vjerskih lidera, nego na sve one koji imaju i nose određenu odgovornost ili legitimitet predstavljanja i vršenja poslova u ime nekog dijela Bošnjaka. Dakle, mislim i na državne i na stranačke lidere, intelektualce, posebno univerzitetske profesore, i biznismene, općinske načelnike i vijećnike i mnoge druge. Svi oni nekoga predstavljaju ili u ime drugih vrše neku javnu dužnost ili, pak, obrazuju i kreiraju javnu svijest i mišljenje. Naravno, sa opsegom utjecaja i moći veća je i odgovornost.

Cijenu sistemskih slabosti i grešaka, osnaženih ili proizašlih iz personalne uskogrudnosti, zlobe i nedoraslosti prvaka i elite, bošnjački narod je plaćao krvlju i marginalizacijom. Tu surovu odliku ovoga prostora i sudbinu ovoga naroda treba stalno imati na umu, makar ponavljajući stih znamenitog Mehmedalije Maka Dizdara: „Jer ovdje se ne živi samo da bi se umrlo / Ovdje se i umire / Da bi se živjelo.“

I sami smo svjedoci da su mnoge generacije Bošnjaka na ovim prostorima umirale u najtežim mukama da bi drugi Bošnjaci, uključujući i nas, (pre)živjeli. Ako već neko mora umirati i stradati da bi neko drugi mogao (pre)živjeti, jasno je da to ne smije biti zbog nečije gluposti i neodgovornosti.

Zato treba neumorno ohrabrivati svaki nagovještaj okupljanja oko zajedničkih bošnjačkih interesa, a i najmanji korak u tom pravcu veličati. I zato je ohrabrujuće da Bošnjaci u Hercegovini: Stocu, Mostaru, Čapljini, Istočnoj Hercegovini zajedno rade kako bi bili u mogućnosti da na lokalnim izborima u oktobru osiguraju, kakav-takav, prostor za odlučivanje o pitanjima od svoga nacionalnog interesa; da budu subjekt, a ne objekt društvenih procesa. S druge strane, utoliko je veća zabrinutost i razočarenje da Bošnjaci u nekim drugim dijelovima naše domovine, tamo gdje su većina, čak apsolutna, brutalno gaze po stradalništvu vlastitog naroda tako što vode međusobno iscrpljujuće besmislene političke i unaprijed izgubljene personalne i frakcijske ratove. Koji god akteri u ovome bili pobjednici, Bošnjaci imaju štetu, nekada nepopravljivu. Više nego očito je da politička posvađanost i podvojenost nije posljedica razilaženja oko visokih ideala i puteva općeg prosperiteta, nego nerazumne kapricioznosti, sebične pohlepe i materijalne nezasitosti. U tom plamenu inata i lične mržnje više se ne gleda šta je grijeh i šta je izdaja, šta je iznevjeravanje emaneta šehida čije godišnjice stradanja svi obilježavamo ovih dana.

U kontekstu promišljanja o bezobzirnim i iscrpljujućim političkim sukobima koji idu do „ubistva“ časti i ponižavanja druge osobe javlja se asocijacija na hadis Poslanika, a.s.: „Kada se dvojica muslimana sukobe sa sabljama i ubica i ubijeni će u Džehennem.“ Poslanik, a.s., je upitan: „Allahov Poslaniče, dobro (znamo zašto je tako određeno za) ubicu, ali zašto i ubijeni?“ „Zato što je i on nastojao da ubije svoga protivnika.“ Ne znam da li je ova komparacija ispravna i moguća, ali bi oni koji se meritorno bave primjenom i intencijama šerijatskih propisa mogli znati da li bi se smisao grijeha proisteklog iz fizičkog ubistva, o kojem se govori u ovom hadisu, mogao „protezati“ na kontekst moralnog i „ubistva“ časti druge osobe, odnosno da li su u međusobnom obračunu „ubijena čast“ i „ubica časti“ identični, jer su imali istu namjeru i cilj i zato su sebi trasirali put u Džehennem?

No, sigurno znam da je važno ponavljati, posebno nekim Bošnjacima, a i u kontekstu nadolazećih lokalnih izbora, da se ne može ničim dobiti legitimitet za „ubijanje“ naše budućnosti egoizmom, nebrigom i neradom. Previše je trošenje i jednog dana, a kamoli mjeseci i godina, na međusobno iscrpljivanje.

Štaviše, stradalništvo našeg naroda svakoga obavezuje, ne samo prvake - mada njih ponajviše - da pruži sve od sebe, učini ono što je do njega, pomogne drugome kako bi svima bilo bolje i kako bi svako od nas bio natjeran da se ponaša i radi odgovorno, te na taj način zajedničkim naporima ne dopustimo sistemske slabosti i greške koje će se morati žrtvama ispravljati.

Pošto živimo u svijetu, katkad, izrazite okrutnosti, razumijem da život donosi i neke padove, međutim i kada se desi slučajni, nepredvidivi personalni pad važno je ustati i ići dalje prema cilju. Ali za uspravan hod i život našeg naroda u miru i sigurnosti padovi moraju biti svedeni na najmanju moguću mjeru a povijesna iskustva važni orijentiri. Također, sve to traži da se osposobljavamo da u okruženju razlikujemo dobro i zlo, čovjeka i vuka, kao što zapisa Mehmedalija Dizdar:

„Treba da živiš međ' ljudima a riječi nemaš

Treba da živiš međ' vucima a zuba nemaš

A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka

Vuka i čovjeka“

Zaista je ključno pitanje kako Bošnjaci da prepoznaju čovjeka i vuka? Vučića u janjećoj koži, vučića i vuka koji dlaku mijenjaju a ćud ostaje ista? Nažalost, bošnjačko stradalničko iskustvo daje i previše primjera i znakova prepoznavanja. Samo ih treba znati čitati i ne zaboravljati.