Sasvim je razumljivo da, s iskustvom koje nose i svjedočanstvom stradanja koje imaju, Bošnjaci u referendumu, govoru i postupcima u kojima se cijeli ovaj događaj odvijao, vide realne izvore straha i duboke zabrinutosti. Iako je moguće, što neki i rade, ipak referendumski čin nije pametno potcjenjivati ili ga ignorirati, tješeći se kako on nema pravne osnove i neće proizvoditi nikakva pravna dejstva. Naravno, lakše je bježati od teških problema i ne misliti o njima, nego se hvatati u koštac, lakše je odgađati rješenje kompleksnog problema nego se mučiti sa njim, lakše je još koji dan biti bezbrižniji, očekujući da će se teškoće same od sebe ili posredstvom nekoga drugog riješiti, nego dane i noći provoditi u mukotrpnom radu i nespavanju. Međutim, sve to što je sada lakše poslije će doći kao teže i na naplatu po višestruko većoj cijeni, a cijena prevencije uvijek je manja nego cijena saniranja posljedica zla i destrukcije.

"Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju", često je citirana izreka pisca i filozofa Džordža Santajane (George Santayana), na koju ima smisla u ovom društvenom ambijentu podsjetiti i kazati: ne daj Bože da se Bošnjacima u XXI ponovi prošlost kakva je bila u XX stoljeću. Štaviše, ne daj Bože da se bilo kojem narodu ponavlja stradalnička prošlost Bošnjaka iz XX stoljeća.

No, da se tragična prošlost ne bi ponavljala potrebno je više od pukog pamćenja, potrebno je imati aktivan odnos prema prošlosti. Jer svrha njenog pamćenja jeste da nas čini aktivnim i budnim, da se uzimaju pouke i prenose poruke. Aktivan odnos znači preduprijediti ponavljanje destruktivnih procesa, rano otkrivanje tendencija koje vode ka nasilju i uništavanju, te prepoznavanje lidera i osoba kod kojih se naziru takve sklonosti. Upravo u činu referenduma i sveukupnom aktuelnom ambijentu Bošnjaci mogu prepoznati mnogo otvorenih, a posebno aluzivnih prijetnji i izvora straha, te egzistencijalne zabrinutosti. Previše je upućeno prijetećih poruka da bi se sve to olahko ignoriralo, a specijalni propagandni rat je toliko očit, naročito onaj koji se vodi posredstvom beogradskih medija, da bi se moglo biti mirno i kazati to je stvar tamo nekih marginalaca. Trovanje ljudskog uma je pretpostavka za svako zlo, jer svaki sukob i rat počinje u glavama ljudi mnogo prije nego što se ispali prvi metak, a, opet, završava se u glavama ljudi mnogo kasnije nakon što se ispali i posljednji metak, na što ukazuje ustav UNESCO­a iz 1945. godine: „Rat počinje u glavama ljudi, upravo tamo počinje i mir.“

Referendumska priča je u glave ljudi unijela strahove, prijetnje i konkretne akcije usmjerene na eroziju države Bosne i Hercegovine. Ona je u glavama ljudi pažnju od mira usmjerila ka ratu i nasilju. I kako narodna mudrost uči da se od malih klipica vatra loži, da velika vatrena buktinja nastaje od iskrice i tankih grančica, naravno ako se na početku ignorira njena opasnost, tako će i aktuelno pitanje, čiji se razvoj nije spriječio u povoju, generirati ozbiljne političke i društvene tenzije u narednom periodu.

Trovanje ljudskog uma je pretpostavka za svako zlo, jer svaki sukob i rat počinje u glavama ljudi mnogo prije nego što se ispali prvi metak, a, opet, završava se u glavama ljudi mnogo kasnije nakon što se ispali i posljednji metak, na što ukazuje ustav UNESCO­a iz 1945. godine: „Rat počinje u glavama ljudi, upravo tamo počinje i mir.“

 

Mnogo toga je proteklih dana razotkriveno i mnogo je asocijacija pokrenuto. Zapadne zemlje (Evropa i Amerika) ponovo su po pitanju Bosne i Hercegovine zbunjene i bezidejne, kao i tokom posljednje agresije na našu zemlju. Ruski ambasador u BiH je jasno pokazao da Rusija otvoreno i snažno stoji uz srpsku stranu, što je demonstrirao i ruski predsjednik Vladimir Putin. Za razliku od posrnule Rusije iz Jeljcinovog perioda ('90. godine XX stoljeća), današnja Putinova Rusija ima mnogo snažniju poziciju i veću ambiciju, što u kontekstu BiH može biti veoma upozoravajuće. Otvoreno stajanje na srpsku stranu diskreditira Rusiju kao objektivnog faktora na regionalnoj političkoj sceni. Nadalje, kao u doba Slobodana Miloševića i aktuelna vlast u Srbiji promišljeno vuče, naizgled, kontradiktorne poteze, jedno lice se pokazuje prema svijetu, a drugo prema srpskom narodu. Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić u zvaničnom saopćenju, između redova, prijeti ratom Bošnjacima (čak ih ni nacionalnim imenom ne zove: ako muslimani žele rat dobiće ga), a onda srbijanski premijer malo popusti, pa opet zategne. Milošević je u Beogradu '90. godina srdačno ugošćavao sve mirovne posrednike, u javnosti se razilazio sa Karadžićem, ali su svo vrijeme srbijanski mediji huškali narod, a vojne, policijske i dobrovoljačke jedinice iz Srbije oružano djelovale u našoj zemlji. Ovih dana referendum je pokazao sposobnost brze transformacije beogradske medijske scene u platformu za specijalni rat, najcrnju ratno-huškačku propagandu i nevjerovatno spinovanje. Usto, mediji su pokazali i kako se brzo mogu mobilizirati četničke i dobrovoljačke pravoslavne ekstremističke jedinice iz pravoslavnih zemalja koje su javno oglasile spremnost da brane srpske interese u BiH.

Dakako, održavanje antiustavnog referenduma bilo je testiranje reakcija međunarodne zajednice i Bošnjaka. To će srpskoj politici biti dragocjeno iskustvo. Međutim, ključno pitanje za nas jeste koje su bošnjačke i bosanske strategije i taktike u suočavanju sa referendumom i sličnim pojavama? Ima li ih ikako? Koji su odgovori? Gdje je i šta pokazuje bošnjačka pamet, da li se u svim ovim događajima mogla prepoznati i primijetiti njena zajednička i primjerena snaga i pronicljivost? Naime, ono što bi bilo pogubnije i strašnije od svega jeste da bošnjačka politička i intelektualna pamet nema nikakav moćan i efikasan odgovor, nema razrađene korake i brze poteze koji mogu biti efektivna reakcija na svaki mogući scenarij prijetnje državi i narodu. Zaklanjanje iza demagoških fraza i floskula bilo bi krajnje poražavajuće. Narodu ne trebaju lažne nade nego konkretni i kvalitetni odgovori i programi. Zato referendum mora biti crvena linija koja traži da se navedena pitanja pred bošnjačku pamet na svim nivoima postave hitno i krajnje ozbiljno.

Također bilo bi potrebno i veoma korisno dobiti odgovor na pitanje da li je našu intelektualnu i političku pamet ponovo preovlađujuće obuzeo mentalitet sitnih ličnih koristi i nagodbi, kao što je nekada u rukovodstvu JMO, nakon smrti Mehmeda Spahe, došao do izražaja „mentalitet i psihologija sitne buržoazije, koja je sklona da se sporazumijeva i pogađa sa svakim od koga može izvući bilo kakve, pa makar i vrlo sitne i privremene koristi“. (A. Purivatra, Nacionalni i politički razvitak muslimana, Sarajevo, 1969.) Posljedica toga je nagodba Cvetković-Maček o podjeli BiH i političko nesnalaženje u godinama rata. Takav je mentalitet, i tada i danas, veoma potkupljiv i od svog sitnog i privremenog interesa ništa drugo ne vidi, te lahko žrtvuje temeljne narodne i državne vrijednosti. U tom ambijentu se formira i razvija mentalitet dodvoravanja, ulizivanja i podaništva, umjesto slobode i dostojanstva. Da li prve decenije bošnjačke svijesti u XXI stoljeću podsjećaju na isto razdoblje XX stoljeća, na što je ukazivao u pjesmi Moja ispovijestMusa Ćazim Ćatić, čije dijelove ovdje navodim?

Kako je gadno ulizica biti

I drugom smradne cjelivati stope!

Kako je gadno, proseć suze liti,

Da tuđi skutovi u njima se tope -

Kako je gadno rob ljudima biti!

Kako je nisko nemat' samosvijesti

I u svom srcu ponosa i žara,

Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti

Kraj snažnih ruku i umnoga dara -

Kako je nisko nemat' samosvijesti!

Ja mrzim one što pred drugim puze,

I mrzim liske, što ništa ne rade.

I svakog, ko se okiva u uze

Od predrasuda i ko laskat znade,

I sve alčake, što pred drugim puze.

I nikad nikom „Pardon“ neću reći,

Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;

Ja sâm otvaram vrata svojoj sreći,

Pa kad uživam, ili kada stradam,

Ja opet nikom „Pardon“ neću reći.