Posebno su to uradile države u regionu. Čak je to uradila i Srbija, naravno, pro foro externo, od koje se očekivala značajna javna podrška referendumu. Zapravo, aktualna srbijanska vlast je bila blaža od drugih država i društveno-političkih fatkora u regionu, ona jednostavno nije dala podršku referendumu, barem nije to uradila javno. Čitav je svijet upro pogled u rukovodstvo bh. Srba i u manji bh. entitet, s pitanjem i zabrinutošću: hoće li ga doista održati?! I, Boga mi, održaše. Džaba sve, džaba prijetnje, ucjene, zatezanja, oni su zacrtali svoj put, svoju političku marš-rutu i s nje ne silaze. Čitav svijet na jednu stranu, oni na drugu i šta ih briga. Za dalje i kasnije vidjet ćemo, ali sve je manje važno: led je probijen.

 Poslanik u Medini ne pravi kuće i vile, on pravi ustav – Medinsku povelju. Također, sa jevrejskim plemenima sklapa savez, ukratko gradi odnose među ljudima i gradi grad/državu.

 Srbi u manjem bh. entitetu na taj prostor gledaju kao (na) svoju kuću, tako im nekako glase i predizborni slogani, ali i drugi van izbora. Oni to zovu i doživljavaju kao svoju kuću, tako se i prema njoj ponašaju. Sve će uraditi da sačuvaju „svoju kuću“ samo za sebe. Nije njih briga što su tu zemlju dobili ranijom otimačinom, dok su im đedovi kmetovski na njoj radili, a još ih je manje briga što je na toj zemlji izvršen Genocid i neviđeni zločini, pljačke i otimačine. To novije generacije srpskog življa u Bosni uopće ne zanima i to ih ne dotiče. Ali, opet, ta njihova oteta kuća je i dalje u savezu sa većim bh. entitetom, koji u sastavu i samo zajedno čine međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Entiteti su spojeni i teško ih je rastaviti da budu neke prirodne cjeline, osim ponovnom otimačinom teritorija i novim nasiljem i zločinima.

U BiH, prema posljednjem popisu, kojeg srpsko rukovodstvo nije priznalo, ali međunarodne instance jesu, Srba ima pa gotovo duplo manje od Bošnjaka. I jasno je to i onom zadnjem Srbinu da tog naroda ima manje nego bošnjačkog. A budući da bošnjačkog naroda ima mnogo više, gotovo pa duplo, prirodno bi bilo da se onda duplo više lobira i radi za cjelovitu BiH. Ali se ne radi na tom planu i taj odnos snaga i zalaganje za ciljeve pada u vodu. Srbi u tom kontekstu, na odnosu većinskih bošnjaka, su kao u tenisu – igrač koji igra ofanzivnu igru, a Bošnjaci su oni koje se brane. Statistički gledano, više pobjeđuje igrač koji napada, bez obzira na greške koje bi u toku meča napravio, eventulno koju lopticu u out izbacio, ali pobjeda je na strani onoga koji se više bori za svoja uvjerenja i svoje ciljeve.

Vratimo se na njihov odnos prema teritoriji koju su zaposjeli. Oni ga zovu i tretiraju kao svoju srpsku kuću, a većinski narod u BiH, tj. Bošnjaci je svjestan da nema alternativu, ali, opet, luksuzno gradi disperzivnu svijest o svojoj domovini i svojoj jedinoj kući. Bošnjak svoju jedinu domovinu ne gleda kao što Srbin gleda svoj oteti dio teritorije Bosne i Hercegovine, tj. manji bh. entitet. Diskrepancija je vidljiva golim okom. Na stranu brojevi. Ništa pouzdano i obećavajuće ne kazuju. A Bošnjak bi svoju domovinu trebao još više, dublje, bolje i značajnije da gleda – kao džamiju. Toliko su naši čuveni pisci i pjesnici pisali i govorili o tome, da je sramota autora ovog teksta to više i napominjati. Sjetimo se samo čuvenog stiha rahmetli Nedžada Ibrišimovića koji kaže da (pravi) Bošnjak kada spušta svoju glavu na zemlju, on je spušta nježno da je ne povrijedi. Znači, prisutan je momenat svetosti, kao sveta zemlja. Zato bi Bošnjaku – njegova domovina trebala biti kao Sveto mjesto. Ali, nažalost, nije. Barem nije svima. Na stranu emocije i navijanja na utakmicama, to su samo mali indikatori, glavni su pokazatelji ovo što je navedeno na početku teksta, a govori upravo o tome ko, koliko, u kojoj mjeri i kako zaista radi za svoju kuću, tj, svoju domovinu.   

Bosna i Hercegovina je puna toponima koji se zovu džamija, zbog toga što su tu nekad bile neke džamije ili što ta mjesta svojim oblikom i reljefom podsjećaju na džamiju. Na planini Visočici postoji na njenom drugom kraju, suprotno od vrha Vito, mjesto i vrh koji se zove džamija. Pitao sam stare ljude sa Bjelašnice i stare planinare zašto se zove džamija, odgovor je jednostavno kod svih bio isti: zato što na džamiju liči. A takvih mjesta po Bosni ima puno. Naravno, ima dosta i toponima koji se zovu crkvišta, crkvice itd., ne osporavamo, već samo ukazujemo na bogatstvo prostora i njegovu strukturalnost.

No, budući da se kalendarski približavamo i Novoj hidžretskoj godini i kazivanjima o hidžri, tu nam se zapravo krije pravi razlog gdje smo u gradnji države, čuvanju domovine i izgradnji bh. društva zakazali. Poslanikova Hidžra, naravno, i prvih ashaba, daju nam najbolji poučak.

Status Muhammeda, a.s., kada je učinio hidžru i kada je došao u Medinu ovako je izgledao: muslimanima je bio Poslanik, Jevreji, sabejci, kršćani i drugi nemuslimani su se prema njemu ponijeli na način da je on Poslanik, ali ne njima već muslimanima, a za njih je on bio Muhamed sin Abdullahov. Ipak su ga prihvatili, modernim riječnikom kazano, kao gradonačelnika. I šta je Muhammed, a.s., uradio kada je došao u Medinu i uspostavio vlast? Zapravo, postavit ću potpitanje: šta je mogao uraditi Poslanik, a.s., kada je došao u Medinu? Mogao je, prije svega, narediti i organizirati da se izbjeglicama iz Mekke, koji su u tom gradu sve ostavili, naprave kuće u kojima će živjeti. Jer, kuća/dom je temeljno pravo svakog čovjeka, uvjet njegove slobode i života. Ako čovjek nema kuću, onda je podstanar, ako je podstanar onda nije slobodan u odlučivanju koliko bi trebao i mogao biti itd. Muhadžiri iz Mekke u svom rodnom gradu sve su ostavili, od kuća, porodica, poslova, imetaka, pa i „prijatelja“, a, opet, sa sobom su ponijeli najbitniju stvar – vjeru. I je li mogao Poslanik, a.s., narediti da se iskoriste medinske palme i čerpić pa da se svim tim muhadžirima kuće naprave?! Da, mogao je, ali to Poslanik nije uradio. On je postojeće arhitektonsko i materijalno stanje, koje je zatekao, maksimalno iskoristio „naredivši“ da stanovnici Medine ensarije/pomagači podijele svoj životni prostor sa muhadžirima. Ensarije su velikodušno podijelile svoje kuće s muhadžirima, jedna soba najednom imala je dva i više kreveta, jedna kuća dvije porodice, jedna sofra duplo više usta itd. A zatim će muslimani Medine napraviti jednu kuću za sve koja će im biti dovoljna, to je bila džamija, ujedno i Poslanikov dom, ali će zato Poslanik i prvi muslimani u Medini graditi sistem, zajednicu, društvo, poredak, gradit će, zapravo – državu.

Poslanik u Medini ne pravi kuće i vile, on pravi ustav – Medinsku povelju. Također, sa jevrejskim plemenima sklapa savez, ukratko gradi odnose među ljudima i gradi grad/državu. Zato će od te savršene medinske zajednice nastati tako jako društvo i sistem koji će za manje od dvije decenije osvojiti pola do tada poznatog svijeta. A gdje smo mi u toj svekolikoj konstelaciji?! Mi smo se prije svega dali u kuće i vile, u termo fasade i kovane ograde, u bašče i vrtove, u cvijeće i zidove, u namještaj i automobile, u šoping centre i tornjeve, u stakla i betone. Muhadžiri naši diljem svijeta rasuti, kad je rat stao, prvo što su uradili, gotovo i jedino, kuće su (veće nego su imali) i vile pravili! Upravo smo to radili nakon hidžre, gradili smo se a nismo gradili državu, koliko smo mogli i koliko smo trebali – svim silama.

Pitanje je ove kolumne: Je li mogao Poslanik, a.s., Medinu samo u arhitektonskom smislu graditi? Mogao je, ali nije, on je gradio ljude – u njima vjeru, sistem – u njemu povjerenje, državu – u njoj pravdu i napredak.  A, taj kondicional u pitanju nudi smisao utoliko više što znamo da nije ostvaren, jer da je ostvaren na način kako bi smo mi danas postupili onda bi se otvorilo pregršt pitanja koja bi porađala sumnju u mnogo toga. Ovako ostaje (i drukčije ne može biti) da su Poslanikova rješenja više nego uspješna, ali mi gotovo nikako da ih dokučimo. Jesu li možda (ne)ostvariva? Drugi kažu da jesu.