Davno još prije nekih 12 godina pitao sam jednog prijatelja novinara iz Turske hoće li njegova država ući u Evropsku uniju. Rekao mi je tada da većina Turaka zna da ih nikada neće prihvatiti u taj „kršćanski klub“, ali da im ta ideja treba kao cilj koji održava političku pažnju i volju naroda za neophodne reforme. On mi je tada rekao da Turska samo želi usvojiti evropske standarde prije svega u državnoj administraciji i poslovanju, ali i demokratiji, vladavini prava i tada aktuelnom pitanju civilnog nadzora nad oružanim snagama i da ih ne interesuje članstvo u EU. Kada budemo jaki i uređeni kao i evropske zemlje neće nam trebati članstvo. Evropa tada neće moći bez nas, rekao mi je na kafi u Istanbulu mladi, ali lucidni novinar jednih dnevnih novina. 

Iako se u javnosti često spekulisalo o tome kako Tursku Evropa ne želi zbog njenog islamskog identiteta, oni koji su isto tvrdili ali koji dolaze iz političkih krugova znali su da je bitnija prepreka tom članstvu to što bi Turska po mnogo čemu postala ključnom zemljom članicom Unije. Turska ima ogromnu populaciju od 78 miliona i bila bi samo po ovom kriteriju druga članica po veličini, odmah iza Njemačke. Osim toga, predviđanja su da će do 2030. Turska imati nekih 95 miliona stanovnika dok su projekcije da će Njemačka tada imati 78 miliona.

Ovoga sam se sjetio kada sam pročitao vijest da je Evropski parlament donio rezoluciju kojom se poziva na prekid pristupnih pregovora s Turskom. Velika većina članova ovog tijela je zatražila od Evropske komisije i dvadeset osam vlada država članica da privremeno zamrznu pristupne pregovore s Turskom. 

Šta će ih držati

Od tada se mnogo toga promijenilo. Nije sve baš išlo onako kako je moj turski prijatelj planirao. Ali ishod je skoro isti. Ovih dana je definitivno prekinut taj polusan,  o Turskoj u Evropskoj uniji u kojem, kao u svakom polusnu nikada nije jasno šta sanjamo a šta sami unosimo i umišljamo da sanjamo. Dok u Evropi tvrde da mjere koje poduzima vlada AKP sa predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom na čelu nakon neuspjelog državnog puča ne odražavaju vrijednosti na kojima počiva Unija, Turska tvrdi kako ne žele više služiti interesima zajedničke Evrope, noseći teret kako izbjegličke krize tako i ukupne evropske sigurnosti a da ih se dovijeka drži pred vratima Unije bez mogućnsoti da uživaju i u jednoj privilegiji članstva.

Sada kada Turci više nemaju EU kao cilj, šta će ih držati na putu tih reformi? Pitanje je i kakav će utjecaj, ako ikakav, Evropa imati na Tursku i predsjednika Erdoğana ako se perspektiva integracija potpuno ugasi. Rezolucija Evropskog parlamenta nije obavezujuća ali će sigurno narušiti ionako pogoršane odnose Unije i Turske koji su osuđeni na blisku saradnju. Austrija i Luksemburg su se već odazvali pozivu i zaustavili pregovore s Turskom, dok Njemačka, Francuska i većina drugih država za sada podržavaju njihov nastavak jer se prije svega boje u pitanje dovesti tursku saradnju u izbjegličkoj krizi.

Osim toga, odustane li Turska u potpunosti od evropskih integracija, a predsjednik Erdoğan je već najavio mogućnost održavanja referenduma o ovom pitanju, i zatvori li Evropa svoja vrata pred njima, pitanje je kojim putem će krenuti Turska i kojim vrijednostim i sistemu političkog uređenja će težiti.  Za sada je Ankara najavila da bi se mogli pridružiti Šangajskoj organizaciji za saradnju u kojoj su već Rusija, Kina, Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan i Tadžikistan. Indiju i Pakistan od punopravnog članstva dijeli samo nekoliko mjeseci, a Afganistan, Mongolija i Iran imaju status posmatrača. Ulazak Turske u ovaj blok bi mogao signalizirati njeno definitivno okretanje prema Istoku. Šangajsku organizaciju već nazivaju NATO-om Istoka a šta bi to moglo značiti za budućnost NATO- saveza tek ostaje da se vidi. To okretanje ne bi bilo samo od globalnog geostrateškog značaja nego bi bilo i znak da Turska odustaje od dugog puta približavanja zapadnom i evropskom modelu uređenja države i društva i da ide ka nekom vlastitom modelu autokratske vladavine kakva je još uvijek dominantna u brojnim zemljama Istoka, pa i članicama Šangajske organizacije. 

Slabljenje privlačnosti EU

Ne treba zanemariti ni to da se odustajanje Turske od evropske perspektive ili njeno guranje od tog puta u vrijeme nakon Brexita može doživjeti, i vjerovatno hoće, kao daljnje slabljenje privlačnosti EU. Nakon rezultata izbora u Moldaviji na kojima su trijumfovale promoskovske političke partije i jačanja proruskih i evroskeptičnih politika širom Istočne Evrope, ali i u njenom centru teško je ne primijetiti očito slabljenje centripetalne sile Brisela.

Zato nije teško zaključiti da će ovakvom odlukom i razvojem situacije sigurno na gubitku biti i Turci i ideja ujedinjene Evrope. To je razlog više da obje strane dobro razmisle o budućim potezima. 

Osim toga, moguće pogoršanje odnosa i slabljenje povjerenja sigurno neće pomoći ni provedbi dogovora o izbjeglicama koji je postignut između EU i Turske. Predsjednik Erdoğan je već najavio kako će se Turska povući iz toga sporazuma jer tvrdi da EU nije ispunila nijedan dogovor u okviru sporazuma. Ovo bi lahko moglo značiti da se zemlje Evrope trebaju početi pripremati za novi izbjeglički val. Prvi val je skoro pa razorio Evropu. Teško je i zamisliti da bi ujedinjena Evropa izdržala još jednu takvu krizu. Ako Evropa bi, onda sigurno političke elite koje sada dominiraju u Briselu sigurno ne bi.

Izvor: Al Jazeera