Uvodnik, posljednji u svojstvu glavnog i odgovornog urednika Preporoda, bar u ovom mandatnom periodu, ustupam velikom bošnjačkom pjesniku i dervišu Abdulvehabu Ilhamiji. U postojećim okolnostima Ilhamija mi se doima kao puno kvalitetniji izbor, umjesto ličnog odabira teme i njene smislene obrade, premda mi je to u prethodnom periodu pričinjavalo zadovoljstvo i radost, čemu sam poklanjao posebnu strast i potpunu predanost.
Naime, u aktuelnim prilikama pisati o životnim pitanjima i suštinskim problemima našeg društva, prije svega znači pisati o duboko ukorijenjenim i skoro općeprihvaćenim moralnim devijacijama, slabo liječenim kancerogenim moralnim bolestima; ili o tome kako se ponosno busamo da smo veliki vjernici, ali su istodobno mnogi od nas još veći i žešći munafici ili nepravdoljupci; ili ukazivati da mnogi od nas Allahu, dž. š., padaju na sedždu, ali u stvarnom životu vjera u novac i fotelju je mnogo preča i slađa; ili ukazivati na krajnji besmisao otrcanog pitanja: zašto nam je ovako teško, ili može li biti gore i sl., a ne primjetiti da se upravo sve radi da nam bude ovako kako jeste i još gore. Jer se mi, uglavnom, predano trudimo da bude ovako loše.
Ilhamija se snagom svog pjesničkog talenta i uvjerenja hrabro obrušio na moralne bolesti svoga vremena, a njegovi biografi navode da je zbog pjesme Čudan zeman nastade udavljen 1821. godine u Travničkoj tvrđavi. Pred osmanskim namjesnikom Dželaluddin Ali-pašom nije se htio odreći svoje pjesme, pa je Dželalija dao da se pogubi. Kritiku pobožnog i u narodu poštovanog Ilhamije nije mogla podnijeti tadašnja vlast - a kao da je i sadašnja drukčija - jer je u prirodi vlasti autoritarnost i eliminacija neistomišljenika: nekad fizička, a nekad moralna. Dževad Karahasan u Istočnom diwanu zapisuje „svi ljudi koji se vrzmaju oko vlasti moraju izgubiti ili obraz ili glavu ili oboje.“
Svoju slobodu Ilhamija je platio glavom, a njegova žrtva mu je osigurala dugovječan spomen. Naravno, obrazovno-tehnološki progres danas je uslovio i promjenu određenih navika i ponašanja, pa vlast zbog nekih drugih faktora, tek-tako, ne odrubljuje glave, ali da „guši“ gdje god smije i može, u to nema sumnje. No događaji koji su uslijedili i zadesili Ilhamijine zemljake bili su bolni i dali su za pravo Ilhamijinim ocjenama, riječima pobune i upozorenja. Pokret za autonomiju Husein-kapetana Gradaščevića je u krvi i brutalnosti uništen, uslijedila je sječa bošnjačkih glava u pohodu Omer-paše Latasa, austrougarska okupacija, svekoliko beznađe i ekonomsko siromaštvo, pa čak i genocid na kraju 20. stoljeća. Paralelno su se odvijale u Evropi brze i dalekosežne političke i tehnološke promjene, a u našem komšiluku su nastajale nove nacionalne države. Da li je danas vrijeme drugačije, da li smo svjesni tekućih promjena u našem okruženju, globalnih procesa i koliko su moralne devijacije našeg društva iste kao prije dvije stotine godine? Poput hrđe koja je zahvatila željezo - ako se na vrijeme ne čisti, hrđa se samo širi i sve potpuno uništi – moralna hrđa razjeda samo tkivo društva i sama od sebe neće nestati. Ukoliko su pojedinci i društvo moralno destruirani ni u kakvim ozbiljnim procesima ne mogu učestvovati, a kamoli pružiti bilo kakvu otpornost i zaštitu sebi i svome narodu u neizvjesnim vremenima. Zato ima smisla pitanje: koliko smo u moralnom pogledu drugačiji nego u Ilhamijino vrijeme? Naše sadašnje navike i ponašanje kakve će posljedice dugoročno proizvesti? Da li nam je moralna hrđa već izjela osjetila i sposobnost rasuđivanja? Stoga, napravimo komparaciju našeg vremena i ponašanja s ovim stihovima Ilhamije. Nije teško predvidjeti posljedice, ali nisam siguran da smo spremni na njih.

Čudan zeman nastade

Čudan zeman nastade,
Sve zlikovac postade,
Din-dušmanin1 ustade;
Šta se hoće, zaboga?

Već takata2 nestade,
Zlo nam svako postade,
Dobrih ljudi nestade;
Šta se hoće, zaboga?

Ne gledaju u ćitab,
Ne uzimaju hič-dževab3,
Niti misle na hesab4;
Šta se hoće, zaboga?

Ovo trpit’ – teška muka,
A još više turska bruka,
Munafika stoji huka;
Šta se hoće, zaboga?

Turčin nema amela5,
Krivda pravdu zamela,
Pa se pravda omela;
Šta se hoće, zaboga?

Nasta čudna ulema,
Jer ne čine amela,
Od njih jedna proloma;
Šta se hoće, zaboga?

Ulemskoga sada hala6,
Zalud njima gdjegod hvala,
Vrat slomiše porad mala;
Šta se hoće, zaboga?

Nije kader7 biti imam,
A kaže se potamam8,
Jordam9 čini k’o šeh-islam10;
Šta se hoće, zaboga?

Svi veziri pravo sude,
Pa i paši dobro bude,
Al’ murtati11 krivo gude;
Teška muka, zaboga.

I kod paša ima ljudi,
Ko je dobar vrlo hudi,
Kad je više zlijeh ljudi;
Niko ne zna do Boga!

1  Din-dušmanin – neprijatelj vjere.
2  Takat – snaga, tjelesna moć.
3  Hič-dževab – nikakav odgovor.
4  Hesab – račun, polaganje
računa na Sudnjem danu.
5  Amel – posao, rad.
6  Hal – stanje.
7  Kader – u stanju.
8  Potamam – sve u redu, potpuno.
9  Jordam – oholost, umišljenost.
10 Šeh-islam – vrhovni vjerski
poglavar muslimana.
11 Murtat – otpadnik, izdajnik.