Čak i da ne uključimo naše nedavno iskustvo iz agresije na Bosnu i Hercegovinu, kakvo moralno opravdanje možemo naći da ne pomognemo tim ljudima? Da li smo odgovorni za mladiće koji su se utopili u Korani i Drini?
Da mene, ili moju porodicu, ili bilo kojeg čovjeka kojeg poznajem iz svoga okruženja neko upita da li bi ustupio sobu ili podijelio dio primanja s mladićima s početka ove priče, dok sebi ne osiguraju pristojan život, vjerujem, da niko od nas, znajući kako su skončali, to ne bi odbio.

S kraja maja u medijima je objavljena informacija o utapanju 21-godišnjeg O.K. iz Afganistana u rijeci Korani u Cazinu, a nedugo poslije toga i informacija o pronalasku N.N. osobe azijskog porijekla, utopljenika u Drini kod Bratunca.
Oba mladića na putu u bolju budućnost, bila su na ilegalnoj migrantskoj ruti prema zemljama EU, u kojima postoje političke odluke da ljudima, poput ove dvojice mladića, spriječe legalnu migraciju u te zemlje, iako prema izjavi direktora kancelarije UNHCR-a u Austriji Kristofa Pintera „nema nikakve vanredne situacije u Evropi i broj migranata je još na „veoma umjerenom” nivou.
Šta su moralna opravdanja milionima ljudi koji žive u zemljama blagostanja pa pristaju na politike kojima se određuje koliko očajnika prihvatamo, a koliko ne? Kojim moralnim stavom opravdavamo odluke kojeg od tih očajnika osuđujemo i ostavljamo izvan zakona i mogućnosti da traže sigurnost i bolji život? Posebno, ako to posmatramo iz perspektive u kojoj je to u sukobu s našim drugim stavovima koji su, - možemo li suditi prema onome što ljudi govore - u najmanju ruku jednako rašireni, uključujući vjerovanje u jednakost svih ljudskih bića i odbacivanje načela koja diskriminiraju na osnovi rase ili nacionalnog porijekla, kako to naglašava filozof P. Singer u knjizi „Praktična etika“.
Kada su prije nešto više od sedam godina na prostoru Sirije započeli krvavi sukobi, vjerujem da niko nije mogao predvidjeti kakvu će humanitarnu katastrofu prouzrokovati. Podaci UN govore da je u Siriji ubijeno najmanje 350.000 ljudi, 6,1 miliona interno raseljeno, dok je, iz skoro potpuno uništene zemlje 5,4 miliona ljudi spas potražilo prvenstveno u zemljama iz neposrednog okruženja, a od toga najveći broj njih 3,3 miliona izbjeglih prihvatila je Turska. Inače, u današnjem svijetu većina izbjeglica i azilanata (22 miliona) zbrinuta je u nerazvijenim i srednje razvijenim državama. Jedan broj izbjeglih utočište je potražio i u zemljama EU. I ne samo oni. Posljednjih godina utočište u zemljama EU pokušavaju naći i ljudi iz drugih, pretežno muslimanskih zemalja poput Afganistana ili Iraka – neki legalno traženjem azila i izbjegličkog statusa, a neki od njih, zbog nemogućnosti da to učine legalno, u ove zemlje prelaze ilegalno, nadajući se sigurnosti i mogućnostima za bolji život.
Tako godinama već svjedočimo onome što se u javnosti naziva europskom migranstkom krizom, koja je svoj vrhunac imala tokom 2015. godine, i koja u smanjenom obimu traje i danas. Zemlje EU, tako veliki broj izbjeglica i migranata nisu imale od Drugog svjetskog rata i pristupile su projektima kontrole priliva ljudi. Iako su nakon 2015. godine za izbjeglice i migrante s područja Azije i Afrike napravljene dodatne barijere, kako bi ih se spriječilo da svoju sigurnost potraže u zemljama EU, desetine hiljade još uvijek putuju migrantskim rutama, među njima žene i djeca. Njihova nastojanja da stignu u EU, nisu previše utjecala na slabljenje ekonomske moći ovih zemalja, ali su, između ostalog, korištena za kreiranje atmosfere straha od migranata i tako utjecala na političku scenu unutar ovih zemalja.
S početka ove godine, Bosna i Hercegovina se našla na karti migranatske rute. U našu domovinu je, do ovog mjeseca, prema izjavi predsjednika Međunarodne federacije Crvenog križa i Crvenog polumjeseca ušlo preko 5.000 migranata, a većina njih je već napustila zemlju. U njihovom prolasku kroz BiH, bosanskohercegovačke vlasti nisu odgovorile adekvatno potrebama, i uglavnom ih, hranom i privremenim smještajem, pomažu građani i organizacije humanitarnog karaktera, unatoč pokušajima medijskih, ali i političkih, manipulacija njihovim sudbinama. Čak i da ne uključimo naše nedavno iskustvo iz agresije na Bosnu i Hercegovinu, kakvo moralno opravdanje možemo naći da ne pomognemo tim ljudima? Da li smo odgovorni za mladiće koji su se utopili u Korani i Drini?
Da mene, ili moju porodicu, ili bilo kojeg čovjeka kojeg poznajem iz svoga okruženja neko upita da li bi ustupio sobu ili podijelio dio primanja s mladićima s početka ove priče, dok sebi ne osiguraju pristojan život, vjerujem, da niko od nas, znajući kako su skončali, to ne bi odbio.
Pitanje je da li smo spremni vidjeti te mladiće u očima onih, koje, odnedavno srećemo u svome okruženju?