Jedan od najstarijih međunarodnih praznika -1. juni kojim se već 68 godina obilježava međunarodni Dan djeteta prilika je da se potencira i u prvi plan istakne potreba za socijalnom zaštitom prava djeteta i uopće maloljetnika. U skladu sa time, Konvencija Ujedinjenih naroda, upravo, garantira osnovna dječja prava od kojih izdvajamo: pravo na preživljavanje (hrana, smještaj, zdravlje, životni standard), razvojno pravo (odgoj i obrazovanje, porodica, kultura i dr,), pravo sudjelovanja (druženje, izražavanje, pristup informacijama) i pravo zaštite od zlostavljanja, zanemarivanja, izrabljivanja i sl. Nažalost, danas se mnoga od ovih prava krše, a djeca zloupotrebljavaju i nad njima vrši nasilje i razni oblici diskriminacije. Svjedoci smo kako u mnogim zemljama u svijetu situacija u tom smislu biva sve teža i sve gora. Na to ukazuju izvještaji nevladine organizacije „Spasimo djecu („Save the children“) koji navode da uslijed ratnih sukoba ili loših uslova života, te masovnih migracija „svake minute 20 osoba primarno napusti svoje domove“. Tako od 2016.godine , podaci govore da 65 miliona ljudi, uključujući 28 miliona djece više ne živi u svojim domovima. Kad se ovome još pridodaju raniji da je oko 240 miliona djece već napustilo svoje domove, prinudno radi i suočava se i sa nedovoljnom ishranom i nemogućnošću školovanja krajnje je vrijeme da se zapitamo kuda čovječanstvo to ide. Podaci koji su dostupni frapantni su i alarmirajući. Obilježavanje ovog dana je stoga samo jedna kap u moru, a potreba rješavanja ovog problema zahtijeva sistemsko rješenje i kontinuirano djelovanje. Koliko već kao društvo dajemo na tom planu pokazuje nam ovogodišnji Indeks prekinutog djetinjstva gdje je Bosna i Hercegovina od 175 zemalja zauzela 39 mjesto. U odnosu na prošlu godinu pala je za četiri mjesta. Od naših komšija zanimljivo je da je Srbija rangirana na 46. poziciji, Crna Gora 53. mjesto, dok Slovenija drugi put zaredom dijeli prvo mjesto, ove godine sa Singapurom. S druge strane, nazadovanje na ovoj ljestvici znači da je pogoršan položaj djece, te su time narušena i osnovna dječja prava. Naravno, svaka od obuhvaćenih zemalja dužna je bez obzira na sve teškoće uraditi više kako bi se djeci omogućio bolji i sretniji život. UNICEF skreće pažnju da je svako drugo dijete u BiH siromašno, te da mnoga od njih trpe psihološko i fizičko nasilje. Treba imati na umu da je psihološko zlostavljanje teže prepoznati, kao i da se ono kod nas ne registrira, iako ono ostavlja ozbiljnije posljedice. U svakom slučaju bilo koji vid nasilja nad djecom škole ne smiju tolerirati. U školama se moraju primijetiti i nasilnici prevenirati. Ne kaže se zabadava da iver ne pada daleko od klade. Ako je dijete nasilno i zlostavlja svoje vršnjake ono je po pravilu i žrtva porodičnog nasilja. Traženje razloga u nezaposlenosti i siromaštvu, što se često uzima kao izgovor u BiH, zasigurno, ne mora i nije glavni uzrok nasilju. Dosta toga, rekli bismo, zavisi i od nas samih i obrazovanja. Danas u BiH sva djeca ne pohađaju osnovnu školu. Različiti su razlozi, ali s obzirom da je školstvo zakonski obavezno možemo se s pravom pitati -zašto pojedina djeca u BiH ne upisuju osnovnu školu? Šta ministarstva nauke i obrazovanja čine na tom polju i koja su to djeca i u kojem broju koja nisu u mogućnosti obrazovati se? Ako imamo strategiju šta je urađeno na kvalitetu obrazovanja i smanjenju diskriminacija u školama. Tu su još problemi zdravstvene zaštite koja nije ujednačena na cijelom području države, nedostatak lijekova i niz drugih koje je nužno rješavati kako bi naša djeca imala sretniju budućnost.

Šta djeci ostavljamo

Ne smijemo zaboraviti da su djeca naše sutrašnje sudije. Šta smo im to ostavili u amanet. Jesmo li kao roditelji učinili sve da im omogućimo sretniju budućnost? Ruku na srce nismo. Ostavili smo im ratove i sukobe, mržnju, zaduženja novčana i druga. Nerijetko djecu regrutuju u vojske i izlažu strahu i ubijanju. Teško je procijeniti koliko je djece ubijeno u svijetu, ali UN iznosi podatak da je do 2014.godine samo iz Sirije izbjeglo 37.498 djece. Zbog ratnih sukoba neminovno taj broj će dalje rasti. Najnovija vijest da je tokom prelaska granice u kombiju s imigrantima policija u Zadru pucala i tom prilikom teško ranila dvoje djece tiče se duboko i nas i našeg odnosa. S druge strane, imamo lijep primjer fudbalera Leonela Messija koji je svojom odlukom da ne igra utakmicu Argentine sa Izraelom pokazao svoju opredijeljenost. Bio je izričit: “Kao Unicefov ambasador, ne mogu igrati fudbal protiv ljudi koji ubijaju nedužnu palestinsku djecu. Zbog toga smo morali otkazati utakmicu jer smo mi ipak ljudi, prije fudbalera“. I, svi drugi trebaju najprije biti ljudi.

Zar budućnost djece koja su pobjegla iz svoje zemlje nije neizvjesna? Neizvjesna sudbina je i djece Afganistana gdje je stopa smrtnosti djece najveća „budući da 70 % stanovništva nema pristupa vodi za piće“(UNICEF). Upozoravajući su i izvještaji Save the children „kako se najmanje za 700 miliona djece (jedna četvrtina svjetske populacije djece) djetinjstvo prerano završilo“.

Djeca izgubljenog djetinjstva

Sada kao stariji, tj. kao oni koji su imali svoje djetinjstvo prisjetimo se svog perioda odrastanja. Koliko je ono bilo sretno i ispunjeno lijepim uspomenama. Koliko su se naše nane i dede, očevi i majke brinuli o nama. O toj i takvoj zabrinutosti danas posebno izučava nova uspostavljena naučna disciplina - sociologija djetinjstva. Ona se bavi kontroverzama djetinjstva u suvremenom svijetu, a u kontekstu promjena odnosa roditeljstva i djetinjstva. Naučnici zagovornici ove discipline smatraju da djetinjstvo ne samo da je ugroženo nego ono praktički i nestaje, jer mladi imaju slobodniji pristup svijetu odraslih, što zamagljuje distinkciju između djetinjstva i odraslosti (Nil Postman, Mari Winn). Čak Winn proglašava da je „doba zaštite“ gotovo zamijenjeno „dobom pripreme“. „Nekada su se roditelji trudili da sačuvaju bezazlenost djece i da zaštite djecu od životnih nedaća. Novo doba funkcioniše na osnovu uvjerenja da djecu treba što ranije izložiti iskustvima odraslih“, kaže ova naučnica. Složili se ili ne sa ovim gledištem, možemo uočiti da se upravo distinkcija između mladih i starijih narušava putem elektronskih medija, televizije i interneta, i na taj način otkrivaju „tajne“ odraslih, te potkopava poštovanje za svoje starije i pretpostavljene. Dakle, mediji, a prije svih internet brišu te granice nudeći sliku svijeta koja uveliko unosi zabunu i zbrku kod djece koja ne mogu razlikovati realno od nerealnog. Djecu nam tako, u nedostatku našeg slobodnog vremena i sve većih egzistencijalnih zahtjeva, odgajaju ekrani i razne aplikacije. Danas za tu i takvu djecu možemo reći da su „djeca izgubljenog djetinjstva“. To je nova opasnost koja itekako šteti njihovom zdravom razvoju i kao takvi pridodajemo je ostalim ugroženostima. Ako je djetinjstvo predstavljalo razdoblje njege, skrbi, igre i učenja u porodici i školi, razdoblje u kome nije bilo mjesta za odgovornost ono danas djecu čini aktivnijim faktorom čineći ih podložnijim raznim vanjskim utjecajima koji ga u konačnici i oblikuju. Šta time djetinjstvo gubi i koliko se ono dehumanizira drugo je pitanje. Tek, povodom ovog Dana djeteta iskažimo svoju savjest i pomozimo im da odrastaju, ako ništa drugo, ono sa spoznajom o međusobnom poštovanju. Neka nam bajramski dani u tom kontekstu budu inspiracija. Sjetimo se svog djetinjstva i ne zaboravimo, radost Bajrama donose nam, nadasve, djeca.