Nemiri od 6. januara, kao i pokušaj jednog vida puča, nisu uspjeli. No, ne treba se zavaravati da će se završiti na ovome.

Odluka predsjednika Donalda Trumpa da SAD prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela i da u njega premjesti ambasadu iz Tel Aviva izazvala je osudu ne samo većinski muslimanskih zemalja nego i većine članica UN, svjetske akademske i medijske javnosti. Za ovaj potez predsjednik nema podršku niti većine u svojoj administraciji. Tako je nakon što je Trump donio kontraverznu odluku The New York Times je proveo anketu među bivšim američkim ambasadorima u Izraelu koji su imenovani u vrijeme republikanskih i demokratskih predsjednika. Devet od njih jedanaest se nije složilo s Trumpovim potezom.

Još bitnije, takvu podršku, prema pisanju svjetskih medija, nema ni među američkim Jevrejima niti Izraelcima, zagovornicima ideje dvije države - Izraela i Palestine koje žive u miru. Prema pisanju Radio DW Liberalno-cionistička lobistička organizacija „J Street” je 2014. provela jedno ispitivanje među američkim Jevrejima na temu izraelsko-palestinskih odnosa. Ispitivanje je pokazalo da 80 posto Jevreja u SAD podržava rješenje na principu dvije suverene države. 72 posto podržava Istočni Jerusalem kao glavni grad nezavisne Palestine. Rezultati ispitivanja konzervativno-cionističke organizacije „American Jewish Committee” provedene ove godine odaju sličnu sliku: svega 16 posto ispitanih podržava premještanje američke ambasade u Jerusalem, 44 posto to odbacuje, a 36 posto smatra da s tim činom treba pričekati dok se ne stvore mirovni uvjeti. „Unija za reformirano židovstvo”, najveća jevrejska svjetska organizacija na svijetu, izdala je na dan kada je Donald Trump obznanio svoju odluku o priznavanju Jerusalema saopštenje u kojem se govori o „vremenski loše odabranom” koraku koji će „potkopati mirovni proces” i „pooštriti sukob”. Istovremeno, preko stotinu jevrejskih učenjaka u Americi je potpisalo peticiju kojom se ovakva odluka osuđuje.

Zato je legitimno upitati se zašto je predsjednik Trump donio jednu ovakvu odluku i zašto baš sada.

Teško je naći racionalan odgovor na ovo pitanje. Tačno je da činjenice, argumenti, logična objašnjenja i sl. nisu baš nešto čime se gospodin Trump rukovodi u svom procesu donošenja odluka. Ipak, on je morao imati neki razlog zbog čega je baš sada donio ovakvu odluku. Ako ne sama odluka, onda vrijeme u kojem je obznanjena bi vrlo lahko moglo biti povezano sa činjenicom da predsjednik veoma brzo gubi podršku ne samo u cjelokupnoj američkoj javnosti nego i svojoj bazi. Mnogo toga što je kao kandidat za predsjednika obećao Trump je pokušao realizovati, ali do sada nije bio baš uspješan. Njegova najava zabrane ulaska muslimanima u zemlju, koja  se pretvorila u zabranu ulaska izbjeglicama iz većinski muslimanskih zemalja se još uvijek povlači po sudovima. Zida sa Meksikom nema ni na mapi, a kamoli priče o tome da će Meksiko platiti taj zid. Od te priče je i sam predsjednik odustao tokom prve posjete Meksiku. I sa Kinom je okrenuo priču tokom posjete do te mjere da ga nisu mogli prepoznati. Famozni sistem zdravstvene zaštite tzv. Obamacare još nije zamijenjen. Predsjednik Trump je više puta na njega jurišao, ali je svaki put ostajao kratkih rukava kao i oko dosadašnjih pokušaja reforme poreskog sistema, što je, također, bilo jedno od velikih predizbornih obećanja. O novom početku u odnosima sa Rusijom da i ne govorimo. Ustvari, Trump i sve uži krug ljudi koji je ostao uz njega bi najradije da se Rusija nikako i ne spominje. Jer nezavisna istraga koja se vodi o vezama Trumpove kampanje sa ruskim zvaničnicima i njihovom uplitanju u rezultate izbora bi mogla dovesti i do samog opoziva predsjednika. Naravno teško, jer je to komplikovan politički proces, ali se o njemu ipak sve češće u američkim medijima govorka.

Uglavnom, populizmu sklonom Trumpu nije ostalo puno obećanja koja bi mogao ispuniti i dodvoriti se svojoj bazi, a da mu već u prvom koraku njegova odluka ne bude osporena. Pored toga, u oktobru 1995. godine američki Kongres usvojio je velikom većinom glasova zakon koji kaže da se američka ambasada u Izraelu treba nalaziti u Jerusalemu, priznajući tako taj grad kao glavni grad. I raniji predsjednici su obećavali da će ambasadu premjestiti u Jerusalem. Ovo je za Trumpa, čini se, bio lahak zalogaj kojim bi dokazao da je predsjednik koji izvršava ono što obećava. Cijena takve odluke njemu nije bila bitna. To što će to dodatno destabilizovati ionako razrušen Bliski istok, što će ubiti svaku nadu za trajno mirovno rješenje u Palestini, što će ojačati radikalne elemente na obje strane i ilegalne useljenike koje podržava trenutna vlada u Izraelu i one na arapskoj strani koji će na gnjevu i osjećaju nepravde mobilizirati nove bombaše-samoubice, Trumpu, čini se, nije bitno.

Ima i onih koji misle da je Trump ovakvim potezom ustvari htio ubrzati mirovni proces tako što će izvršiti pritisak na Palestince i sa stola skinuti jedno od najtežih pitanja oko kojeg su i propadali raniji pokušaji postizanja dogovora. Ovo je teško shvatiti jer smo sada bliže tome da se Palestinci povuku iz mirovnog procesa i da više ne prihvaćaju SAD kao nepristranog posrednika. Ako je to politička taktika i to bi se moglo razumjeti.

Međutim, tu je i drugi razlog za donošenje jedne ovakve odluke koji se spominje, a koji ima veze ponovo sa udovoljavanjem izbornoj bazi, tj. onoj koja ga je i dovela u Bijelu kuću. Oni koji pokušavaju proniknuti u „političku filozofiju“ koja je Trumpa dovela na vlast tvrde da je on to uradio da bi se dodvorio svojoj bazi koju najvećim dijelom čine „novorođeni“ evangelisti.

Na ovu ideološku pozadinu Trumpove odluke sve češće pažnju skreću brojni analitičari nove američke politike prema Bliskom istoku. Tako pišući za portal Radio DW Armin Langer, autor knjige „Jedan Židov u Neukölnu”, koji je studirao židovsku filozofiju u Budimpešti, Jerusalemu i Potsdamu, o ovom nerijetko zapostavljenom aspektu Trumpove politike kaže:

„Trump ne djeluje u ime većine Židova u SAD-u nego ispunjava obećanje dato svojoj publici, evangelistima, kršćanskim fundamentalistima, jednoj vrlo utjecajnoj grupi u SAD-u.  Oni također, za razliku od ostalih kršćana, kako rimokatolika tako i pravoslavaca,  podržavaju premještanje glavnog grada Izraela u Jerusalem. Unatoč razlikama u strujanjima različitih protestantskih fundamentalističkih grupacija u SAD-u, svima njima je naime jedno zajedničko: oni u „Svetoj zemlji” Izraelu/Palestini priželjkuju nastup haosa kao preduvjet za bitku Sudnjeg dana oko Jerusalema“.

Zanimljivo je da i najveća cionistička organizacija, dakle, oni koji se zalažu za povratak Židova u Izrael, ima kršćanski predznak. „Ujedinjeni kršćani za Izrael” s više od dva miliona članova svojim donacijama pomažu projekte koji uljepšavaju sliku Izraela i to sve s ciljem da se što više Židova vrati u svoju povijesnu domovinu. Prema vjeroučenju evangelista svi Židovi se moraju okupiti u Izraelu kako bi se mogao pojaviti Spasitelj, Mesija. I kada se to dogodi svi će se Židovi preobratiti na kršćanstvo. Vjeroučenje koje se u svojoj biti može tumačiti kao izrazito antisemitsko, jer na kraju krajeva stremi dijaspori bez Židova, a u isto vrijeme polazi od toga da židovstvo uopće nije vjera nego zastarjela vjerska zajednica koja će nestati prelaskom na kršćanstvo - pojašnjava Langer.

Bliskoistočni sukob se često pojednostavljeno svodi na sukob Židova i muslimana. No odluka Donalda Trumpa o Jerusalemu je donesena protiv volje većine Židova u SAD-u. Američki predsjednik želi zadovoljiti svoje fundamentalističko-kršćanske birače. Zato ne treba potcjenjivati utjecaj ovih grupacija usredotočenih na Apokalipsu - zaključuje Armin Langer.

Pokaže li se ova analiza tačnom onda svijet uistinu ima razloga za brigu. Ukoliko se najveća svjetska sila u svojoj vanjskoj politici rukovodi apokaliptičnim vizijama svijeta onda u budućnost ne možemo očekivati ništa do armagedon koji vjerski fanatici prizivaju.

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini danas se oglasio povodom jučerašnje odluke predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa da Ambasadu SAD-a u Izraelu iz Tel Aviva premjesti u Jerusalem.

„Ime mi je Abdulazez Dukhan. Imam 18 godina. Jedan sam od 4 miliona ljudi koji su pobjegli iz Sirije.