Muslim u svom Sahihu bilježi od Abdullaha ibn ebi Evfa da je rekao: „Kada bi ljudi davali zekat, Vjerovjesnik, a. s., bi proučio dovu za njih. Kada mu je došao moj otac sa zekatom Allahov Poslanik, a. s., je rekao: „Allahu moj, podari Svoj blagoslov porodici Ebi Evfa.“

Prikupljanje i raspodjela zekata u doba Allahovog Poslanika, a. s., i Pravednih halifa bilo je u nadležnosti države koja je imala posebne službenike zadužene za ovu oblast. Buhari je zabilježio da je prvi pravedni halifa Ebu Bekr, r. a., poslao Enesa, r. a., da prikuplja zekat u Bahrejnu s pismom za tamošnje muslimane u kojem je između ostalog stajalo: „U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog! Ovo je obavezan imovinski doprinos koji je Allahov Poslanik, a. s., stavio u dužnost muslimanima, a koji je Allah naredio Svom Poslaniku, pa onaj musliman od koga se zekat zatraži na niže izložen način, neka ga dade…“ (Buhari, hadis br. 1454) Prikupljeni zekat deponovao se u državnu blagajnu Bejtu-l-mal odakle se raspoređivao shodno kur'anskoj zapovijesti iz 60. ajeta sure Et-Tevbe: „Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom Putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je.“

Pomoli se za njih, molitva tvoja će ih zaista smiriti

U istoj suri u 103. ajetu Uzvišeni Allah, d. š., naređuje Svome Poslaniku, a. s., da uzme zekat od onih koji su ga dužni davati i da na taj način očisti i blagoslovi: „Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih zaista smiriti. – A Allah sve čuje i sve zna.“ (Et – Tevbe, 103)   

Povod objavljivanja ovog ajeta zanimljiv je i poučan. Naime, kada se Allahov Poslanik, a. s., nakon pohoda na Tebuk u ljeto 9. godine po Hidžri vratio u Medinu licemjeri koji su izostali od pohoda prilazili su mu izvinjavajući se zbog izostanka. Muhammed, a. s., ih je sve službeno primio, saslušao i otpustio bez posljedica. Među onima koji su izostali od ovog važnog vojnog pohoda bila je i grupa ashaba koji se, iako vjernici, zbog lijenosti nisu odazvali pozivu Allahovog Poslanika, a. s., i nisu s njim otišli na daleki Tebuk. Ovi ashabi predvođeni Ebu Lubabom iskreno su se pokajali zbog neposlušnosti prema Muhammedu, a. s. Oni su došli u njegovu džamiju, zavezali se za stubove u njoj i zakleli se da se neće odvezati dok ih Allahov Poslanik, a. s., ne oslobodi. O njima je Allah, dž. š., rekao: „A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali, i koji su djela dobra s drugim, koja su hrđava, izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostiti – jer Allah prašta i Samilostan je.” (Et – Tevbe, 102) Tek kada je objavljen ovaj ajet, Poslanik, a. s., je oslobodio Ebu Lubabu i njegove drugove i oprostio im. Iako je povod objave ovog ajeta specifičan on ima općenito značenje i odnosi se na sve vjernike kod kojih su dobra djela pomiješana s lošim, a metod čišćenja njihovih loših djela jeste, između ostalog, davanje zekata kako se to navodi na početku narednog 103. ajeta sure Et-Tevbe: „Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš…“ Allah, dž. š., naređuje Poslaniku, a. s., da od vjernika, a malo je među njima onih koji svoja dobra djela nisu izmiješali s lošim, uzme zekat, što znači da davanje zekata ne čisti samo vjernikov imetak, već i njegovu dušu čisti od grijeha i biva uzrokom spuštanja Božijeg blagoslova. Allah, dž. š., u nastavku ajeta kaže: „..i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih zaista smiriti. – A Allah sve čuje i sve zna.“ Prema Ibn Kesiru dio ajeta: „..i pomoli se za njih..“,znači:„Zatraži oprosta za njih“. 

I zaista, Allahov Poslanik, a. s., otpočeo je s praksom da moli Uzvišenog Allaha, dž. š., za svakog ko bi mu predao zekat. Muslim u svom Sahihu bilježi od Abdullaha ibn ebi Evfa da je rekao: „Kada bi ljudi davali zekat, Vjerovjesnik, a. s., bi proučio dovu za njih. Kada mu je došao moj otac sa zekatom Allahov Poslanik, a. s., je rekao: „Allahu moj, podari Svoj blagoslov porodici Ebi Evfa.“ (Muslimova zbirka hadisa – sažetak, hadis br. 510)

Zaboravljena praksa i primjer njene revitalizacije

U vrijeme kada su Bošnjaci polovinom XV stoljeća počeli prihvatati islam zekat na zlato, srebro, novac i trgovačku robu nije se u okrilju osmanske države institucionalno prikupljao. 

Osmanska država je od muslimana uzimala različite poreze, a na imovinu koja je preostajala u ličnom vlasništvu, pojedincima je ostavljena mogućnost da, ukoliko to žele, dadnu zekat. Takva situacija dovela je do toga da se preporuka učenja dove za onoga ko dijeli zekat na način kako je to ustanovio Allahov Poslanik, a. s., izgubi. Osobe koje su primale zekat, svako na svoj način, zahvaljivale su ili učile dove za one koji su im davali zekat, a najčešće se to činilo riječima: Kabul olsun (Neka ti Allah primi ovo dobro djelo), kao što se, recimo, činilo i prilikom dijeljenja kurbanskog mesa. Zahvaljivanje riječima: Kabul olsun, za razliku od dove koju je za one koji su davali zekat učio Allahov Poslanik, a. s., lišeno je bilo kakvog ličnog udjela kao da se time želi reći: Imetak koji si dao za zekat svakako pripada Bogu, On ti ga je dao na korištenje, i neka ti On tvoje dobro djelo primi. S pozicije nevoljnika kome se dijelio zekat ovo je lijepa praksa jer čuva njegovo dostojanstvo. No, u današnje vrijeme ta pozicija je promijenjena. Naime, budući da se zekat i sadekatu-l-fitr u našoj zemlji od 70.-ih godina prošlog stoljeća do danas ponovo institucionalno prikuplja unutar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koja je preuzela emanet da će ga dijeliti shodno 60. ajetu sure Et-Tevbe, osjetila se određena praznina u komunikaciji između onih koji daju zekat i službenika Islamske zajednice, najčešće imama, koji ga prikupljaju, a koju fraza: Kabul olsun, ne može ispuniti. Ova praznina posebno se počela osjećati posljednjih desetljeća nakon što su pojedini muslimani počeli uplaćivati velike iznose novca za zekat.     

Osjećajući da je preskromno onima koji daju zekat samo reći: Kabul olsun, odgovorni u Medžlisu Islamske zajednice Prnjavor su donijeli odluku da se pred kraj ramazana, najčešće za Lejletu-l-Kadr 27. noći ramazana ili kada se klanja zadnja teravija, nakon namaza prouči dova za sve one koji su zekat i sadekatu-l-fitr dali za Bejtu-l-mal Islamske zajednice. Imam uči dovu za bereket i dobro svojih džematlija dok oni izgovaraju „amin“. Takva praksa u potpunom je suglasju sa Sunnetom Allahovog Poslanika, a. s. Jedina razlika je u tome što je Poslanik, a. s., učio dovu pojedinačno za svakog ashaba koji je davao zekat, dok se na području Prnjavora uči jedna dova za sve. Kako bi se praksa učenja dove za one koji udjeljuju još više unaprijedila predlažemo da službenici Islamske zajednice koji prikupljaju zekat prilikom njegovog primanja za one koji im daju zekat prouče slijedeću dovu: Molim Uzvišenog Allaha da ti primi zekat, da blagoslovi tebe i tvoju porodicu i da vam oprosti grijehe. Na taj način će se postići efekat spomenut u nastavku ajeta: „...molitva tvoja će ih zaista smiriti.“ Takva dova će ih, moguće, smiriti i podstaći da nastave s davanjem zekata u Bejtu-l-mal Islamske zajednice.