U Doboj-Jugu nekoliko prijatelja je odlučilo svaki mjesec izdvajati novac, koliko ko od njih želi, u zajednički fond kako bi osigurali sredstva za osiguranje obroka onima kojima je to potrebno na području ove, ali i drugih općina. Na taj način svaki dan nahrane 19 osoba, a poseban detalj ove darežljivosti jeste što se hrana ne dijeli javno niti na jednom mjestu, već se obroci dostavljaju svakodnevno na adresu. Donatori nisu registrirali nikakvo udruženje niti formalizirali ovaj svoj projekat, ali se identifikacija i klasifikacija osoba koje su kandidati za ovu pomoć vrši preko Crvenog križa Doboj-Jug na čijem je čelu predsjednik efendija Sabit Šiljić, imam u džematu Mravići, koji je i sam donator.

Cijeli tekst u printanom izdanju Preporodu

Devetnaest obroka svaki dan

“Projekat je počeo od ove Nove godine. Vjerovatno tu ima ljudi kojima mnogi ne bi dali zbog njihovog ponašanja ili poroka, ali naša dužnost je nahraniti čovjeka. Također, ne gledamo na nacionalnu pripadnost osoba u potrebi pa tako osiguravamo obrok i  jednoj Hrvatici koja živi sama u mom džematu. Koristimo i prilike kada neko zakolje kurban, kao za akiku, te ga podijelimo na devetnaest dijelova i dostavimo i to meso s obrocima na adrese“, pojasnio je efendija Sabit, koji kaže da se ne dijeli hrana isključivo onima koji nemaju, već i onima koji su mentalno ili fizički u teškom stanju i teško mogu doći do nekih primanja ili sami ne mogu sebi spremiti.

Primjer ove grupe koja hrani druge predstavlja izazov mnogim džematima i pojedincima koji vjerovatno i ne znaju ko su gladni ljudi oko njih. Kada odlučimo mijenjati nabolje ono što možemo, Bog će pomoći da se promijeni i ono što sada ne možemo.

Prema njegovim riječima bilo je osoba koje su odbile primati obroke: “Jedna žena, koja ima 96 godina, odbila je kazavši da ona može pojesti u svojim godinama koliko se može napraviti za marku i ne želi da se ostatak hrane baca, već da se cijeli obrok da nekome drugome. Druga osoba, po nacionalnosti Rom, nije želio primiti jer smatra da je mlad, iako ima jednu trajnu bolest.“ 

U akciju je uključen i načelnik Općine Doboj-Jug Mirnes Tukić, inače član džematskog odbora u džematu Mravići, koji smatra da ovo nije riječ o klasičnoj javnoj kuhinji. “Cilj je vraćanje nade ljudima i okupljanje ljudi oko zajedničkog dobra. Mi smo svjedoci da živimo u svijetu u kojem se ljudi sve više udaljavaju jedni od drugih i pored ove tehnologije. Ljudi sve manje mare za svoga komšiju ili ne primjećuju onoga ko je u potrebi. Na ovaj način nastojimo izgraditi međusobne odnose i pomoći drugima“, kazao je načelnik Tukić.

Najbolja hrana

Jedan od pokretača ove akcije, zahvaljujući kojem se obroci i odvoze na adrese, jeste Amer Tarabar, koji kaže da je ova akcija samo nastavak ranijih akcija, kao što je bilo zbrinjavanje beskućnika i izgradnja kuće za njih. “Tvoje je ono što daš. Kada smo pokrenuli ovu akciju nismo željeli da se ljudi loše osjećaju zbog pomoći i osigurali smo prijevoz hrane do njih. Postoje korisnici koji ne bi mogli ni doći po hranu da se ona negdje dijeli, a ima onih koji ne bi ni znali doći po nju. I pogledajete, nije riječ o nekoj hrani koju mi sami ne bismo željeli jesti. Riječ je o vrhunskoj hrani, koju ni mi sami kod kuće nekad ne jedemo. Ti obroci se spremaju u jednom od najboljih restorana“, kazao je Amer. U kvalitet hrane smo se uvjerili u restoranu Intermezzo, smještenom u tržnom centru Wisa na Karušama, koji ne pravi razliku između pripremljenih obroka za goste restorana i onih koje šalju za ove porodice.

“Ovaj restoran, vlasnika Smajla Saračevića, od sebe daje dva dana hranu, a pet dana se priprema na osnovu sredstava koja se skupe kod ove grupe. Naravno, obroci su po proizvodnoj cijeni i restoran ne zarađuje ništa na njima. Istu hranu koju služimo gostima ovdje u restoranu pakujemo i za ove ljude kojima se dijeli. Ovisno o meniju, nekada je riječ o kuhanoj hrani, nekada o roštilju, a jedanput sedmično osigura se i desert“, pojasnio je šef restorana Enes Jupić.

Koliko će trajati ova akcija ovisi o dobroj volji donatora, koje, prema riječima jednog od njih Hazima Sejdića, ne nedostaje: “Većim dijelom ovo stoji na donacijama nekoliko privrednika i zasad je raspoloženje dobro. Osim privrednika neki mjesečno daju i onoliko koliko mogu. Niko ne smatra da treba prestati s ovim projektom ili da nema tih ljudi kojima je ova vrsta pomoći potrebna. Vlasnik restorana, koji sprema obroke, nema nikakvu zaradu na ovome, a to nije obrok od marku ili dvije, već košta osam maraka.“

Shodno svojim mogućnostima ljudi mogu uvijek izdvojiti za potrebe drugih, ali nerijetko iza komentara da bi se dijelilo kada bi se imalo stoji škrtost i strah od gubitka imetka, ali i pitanje ako ljudi sada ne dijele pola marke da li bi kao imućni dijelili stotine procentualno svom bogatstvu. Stoga, primjer ove grupe koja hrani druge predstavlja izazov mnogim džematima i pojedincima koji vjerovatno i ne znaju ko su gladni ljudi oko njih. Kada odlučimo mijenjati nabolje ono što možemo, Bog će pomoći da se promijeni i ono što sada ne možemo.