Savez samostalnih sindikata BiH je javno i bez kalkulacija upozoravao i svoje članstvo, ali i predstavnike vlasti, da će donošenje Zakona o radu Federacije imati negativne posljedice na radnike, da neće smanjiti stopu nezaposlenosti i da će, u konačnici, dovesti do dodatnog iseljavanja radno sposobnog stanovništva iz naše zemlje. Nažalost, bili su upravu i sada javnost svjedoči onome na šta su upozoravali.
U ramazanskim danima, kao i u bajramskim, kada dolaze u džamiju i osobe koje nisu česte na predavanjima, bilo bi vrlo važno govoriti o zaštiti radničkih prava te o opasnosti uzimanja tuđeg hakka. Zapravo, ramazansko vrijeme je idealno da se dođe do ljudskih srca i po ovom pitanju.
Radnik bez plate se mora žaliti u roku od 30 dana
U izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH broj 89/18), koje su stupile na snagu 17.11.2018. godine, izmijenjena je, između ostalog, veoma bitna odredba člana 114. Zakona koja se odnosi na postupak ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Prema stavu 1. ovog člana radnik, čije je pravo povrijeđeno, mora u roku do 30 dana zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.
Prema riječima predsjednika Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedina Šatorovića stavom 2. ovog člana je propisano da ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom. Stavom 3. ovog člana je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom.
„Dakle, iz navedene odredbe je jasno da se radnik poslodavcu sa prethodnim zahtjevom za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, a prije podnošenja tužbe, ne mora obraćati samo u slučaju otkaza ugovora o radu, a u svim drugim slučajevima kršenja prava radnik se mora prvo obratiti poslodavcu za zahtjevom za ostvarivanje prava, i to u roku od 30 dana od povrede prava odnosno saznanja za povredu prava. U slučaju da radnik, iz bilo kojeg razloga, a razlozi mogu biti brojni - strah, neznanje, neinformisanost, specifično radno vrijeme, smjenski rad, rad na terenu itd., propusti podnijeti takav zahtjev, isti ne može tražiti ostvarivanje tog prava u sudskom postupku“, pojasnio je Šatorović.
...radnici uglavnom angažovani temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, te posljedično ogroman strah od poduzimanja bilo kakve radnje koja bi mogla izazvati negativnu reakciju poslodavca, prvenstveno u smislu neprodužavanja ugovora o radu
S obzirom na ovo, kako objašnjava Šatorović, ako se radi o novčanom potraživanjutemeljem radnog odnosa, radnik koji se poslodavcu ne obrati pisanim zahtjevom za ostvarivanje prava, ako mu bude uskraćeno, i to u prekluzivnom roku od 30 dana, ne može podnijeti ni tužbu radi ostvarenja tog prava! „To znači da ovo pravo radnik više neće moći ostvariti, odnosno da će to pravo trajno izgubiti, bez obzira što se radi o nečemu što je temeljem radnog odnosa zaradio - u pitanju je njegov novac, odnosno njegova imovina, što mu nikako ne bi smjelo biti uskraćeno na ovakav način. Treba istaći da ovo rješenje potpuno besmislenim čini i rok zastare od tri godine iz člana 115. zakona o radu, u situaciji kad se radnik za svako dospjelo, a neisplaćeno mjesečno potraživanje mora posebno obraćati poslodavcu sa pisanim zahtjevom, u vrlo kratkom roku, a onda i podnositi tužbu sudu ako potraživanju ne bude udovoljeno od poslodavca, u daljnjem roku od 90 dana. Ako to ne učini, radnik ne gubi samo pravo na obraćanje sudu, on praktično gubi i pravo na ova potraživanja,bez obzira da li se ona nalaze unutar trogodišnjeg zastarnog roka!“, kaže Šatorović.
Šatorović: „U slučaju da radnik, iz bilo kojeg razloga: strah, neznanje, neinformisanost, specifično radno vrijeme, smjenski rad, rad na terenu itd., propusti podnijeti takav zahtjev, isti ne može tražiti ostvarivanje tog prava u sudskom postupku.“
Strah od poslodavaca
Sam rok zastare i nije sporan, sporno je što veliki broj radnika uopšte neće smjeti svoja prava potraživati od poslodavca, odnosno putem suda. „Treba naglasiti da ovakva odredba ne postojiu komparativnom pravu, odnosno ne sadrže je ni zakoni o radu Hrvatske, Srbije, Republike Srpske niti Crne Gore. Onemogućavanje radnika da se obrati sudu ako se prethodno nije obratio poslodavcu, i to u prekluzivnom roku od 30 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo ili saznanja za povredu prava, predstavlja i ograničenje ustavnog prava na pristup sudu. Ono što je posebno zabrinjavajuće je da će doslovnom primjenom člana 114. Zakona o radu naročito biti pogođeni radnici realnog, prvenstveno tzv. privatnog sektora. Razlozi su slaba sindikalna organizovanost, neinformisanost, neznanje, radni uslovi, specifično radno vrijeme, rad na terenu, a posebno činjenica da su radnici uglavnom angažovani temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, te posljedično ogroman strah od poduzimanja bilo kakve radnje koja bi mogla izazvati negativnu reakciju poslodavca, prvenstveno u smislu neprodužavanja ugovora o radu. Ovo su problemi koji se u praksi već dešavaju. S druge strane, upravo su radnici u realnom sektoru u najvećoj mjeri izloženi problemu neisplate plata, naknada plate, naknada koje nemaju karakter plate itd.“, pojasnio je Šatorović.
Kada je u pitanju neisplata plate, članom 80. Zakona o radu jeste propisano da je poslodavac koji ne isplati platu u zakonskom roku ili je ne isplati u cijelosti, dužan do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plate radniku uručiti obračun plate koju je bio dužan isplatiti. Ovaj obračun plate smatra se izvršnom ispravom, na osnovu koje radnik može kod suda pokrenuti postupak izvršenja radi naplate svog potraživanja. Međutim, ako poslodavac radniku ne isplati platu, a ne uruči mu ni obračun plate, proizilazi da se radnik poslodavcu mora obratiti sa pisanim zahtjevom za uručivanje obračuna neisplaćene plate, a ako to ne učini, doslovnom primjenom člana 114. Zakona o radu izgubio bi pravo da ovo svoje potraživanje ostvaruje putem suda.
Usporedba sa zakonima u regionu
O tome koliko je aktuelni Zakon o radu Federacije BiH u ovom dijelu nedorečen svjedoči i činjenica da on apsolutnone sadrži odredbu koja eksplicitno propisuje da je poslodavac obavezan radniku isplatiti platu za izvršeni rad. Primjera radi, član 90. stav 1. Zakona o radu Hrvatske je propisao da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti platu u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Ovakva odredba u Zakonu o radu Federacije BiH ne postoji, pa ostaje da se obaveza poslodavca da radniku isplati platu, podrazumijeva.
Ako poslodavac radniku ne isplati platu, a ne uruči mu ni obračun plate, proizilazi da se radnik poslodavcu mora obratiti sa pisanim zahtjevom za uručivanje obračuna neisplaćene plate, a ako to ne učini, doslovnom primjenom člana 114. zakona o radu izgubio bi pravo da ovo svoje potraživanje ostvaruje putem suda.
Šatorović je istakao problem sankcionisanja kršenja radničkih prava. „Kada su u pitanju kaznene odredbe odnosno inspekcijska zaštita, zanimljivo je, ali ne i slučajno, da je izmjenama i dopunama Zakona o radu ujedno brisan i član 172. zakona, koji je propisivao kaznu od 10.000,00 do 50.000,00 KM za poslodavca koji ne isplati platu radniku u zakonskom roku. Ovaj prekršaj je dopunom zakona ugrađen u član 171. zakona, koji propisuje kaznu 1.000,00 do 3.000,00 KM, i to ako poslodavac „iz neopravdanih razloga“ ne isplati platu ili je ne isplati u cjelosti. Dakle, sada imamo deset ili dvadeset puta manju kaznu za poslodavca koji radnicima ne isplati plate, bez obzira o kojem broju radnika je riječ, a svakako ostaje otvoreno i pitanje ko odlučuje o opravdanostirazloga za neisplatu plate.“
Samo 100 hiljada maraka kazni
Kada su u pitanju inspekcije koje bi trebale biti neka zaštita radniku, možemo navesti primjer da je u Zeničko-dobojskom kantonu od sistematizacijom predviđenih 12 inspektora anagažovano samo sedam, što je apsolutno nedovoljno s obzirom na broj poslodavaca, odnosno radnika. Vezano za izrečene sankcije, prema izvještaju Kantonalne inspekcije zaštite na radu ZDK, u 2017. godini poslodavcima su izrečene novčane kazne u ukupnom iznosu od čitavih 500 KM, što je prosto nevjerovatno ako se zna kakvo je stanje u ovoj oblasti. S druge strane, inspekcija rada ZDK je izrekla sankcije u ukupnom iznosu od oko 100.000,00 KM, za cijelu godinu dana u kantonu koji ima preko 80.000 radnika, iako su kršenja radničkih prava ogromna i svakodnevna. Dakle, kapacitet inspekcije kao subjekta koji treba osigurati poštivanje zakona, pa i radničkih prava je ne samo ograničen, nego praktično nepostojeći, a slična je situacija i u drugim kantonima.
„Svjedoci smo da je, još od vremena prije samog usvajanja Zakona o radu, u javnost plasirano mnogo neistinitih i nepotpunih informacija o samom tekstu Zakona, koje su svakako za cilj imale da privole radnike, njihove sindikalne predstavnike, ali i javnost da prihvate usvajanje takvog zakona i da se ne protive njegovom sadržaju. Kada se sve gore navedeno uzme u obzir, sa punim pravom se može zaključiti da će primjena člana 114. Zakona o radu imati nesagledive posljedice po, u prvom redu materijalna prava radnika, odnosno njihovu imovinu, i to naročito onih kategorija koje i jesu najugroženije i najmanje zaštićene, kao i da male sankcije te nepostojeći kapacitet inspekcija rada za osiguranje poštivanja zakona neodgovornim poslodavcima širom otvaraju mogućnost da takvu situaciju iskoriste, odnosno zlouporijebe“, zaključio je Šatorović.
Bez fetve o izrabljivanju radnika
Na adresu sekretarijata Vijeća muftija poslali smo upit da li su razmatrali pitanje donošenja fetve o zabrani izrabljivanja radnika, s obzirom da je Vijeće muftija iznosilo stavove i izjave i u vezi s pitanjima koja, na prvi pogled, ne ulaze u domen rada ovog tijela Islamske zajednice.
„Pitanje, kako navodite, 'izrabljivanja radnika' je veoma kompleksan problem, u čije rješavanje se trebaju uključiti, prije svih drugih, nadležna izvršna i zakonodavna vlast, zatim sindikati, poslodavci i ekonomsko-socijalna vijeća. Ovo pitanje se ne može rješavati putem fetvi ili stavova Vijeća muftija ili bilo kojeg drugog organa Islamske zajednice. Islamska zajednica može, a to i čini, samo apelirati na poslodavce i radnike da svako sa svoje strane izvršava svoje obaveze, kako bi mogao tražiti i svoja prava. Napominjemo da je reisu-l-ulema u svojim hutbama i obraćanjima ukazivao na brojne devijacije i nepravde u našem društvu, a jedna od njih je i nepravda prema nekim radnicima. Također, fetva-emin, koji svakodnevno odgovara na pitanja vjernika, u svojim odgovorima se doticao i tog pitanja, a tretirao ga je i u svojim stručnim radovima. Takav jedan rad pod naslovom Zaštita radničkih plata i nadnica u islamskom pravu objavio je u Takvimu Rijaseta Islamske zajednice od 2003. godine“, stoji u odgovoru Vijeća muftija.
Ipak, kada se uzme u obzir težina ovog problema i dugoročne posljedice, pitanje izrabljivanja radnika je jednako važno kao i druga pitanja od vitalne važnosti, kao što je borba protiv poroka kocke i klađenja, čemu je posvećena 2019. godina. Štaviše, kocka i brojni drugi poroci mogu biti posljedica upravo psihičkog i materijalnog stanja radnika, najveće grupacije bh. populacije, stoga ostaje pred Islamskom zajednicom da se ovom pitanju daje više pažnje, barem da se jedanput u godini hutbom skrene pažnja na važnost čuvanja radničkih prava. U vezi s ovim, veliki izazov za brojne imame jeste govoriti objektivno o zaštiti radnika i u isto vrijeme ne izgubiti podršku privrednika koji doniraju sredstva za važne projekte.
Profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi Salih ef. Haušić o odnosu prema radnicima u svjetlu islama nam je kazao da obespravljeni radnici gledaju kako njihov poslodavac kupuje skupocijene vile, automobile i javno pokazuje darežljivost i dobročinstvo dajući priloge u humanitarne svrhe, a preče je da radnicima isplati zarađene plate i prestane ih tretirati kao robove. „Poslodavci bi trebali imati na umu da je bolje da ne daju prednost dobrovoljnim ibadetima nad pravima njihovih radnika. Sjetimo se riječi Allaha, dž.š.: „Moji robovi, Ja sam zaista zabranio sebi zulum i učinio Sam ga zabranjenim među vama, pa ne činite jedni drugima nasilje“, kazao je profesor Haušić.
