Štokholm je više od 2000 kilometara udaljen od Sarajeva, a rat u Bosni je zaustavljen 1995., tako da je mnogo prostora i vremena između Šveda koji su upravo dodijelili Nobelovu nagradu za literaturu i gadnog rata koji se desio u srcu Balkana prije jednu generaciju. Ali to nije izgovor da se nagrada dodijeli Peteru Handkeu, negatoru dobro dokumentovanog Genocida kojeg su počinili Srbi nad muslimanima u Bosni.                         

Živimo u zbunjujućem vremenu, u kojem predsjednik SAD-a vidi ”pristojne ljude” među neonacistima koji su marširali u Charlottesvilleu, u kojem imamo TV kanal koji prezentuje rasizam i teorije zavjere. Naš svijet se predstavlja kroz obmanu i historija se prekraja kako bi odgovarala tim naopakim narativima. Zadnja stvar koju trebamo i posljednje što bih mogao očekivati je da paradigma intelektualne časti kakva je Nobelova nagrada ode u ruke pisca koji utjelovljuje glavne intelektualne bolesti našeg doba. I prisjetimo se za moment da Nobelova nagrada dolazi u trenutku kada bjelački supremacisti izdvajaju Srbe iz 90-tih kao herojske avatare čiji primjer treba slijediti. Šokantno je da je Nobelov komitet upravo u ovom trenutku nagradu dodijelio austrijskom piscu koji brani ove ratne zločince i staje na njihovu stranu.

O čemu su razmišljali?

Iskreno ne znam odakle da počnem. No, za početak da objasnim ono što ne želim da kažem. Ne tvrdim da ne bismo trebali čitati književni opus Petera Handkea. Moja primjedba nije verzija stoljetnog pitanja treba li slušati Richarda Wagnera. Samo naprijed, slušajmo Wagnera. Samo naprijed, čitajmo Handkea. Moja poruka je slijedeća: jedno je čitati ga, sasvim je drugo dodijeliti mu nagradu koja daje ogroman legitimitet svom njegovom djelovanju, a ne samo romanima i dramama koji su besprijekorni i nepolitični.

Handkeov najpoznatiji politički prekršaj bilo je prisustvo sahrani srpskog diktatora Slobodana Miloševića, koji je umro u zatvoru čekajući suđenje za Genocid i ratne zločine. Handke je posjetio Miloševića u pritvoru u Hagu, a na njegovoj sahrani u Požarevcu 2006. iskazao je hvalospjev u njegovu čast. Ovo je bio samo nastavak Handkeovog dugogodišnjeg pisanja da su Srbi pogrešno shvaćeni i da im je nepravedno dat lavovski dio krivice za krvoproliće koje se dogodilo za vrijeme raspada bivše Jugoslavije 90-tih.

Polemika oko dodjele Nobelove nagrade Hankeu vrti se oko onoga što je napisao u nizu eseja iz 1996. godine, koji su sakupljeni u kratkoj knjizi pod nazivom ”Putovanje rijekama: Pravda za Srbiju.” (prevedena kao putopisni esej ”Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju”, op. prev.). Njegova knjiga, zasnovana na kratkom putovanju Srbijom, lamentira da mediji, ”neumoljivo prikazuju Srbe kao zle”, a Handke se pretvarao da se distancira od srpskog lidera, pišući: ”Ja sam sa srpskim narodom, a ne sa Miloševićem” – što se pokazalo kao veoma čudno, jer je bio jedan od rijetkih Zapadnjaka koji je prisustvovao Miloševićevoj sahrani. 

Pa u što Handke stvarno vjeruje, i je li to tako strašno? Handke je svoje stavove pretočio u članak koji je napisao za francuski list ”Liberation” nakon što su se pojavili njegovi eseji iz 1996. godine. Članak, nažalost, nije u fokusu pažnje u trenutnoj raspravi, a jasno pokazuje njegov stav o Genocidu u Bosni. Naprimjer, napisao je da je pogrešno govoriti o ”koncentracionim logorima“ u Bosni.

”Tačno, postojali su nepodnošljivi kampovi između 1992. i 1995. na teritorijima jugoslavenskih republika, posebno u Bosni. Ali, prestanimo automatski povezivati te logore sa Srbima u Bosni. Bilo je i hrvatskih logora i muslimanskih logora, a zločini počinjeni u tim kampovima bit će suđeni u Hagu”, napisao je Handke.

Odgovornost Švedske akademije?

Dozvolite mi da vam kažem nešto o srpskim logorima u Bosni, koju Handke nikada nije posjetio tokom rata ili poslije, a koje ne priznaje: To su bili koncentracioni logori. Posjetio sam ih tokom rata, kao reporter Washington Posta. Razgovarao sam sa zatvorenicima unutar logora i sa preživjelima. Haški tribunal za ratne zločine osudio je Srbe na dugotrajne zatvorske kazne zbog zločina počinjenih u tim logorima.

Dozvolite da vam kažem još nešto o Bosni: Muslimani nisu imali slične logore, gdje su dovođene, mučene i ubijane hiljade zarobljenika. Stav koji Handke zauzima - svi su to radili - je lukavstvo, koje bi bilo smiješno da nije tako zlo. Da li su neke zločine počinile muslimanske snage? Da! Ali izjednačavanje malog broja nasumičnih zločina sa sistemskim i masovnim pristupom, jasan je pokušaj obmane i odvraćanja pažnje. To je ono što apologete rade.

Handke, koji živi u Francuskoj, produbljuje tu obmanu u svom članku za Liberation. Kada piše o Srebrenici, gdje su srpske snage pogubile nekoliko hiljada muslimana nakon što su zauzele enklavu, on će priznati da se tamo dogodio grozan pokolj, ali nakon toga brzo manevriše i govori da mi trebamo ”čuti i one koji su preživjeli masakr koji su muslimani učinili u brojnim srpskim selima oko Srebrenice.” ”To je isto, sve strane rade”, kaže i ne priznaje da su bosanski rat započeli Srbi i Milošević.

Takav je Handke. Pisac David Rieff, koji je također izvještavao iz BiH, kad je pročitao ”Putovanje rijekama”, rekao je da Handke ne zna o čemu govori, da je došao u Srbiju ne znajući ništa o njenoj kompliciranoj politici i, sudeći prema knjizi, i otišao, a da ništa nije saznao.

Mnogo je nagrađivanih pisaca koji imaju glupe ideje o politici i političarima i koji povremeno pišu loše knjige. Ali to ih ne diskvalificira za Nobelovu nagradu ili ručak sa urednicima izdavačkih kuća. Ali, o tome ovdje nije riječ. Mi ovdje govorimo o negiranju Genocida, izvrtanju historije, o pretvaranju zločinaca u heroje, a žrtava u zlikovce. A ta izvrnuta historija, o tome da su kršćani ubijali muslimane zbog navodne obrane njihove kulture, važno je da se ispravno razumi u ovo vrijeme kada je ojačana diskriminacija muslimana i drugih manjina u Americi i Zapadnoj Evropi.

Odgovor Švedske akademija na kontroverzu nakon dodjele nagrade je ispod svakog nivoa. Suočen sa prvim valom reakcija na izbor, stalni tajnik Akademije Mats Malm rekao je za New York Times da je Handke izabran na temeljima literarne i estetske vrijednosti. ”Nije u ovlasti Akademije da uspostavlja ravnotežu između književnosti i političkih razloga”, rekao je Malm.

Ovo nije daleko, kada govorimo o izgovorima, od Ellen Degeneres, koja govori kako je George W. Bush dobar čovjek (nema veze sa stotinama hiljada ubijenih kao rezultat njegove odluke o invaziji na Irak). Naš svijet je politički svijet, i to bi trebali Ellen i Švedska akademija da uvažavaju. Ljudi koji imaju moć i utjecaj imaju posebnu odgovornost.

Ako je Štokholm daleko od BiH, nije od Norveške, gdje je terorista Anders Breivik 2011. godine ubio 77 ljudi, uglavnom djece, u ljetnom kampu. Breivik je bio opsjednut Balkanom i napisao je manifest od 1.500 stranica, u kojem je hvalio srpske ultranacionaliste, koji su bili Miloševićeve marionete. Zato insistiranje na odbrani Srba, koji su divljali po BiH, nije u našoj današnjoj kulturi bezazlen čin neznanja prema kojem Odbor za dodjelu nagrada nema odgovornosti. Prijateljski sentiment prema Genocidu hrani se valom nasilja koje nas pogađa. 

Peter Handke ima pravo vjerovati u što želi. Može lagati i prikrivati koliko god želi. To je njegovo pravo. Ali, jednostavno, ne mogu vjerovati da je Švedska akademija uradila to što je uradila. Njihova neodgovorna odluka evocira ideju da kapitalisti prodaju uže ljudima koji će ih na njega objesiti. Estete iz Nobelovog komiteta napravili su izbor koji će uništiti njihovu nagradu, baš kako i treba.

The Intercept,

10. oktobar, 2019.

www.theintercept.com