Memorijalni centar Srebrenica - Potočari - Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine je okupio mlade istraživače, lektore, dizajnere i programere, kako bi kreirao alat od nove generacije za novu generaciju, a koja bi se ticala jednog od ključnih segmenata istraživanja historije zločina bosanskog genocida.
"Genocide papers" ili "Transkripti genocida" predstavljaju skup pretraživih stenograma/transkripata sjednica Skupštine srpskog naroda u BiH / Narodne skupštine Republike Srpske. Ovi dokumenti su i ranije bili javni, ali su bili nepristupačni i njihovi formati nisu učinili jednostavnim pretraživanje ovih sadržaja. Memorijalni centar je prepoznao njihov sadržaj važnim u procesu podizanja svijesti javnosti o postojanju šireg političkog konsenzusa o operaciji genocida nad bošnjačkim stanovništvom širom Bosne i Hercegovine.
Objava stenograma sjednica Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine te Republike Srpske od njenog osnutka do okončanja agresije i rata u Bosni i Hercegovini predstavljaju svojevrsno svjedočanstvo genocida i dokaz planiranog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem stvaranja etnički čistih srpskih prostora, bez obzira na masovnost i brutalnost zločina nad nesrpskim življem i neprocjenjivu štetu izazvanu razaranjem privrednih, kulturnih, vjerskih i drugih dobara. Nije riječ o subjektivnoj interpretaciji žrtve takvog sistema. U to će se čitanjem ovih zapisa uvjeriti čak i čitatelji bez spoznaje o ovdašnjim prilikama s obzirom da je destruktivna nakana otvoreno razrađivana i proklamovana aktima, izjavama i djelovanjem aktera Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, tadašnjeg političkog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba.
Uvidom u stenograme vidljivo je, također, da se uporedo s rađanjem jedne demokratske civilizirane međunarodno priznate države s praznikom Danom nezavisnosti pokušala genocidom i etničkim istrebljenjem odrediti teritorija očišćena od svih nesrba. Da je ikada nastala ova srpska država bila bi to zločinačka tvorevina. Umjesto nje, ostali su politički recidivi koji se još uvijek drže šest mefisovskih strateških ciljeva.
„Srpska država“ na „srpskoj zemlji“
Kada je Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, „kao najviši predstavnički i zakonodavni organ Srpskog naroda u BiH“, 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine Radovan Karadžić je slavodobitno poručio da „Nema toga ko će uvesti dalje od Kozje ćuprije (u Sarajevu) nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Na Palama je to Jugoslavija!“.
Na 7. sjednici u februaru 1992. se raspravlja o Nacrtu ustava, himni i simbolima kada Vojislav Maksimović poručuje da „… mi ovdje stvaramo srpsku državu, na srpskoj zemlji i mi imamo pravo na srpsku himnu, na svoju zastavu i na svoj osnovi i jedini simboli, a to je krst sa četiri S.“
Na narednoj sjednici Karadžić poručuje: Hrvati kažu: državna zajednica, Muslimani bi rekli: zajednička država, a mi kažemo: zajednica država. Ako hoće da očuvaju Bosnu i Hercegovinu i da je imaju u ovim postojećim granicama onda ona mora dobiti unutar granice, unutar nacionalnih država suverenih, gdje suverena pravo ostvaruju građani i narodi na način i u onoj mjeri u kojoj oni hoće“. On ide i dalje u pojašnjenju nakane srpskog rukovodstva dodajući da su „Težnje srpskog naroda veoma jake i srpski narod se neće smiriti dok ne dospije u ono što je imao za vrijeme Nemanjića: svoju državu“.
Šest strateških ciljeva
Paralelno sa ovim dešavanjima 29. februara i 1. marta 1992 uspješno je proveden i referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na kojem se većina građana izjasnila da je „… za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“ SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje, uprkos tome glasalo je ukupno 2.073.568 glasača (izlaznost 63.7%) od čega je 99.7% bilo je za nezvisnost, a 0.3% protiv.
Karadžić je na sjednici Skupštine od 11. marta je referendum falsifikovan, „… no, bez obzira na to za nas referendum ne znači ništa, za nas on nije obavezujući - za srpsku nacionalnu zajednicu“.
12. sjednicu Skupštine 24. marta 1992. Krajišnik je otvorio pojašnjavajući kako je tog dana pred Skupštinom Bosne i Hercegovine zakazan skup studenata (u pet do 12) koji se bore za cjelovitu, nezavisnu, suverenu Bosnu i Hercegovinu zbog čega je sjednica održana na Palama. Više nikada sjednica ovog tijela nije održana u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Uslijedilo je imenovanje Branka Đerića za mandatara Vlade srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, usvajanje zakona o službenoj upotrebi jezika (srpski jezik) i pisma (ćirilice), zakona o ministarstvima, javnom pravobranilaštvu... Na narednim sjednicama uslijedilo je imenovanje ministara te je 27. marta 1992. Proglašen prvi Ustav srpskog naroda Bosne i Hercegovine.
Momčilo Krajišnik tom prilikom poručuje: “… želim da ovaj ustav udari temelje četvrte srpske države u Jugoslaviji a ova naša Srpska Republika Bosna i Hercegovina, želim, da postane dio zajedničke države srpskog naroda“.
Na 16. sjednici, održanoj 12. maja 1992. godine usvojena je jedna od presudnih odluka Skupštine, Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, prema kojoj su prioriteti srpskog naroda u Bosni i Hercegovini:
- državno razgraničenje sa druge dvije nacionalne zajednice;
- koridor (povezanost teritorije) između Semberije i Krajine;
- uspostavlјanje koridora u dolini rijeke Drine, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država;
- uspostavlјanje granica na rijekama Uni i Neretvi;
- podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavlјanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti;
- izlaz Republike Srpske na more.
Ono što nije nikakva koincidencija jeste da se su ovi strateški ciljevi i danas aktuelni u različitim političkim i drugim agendama.
Ratko Mladić: „To je lјudi genocid“
Prilikom diskusije o ovim strateškim ciljevima poslanicima Skupštine, u ime svih boraca i starješina sa fronta, obratio se general pukovnik Ratko Mladić govoreći kako je rat u Bosni i Hercegovini „… tek počeo tu i tamo“. Govoreći o namjerama rukovodstva kazao je kako: “Lјudi i narodi nisu pilјci niti klјučevi u džepu pa ćemo ih premjestiti tamo amo. To je lako reći a teško ostvariti... Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je lјudi genocid“.
Na 19. sjednici Skupštine, 12. avgusta 1992. usvojena je Deklaracija o državnom i političkom uređenju države kojim usvaja grb Nemanjića i izmjena Ustava kojom se umjesto Srpske Republike Bosne i Hercegovine proglašava Srpska Republika.
Uslijedilo je i pitanje državnih praznika gdje je istaknuto kako je Srpska pravoslavna crkva predložila da se sledeći vjerski praznici uvrste kao državni: Božić, Srpska Nova godina, Bogojavljanje, Sveti Sava itd.
Posrbiti ili kazniti
Svoj odnos spram tada već u većini protjeranog i pobijenog nesrpskog stanovništva, prvenstveno Bošnjaka brutalno je iznošen na 24. sjednici Skupštine održane 8. januara 1993. u Bijelјini gdje je poslanik Savo Knežević između ostalog izgovorio: “...mislim da je potpuno nepotrebno i besmisleno posrblјavati one koji su se rasrbili. I ako su nekada bili Srbi više nisu i nisu dostojni da se zovu ovim imenom... Oni su muhamedanci turske provenijencije i ništa drugo. Nisu čak ni pravi pripadnici islama, jer su eto više sekta nego pravi pripadnici islama. Oni su nekakva niža kategorija. Ipak je predsjednik Skupštine u pravu, oni su sekta. I nikako da ih posrblјavamo, molim vas“.
Na to je Krajišnik dodao: „Hoćemo li onda sada da rasrbimo Muslimane za sva vremena. Dobro, gospodo, možemo sada da se opredijelimo i zauzmemo stav, da su Muslimani kao narod komunistička tvorevina. Mi ne prihvatamo tu vještačku naciju. Smatramo da su Muslimani sekta, grupacija ili skupina, turske provenijencije“.
U januaru 1993. Skupština je raspravljala o Vens-Ovenovom planu, a Radoslav Brđanin je bio jedan od najgrlatijih protivnika naglašavajući da se ne može prihvatiti nikakav zajednički život u Republici BiH. Zapravo, bio je protiv bilo kakvog mirovnog rješenja poručujući: „… ja ću malo uprostiti Nјegoša - ako mislite u pregovore, Latini su stare varalice, ali niko tako ko Turčin ne laže. Od pregovora nema ništa. Mi njih moramo vojnički pobijediti i ne ponoviti grešku iz prošla dva rata. Koja je greška bila? Mi smo ih pobijedili a nismo ih kaznili. Sada ih moramo i pobijediti i kazniti!“.
Spašavanje Dušanovog carstva ubijanjem nevinih
Nakon što je Skupština dovela do odbijanja Vens-Ovenovog plana uslijedile su odluke Ujedinjenih nacija o formiranju „sigurnih zona“ u Srebrenici i Žepi koje je na sjednici u julu 1993. Karadžić opisivao kao „naš poen“ dodajući:“… jer da smo mi ušli u Srebrenicu, ušli bi lјudi čije su porodice pobijene, 1.200 Srba je pobijeno bilo bi krvi do kolјena, a mi bi mogli izgubiti državu za to. Zato ja smatram da je Morion nas spasio, a ne Muslimane kada je ušao u Srebrenicu“. Između ostalog tada je naveo i da ga je Stolterbeg pitao „da li se mi slažemo da oni evakuišu Srebrenicu i da sve odvedu u Tuzlu...“.
Pritisnuti međunarodnim sankcijama ali i slabljenjem vojne moći Vojske Republike Srpske Karadžić u januaru 1994. u kontekstu rasprave o platformi za pregovore u okviru Ženevske konferencije navodi: „… makar i da spadnemo na 50 i koji procenat mi treba da budemo presrećni i prezadovolјni to je Dušanovo carstvo, ne budemo li bili zadovolјni zbog nekog potoka, pa čak zbog neke varošice mi rizikujemo da izgubimo sve. ... ali shvatite lјudi mi smo protiv čitavog svijeta stvorili ovu državu i sada nam niko ne osporava tu državu, ali se postavlјa to pitanje kolika je cijena za nezavisnost našu“.
Istovremeno moli poslanike za razumijevanje riječima: „… molim vas gospodo nismo u onom stanju u kojem smo bili shvatite to, da ratujemo iz dva razloga, naš neprijatelј je mnogo bolјe naoružan, utreniran, raznovrsno ratuje i izdržlјiv strašno, nikada Srbi ne bi izdržali ono što Muslimani izdržavaju u Sarajevu ili Mostaru npr. Mi bi digli ruke i rekli daj samo šta“.
Nepostizanje sporazuma pod okriljem Ženevske konferencije te dodatno formiranje Federacije Bosne i Hercegovine u ljeto 1994. godine vodili su ka daljem slabljenju položaja Republike Srpske kako na vojnom tako i na političkom planu, dok je međunarodna zajednica bila sve spremnija za vojnu intervenciju.
Uslijedio je i genocid u Srebrenici 1995. godine o čemu je svjesno dozirano govoreno na sjednicama Skupštine.
U oktobru iste godine Karadžić se ponovo vraća na pitanje Srebrenice gdje potvrđuje svoju glavnokomandujuću ulogu u počinjenom genocidu riječima: „Ja sam kao vrhovni komandant stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom, Žepa se podrazumijevala. Gospodo mi bismo izgubili rat da postoji Žepa sa 90 hilјada naoružanih muslimana izgubili bismo rat. Lično sam nadgledao plana bez znanja General-štaba, ne ni krijući nego slučajno nailazeći generala Krstića i savjetovao mu da pravo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti sa Turcima po šumama, odobrio sam i biliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to“.
Ulazak u povijest
Nakon uspjelog nacionalnog projekta – Genocida u Srebrenici, koji je bio kulminacija zvjerstva oličenog u masovnim pokoljima, etničkom čišćenju, silovanjima, razaranju kulturne i vjerske baštine itd. san o državi zasnovanoj na tim zvjerstvima konačno se raspršio potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 1995. godine. Neki od ideologa tog zvjerstva, iako je bolje kazati implementatori jer ideologa je mnogo više s adresom i van granica BiH o čemu stenogrami također govore, pokušavali su sebe opravdati pred svjetskom javnošću kao nacisti poslije Drugog svjetskog rata – na sudu.
Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić je pred Žalbenim vijećem Haškog tribunala 20. marta 2019. godine osuđen na kaznu doživotnog zatvora i proglašen krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti, za etničko čišćenje Muslimana i Hrvata u BiH, za višegodišnje teroriziranje Sarajeva i za uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Komadant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić je 22. novembra 2017. godine prvostepenom presudom je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti. Haški tribunal proglasio ga je krivim i za progone, istrebljenja, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile, te uzimanje talaca. Očekuje se odluka po žalbama i Mladićeve odbrane, ali i tužiteljstva.
Biljana Plavšić je 16. decembra 2002. sklopila je nagodbu sa Tribunalom i priznala tačku za zločine protiv čovječnosti za krivicu za progon muslimana i Hrvata u 37 opština u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1992. godine i izrazila kajanje u zamjenu za odbacivanje sedam ostalih tačaka optužnice, uključujući i dvije za genocid, te osuđena na 11 godina zavora, a na slobodu je puštena nakon što je izdržala dvije trećine kazne.
Momčilo Krajišnik je pred Haškim tribunalom osuđen na 20 godina zatvora zbog etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u BiH.
Radoslavu Brđaninu je Haški tribunal izrekao kaznu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u trajanju od 30 godina zatvora.
Većina od 77 poslanika prvog saziva Skupštine već godinama nije politički aktivna. Ostat će upamćeni da su dizanjem ruku stali iza presuđenih ratnih zločinaca glasajući za odluke koje su u rezultirale spaljenom zemljom, koncentracionim logorima, desetinama hiljada ubijenih, stotinama hiljada prognanih i genocidom u Srebrenici.
Među poslanicima ove Skupštine bio je i aktuelni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik.
Zbog svega što je izrečeno i pogotovo zlodjela koja su počinjena kao plod djelovanja Skupštine Republike Srpske, od neprocjenjivog je značaja za buduće generacije, a naročito istraživače i naučnike, da se stenogrami sjednica najvišeg zakonodavnog tijela bosanskih Srba u doba agresije nađu na jednom mjestu.
Projekat "Transkripti genocida" finansiran je direktno iz budžeta Memorijalnog centra Srebrenica, bez podrške vanjskih donatora, zbog čega su nosioci projekta ponosni što je veći dio implementacije projekta oslonjen na interne kapacitete. Projekat će dostaviti ovu aplikaciju univerzitetima i organizacijama civilnog društva u regiji, ali i medijima. Centar je otvoren za saradnju sa istraživačima, novinarima i svim pojedincima, grupama i organizacijama koje su zainteresirane za korištenje ovih materijala kako bismo podigli svijest javnosti o sadržaju i aktivnostima tzv. Narodne skupštine Republike Srpske u periodu od 1991. do 1996. godine.
Platforma će u narednom periodu biti plasirana i online putem, a cilj ju je dodatno proširiti u budućnosti, kroz uključivanje novih stenograma, odluka i dokumenata različitih institucija relevantnih i povezanih sa planiranjem i organizovanjem genocidne operacije i drugih ratnih zločina u vremenu rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.
Centar poziva zainteresirane da dostave svoje prijedloge i komentare na Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli., kako bi ponuđene sadržaje unaprijedili i dopunili u budućnosti.
