Nakon ove objave IRMCT-a, Odbrana je pozvala na pomjeranje ovog datuma zbog zdravstvenog stanja jednog od njenih članova, što je pokušavala i ranije. Također, u više navrata to je radila pozivajući se na loše zdravstveno stanje Mladića koji je, uzgred rečeno, jednom izrazio zahvalnost ovom sudu zbog medicinske njege nakon što su mu tamošnji liječnici stabilizirali narušeno zdravlje u bijegu koji je trajao 16 godina.

Upornim korištenjem “argumenta” zdravstvenog stanja – ili nekog od njenih članova ili optuženog – Odbrana potvrđuje da je njen zadatak u ovom predmetu bila nemoguća misija i da, kako se čini, željno iščekuje da ih smrt optuženog “spasi”. Naime, zadatak Odbrane je bio da – pobijajući prvostepenu presudu Mladiću – pobija ono što je dokazano i potvrđeno u nizu izrečenih konačnih presuda pred Haškim tribunalom. Sama konačna presuda Radovanu Karadžiću izrečena pred Mehanizmom 20. marta 2019, kojom je prvi predsjednik RS-a osuđen na doživotnu robiju, sadrži navode gotovo identične onima iz optužnice komandantu Vojske RS Ratku Mladiću.

“Gospodine predsjedniče startovali ste s najpovoljnijeg startnog broja na pregovorima u Ženevi. Imali ste u rukama vojnički rezultat”, rekao je Ratko Mladić Radovanu Karadžiću nakon pregovora u Ženevi pripisujući sebi zasluge za pozitivnu situaciju u kojoj su se pregovarači bosanskih Srba tada našli sa gotovo 70 posto teritorije BiH koje su zločinima, progonom, torturama i egzekucijama stavili pod svoju kontrolu tokom 1992. (Iz završnih riječi tužioca ICTY-a Alana Tiegera u prvostepenom postupku Tužilac protiv Ratka Mladića 5. decembra 2016)

Izricanje konačne presude Ratku Mladiću danas se s velikom pažnjom iščekuje i u krugovima eksperata međunarodnog prava. Oni to ocjenjuju kao proces koji će pokazati koliko je međunarodna zajednica danas zaista opredijeljena za razvoj međunarodnog humanitarnog prava i politiku nekažnjivosti najodgovornijih za najteže ratne zločine u svijetu.

Opasnost efekta greške Pretresnog vijeća

Suđenje Mladiću pred ICTY je počelo 16. maja 2012. godine i trajalo je 530 radnih dana, kao jedno od najobimnijih predmeta sa skoro 10.000 dokaznih materijala i gotovo 600 svjedoka. Pretresno vijeće ICTY-a donijelo je 22. novembra 2017. prvostepenu presudu kojom je komandant Glavnog štaba Vojske RS-a Ratko Mladić osuđen na doživotnu kaznu zatvora za počinjeni genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja tokom progona nesrpskog stanovništva 1992. godine u općinama gdje su počinioci imali namjeru da unište dio zaštićene grupe, opsadu Sarajeva i otmice plavih kaciga UN-a.

Iznošenje žalbenih argumenata pred Žalbenim vijećem Mehanizma u sastavu predsjedavajuće sudije Prisce Matimba Nyambe i sudija Aminatta Lois Runeni N’gum, Gberdao Gustave Kam, Seymour Panton i Elizabeth Ibanda-Nahamya održano je 25. i 26. avgusta 2020.

Odbrana Mladića je u žalbenim argumentima tvrdila da je Pretresno vijeće prekršilo njegova prava na pravično suđenje, da je napravilo greške u utvrđivanju činjeničnog stanja te je zatražila od Žalbenog vijeća da poništi osuđujuće presude ili da naloži novo suđenje ili da mu smanji kaznu. A sam optuženi Ratko Mladić je, još tokom iznošenja dokaza Tužilaštva u prvostepenom postupku, veoma često klimao glavom potvrđujući njihovu tačnost.

Tužilaštvo IRMCT-a je u procesu osporavanja zaključaka Pretresnog vijeća iz tačke 1 optužnice izlaganje žalbi usmjerilo na dvije greške koje je, kako su naveli, Prvostepeno vijeće napravilo u svojoj analizi i to: greške koje se odnose na strožiji standard za namjeru kod vođa kao drugi žalbeni osnov Tužilaštva, kao i greške ocjene Pretresnog vijeća o veličini, tj. znatnosti ciljanih dijelova grupe –i u odnosu iz prvog žalbenog osnova i u odnosu na pravni lijek. Tokom iznošenja argumenata po žalbi 25. i

26. augusta 2020. Tužilaštvo je zatražilo da bude ispravljen zaključak iz prvostepene presude prema kome je ustanovljeno da Mladić nije imao genocidnu namjeru u pet općina i zatražila da Žalbeno vijeće utvrdi da je na meti Mladićevih snaga bio značajan dio muslimanskog i hrvatskog stanovništva u općinama Prijedor, Sanski Most, Kotor-Varoš, Foča i Vlasenica i da je i u ovim općinama počinjen genocid. Samo na području Prijedora u operacijama istrebljenja nesrba ubijeno je 3.173 Bošnjaka i Hrvata, koliko je do sada utvrđeno, među kojima su 102 bila djeca, a 256 žene, uglavnom starije životne dobi. Još uvijek se traga za oko 588 posmrtnih ostataka žrtava.

“U slučaju Mladić prvi i jedini put se desilo da je bilo koji međunarodni sud utvrdio da su počinioci imali namjeru da unište dio neke grupe kao takve, a zatim se ipak uzdržalo da izrekne osuđujuću presudu za genocid samo zbog kriterija ‘znatnosti’. Potrebna je intervencija u žalbenoj fazi kako budući sudovi ne bi počinili tu istu grešku. Da Vijeće nije napravilo grešku neizbježan zaključak bi bio i jeste da je Mladić kriv za genocid i to ne samo u Srebrenici nego i u općinama iz tačke jedan: u Prijedoru, Sanskom Mostu, Kotor-Varoši, Foči i u Vlasenici”. (Tužiteljica IRMCT Laurel Baig u žalbenom postupku 25. augusta 2020)

Najveće egzekucije civilnog stanovništva počinjene su između 20. i 25. jula 1992. godine na području šest bošnjačkih mjesnih zajednica: Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani i jedne hrvatske mjesne zajednice Briševo na području Lijeve obale Sane, kada je ubijeno gotovo 1800 muškaraca, žena i djece. Od 24. do 26. maja uništeno je kompletno područje Kozarca.

U svojim ratnim dnevnicima Ratko Mladić, između ostalog navodi kako lokalni prijedorski Srbi 1992. godine traže pomoć od Vojske RS za uklanjanje oko 5000 tijela iz Tomašice. Tomašica je najveća masovna grobnica koja je otkrivena na ovom području. Iz nje je ekshumirano 435 posmrtnih ostataka nesrba, od čega 275 kompletnih tijela. Tijela ubijenih Prijedorčana pronađena su u 445 grobnica od kojih su njih 98 masovne. Još uvijek se traga za posmrtnim ostatacima 588 žrtava.

“Da nije bilo bitnih pravnih i činjeničnih grešaka kod procjene namjere da se izvrši genocid, Pretresno vijeće bi osudilo Mladića za genocid u općinama iz tačke 1. Ali, Pretresno vijeće je pogriješilo da dijelovi ciljane grupe koji su namjeravali uništiti nisu bili dovoljno značajni da bi se to smatralo genocidom. A što se tiče ocjene Mladićeve namjere, Prvostepeno vijeće je pogriješilo zato što je primijenilo stroži pravni kriterij za visoko rangirane zvaničnike, odnosno vođe. Da Vijeće nije napravilo grešku neizbježan zaključak bi bio i jeste da je Mladić kriv za genocid i to ne samo u Srebrenici nego i u općinama iz tačke jedan: u Prijedoru, Sanskom Mostu, Kotor-Varoši, Foči i u Vlasenici”, navela je tužiteljica IRMCT-a Laurel Baig u žalbenom postupku.

Cijeli tekst u štampanom i digitalnom izdanju.