Redovne aktivnosti statističkih institucija u jednoj zemlji mogu privrendim subjektima i organizacijama, kao što je Islamska zajednicama, biti važan izvor u strateškom planiranju kao discipliniranom naporu, koji ima za cilj donošenje temeljnih odluka i poduzimanje temeljnih aktivnosti koje oblikuju i vode to što organizacija jeste, te ono čime se ona bavi i razloge zbog kojih se bavi time čime se bavi, fokusirajući se pri tome na budućnost. Upravo u tom smjeru su se mogli iskoristiti rezultati popisa stanovništva 2013. godine. Naredni popis je trebao ove tekuće godine, jer se kasnilo sa zadnjim dvije godine, ali je sve izvjesnije da će i ovaj put tako biti. Međutim, ne iščekujući novi popis mnogi statistički pokazatelji govore o značajnim promjenama u našem društvu. 

Preko 40% starije populacije

Populacijski fond Ujedinjenih naroda (UNFPA) u Bosni i Hercegovini je krajem 2020. godine u saradnji sa Agencijom za statistiku Bosne i Hercegovine, Federalnim zavodom za statistiku Federacije Bosne i Hercegovine i Republičkim zavodom za statistiku RS-a nedavno proveo Projekcije stanovništva Bosne i Hercegovine za period 2020.-2070. i Analizu stanja stanovništva, uz podršku Vlade Švedske. Shodno projekcijama ove analize BiH bi za 50 godina mogla izgubiti više od polovice populacije, što znači važnost analize i podataka koji se odnose na bližu budućnost, kao 2040. godinu i slično. Primjera radi, u jednoj od varijacija može se vidjeti da može doći do smanjenja populacije od 19  do 23 godine preko 40%, dok se sadašnji procenat stanovnika s preko 65 godina može popeti na za 58%.

Prilikom predstavljanja rezultata analize javnosti predstavnik UNFPA u Bosni i Hercegovini John Kennedy Mosoti je za medije kazao kako je analiza stanja stanovništva potvrdila da je Bosna i Hercegovina zemlja sa 'najnižim niskim' fertilitetom na svijetu (1,25), visokim nivoima migracija i starenja stanovništva, kao i sa duboko ukorijenjenim rodnim nejednakostima. 

Da li je važnije otvarati nove džamije za neke buduće generacije ili u okviru svojih mogućnosti  osnaživati već postojeće generacije, ostvarivati jaču i prisniju vezu između njih i Zajednice te podsticati ih na stvaranje novih generacija koje će za svoje potrebe graditi medrese, džamije, islamske centre? Ako je oboje važno, čemu dati prednost?

„Do 2070. godine će takvi demografski trendovi i nejednakosti dovesti do smanjenja ukupnog stanovništva za preko 50%, dok će demografska struktura naginjati starijoj populaciji, sa njenim udjelom u ukupnom stanovništvu od preko 40%. Sektori koji su presudni za socioekonomski razvoj zemlje, kao što su obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, biti će u ozbiljnoj opasnosti da podbace u radu, dok će se tržište rada suočiti sa nedostatkom kvalificiranih radnika i profesionalaca. Stoga je izuzetno važno pronaći nova rješenja za veća ulaganja u blagostanje, egzistenciju i mogućnosti za mlade ljude da napreduju u Bosni i Hercegovini“, kazao je Mosoti.

Ovi pokazatelji alarmantni su za predstavnike međunarodnih organizacija, ali je pitanje koliko se njima bave odgovorni ljudi u BiH. Rezidentna predstavnica UN-a za BiH Ingrid Mekdonald je kazala da s manje rođene djece svake godine, emigriranjem radno sposobnih ljudi i cijelih porodica, sve je teže realizirati programe ekonomskog razvoja BiH i zato je potrebno poduzeti hitne mjere. Istakla je da podaci Svjetske banke predviđaju da će beba rođena u BiH po odrastanju biti produktivna svega 58 posto od svog kapaciteta, što je znatno niže od predikcija za Evropu i Centralnu Aziju.

Jesmo li spremni za IZ u 2050. godini

„Jesmo li spremni za Bosnu i Hercegovinu u 2070. godini, u 2050. ili pak u 2040?“, pitao je predstavnik UNFPA John Mosoti. Na isti način možemo postaviti pitanje jesmo li spremni za Islamsku zajednicu i vjerski život u 2070. ili, pak, u 2050? Naravno, kada govorimo o Islamskoj zajednici u BiH ne govorimo samo kao o instituciji nego i o budućnosti zajednice muslimana koja bi trebala nastaviti očuvanje vjersko-kulturnog identiteta na planski način.

BiH prolazi kroz takozvanu demografsku tranziciju koju karakterizira postepeni pad prirasta stanovništva, porast mortaliteta, povećanje starosnih kategorija u ukupnoj populaciji i lagano smanjivanje prosječnog broja članova domaćinstva, postepeno  preseljavanja  stanovništva iz ruralnih područja u urbane centre itd. Rad, planiranje, razvoj i budućnost IZ, kao i svake druge vjerske organizacije, uveliko ovisi o broju njezinih aktivnih i potencijalnih članova: da li se taj broj smanjuje, povećava ili je isti u zadnjih nekoliko godina. U tom kontekstu, shodno analizama razmatramo li da li je važnije otvarati nove džamije za neke buduće generacije ili u okviru svojih mogućnosti  osnaživati već postojeće generacije, ostvarivati jaču i prisniju vezu između njih i Zajednice te podsticati ih na stvaranje novih generacija koje će za svoje potrebe graditi medrese, džamije, islamske centre? Ako je oboje važno, čemu dati prednost? Drugim riječima, hoće li Islamska zajednica, čak i u najefikasnijoj formi rada, u skorijoj budućnosti imati u učionicama obdaništa, mekteba, medresa, fakulteta više stolica i klupa nego učenika, više vjeroučitelja i muallima nego djece, ili više imama/hatiba nego džematlija? Imamo li dovoljno vjerskih službenika na ukupan broj muslimana ili je broj zadovoljavajući? Hoće li novo osposobljavanje kadra na isti način rezultirati ubrzavanjem proizvodnje „tehnološkog viška“ koje će nakon završetka islamskih nauka tražiti svoje usavršavanje na gradilištima širom Evrope? Hoće li se Islamska zajednica u BiH, kao i sama država, u budućnosti morati još više oslanjati na svoju dijasporu koja se svake godine povećava odlaskom mladih džematlija iz BiH u zemlje Evropske unije? Kakav je kapacitet sadašnjih i budućih vjerskih lidera u dijasporalnim zajednicama i koliko doživljavaju i žive misiju Islamske zajednice u BiH? Neka od ovih pitanja tiču se strategija obrazovanja, neka ekonomskih predikcija itd., ali je važno pitanje da li se uopšte bavimo internom statistikom prilikom kreiranja strategija.

Također, nakon zadnjeg popisa je bilo evidentno, ali i prema drugim neformalnim pokazateljima da se muslimani u mirnodopskom periodu ne vraćaju u prijeratna prebivališta, a oni koji su se i vratili nastoje se preseliti u Federaciju ili napustiti BiH. To itekako dovodi u pitanje opstanak džemata u povratničkim mjestima.