50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Kritika Preporoda

Autor: Elvedin Subašić Septembar 09, 2021 0

“I kad bih imao stotinu godina, najljepši dan uvijek bi mi bio sutra!”

Preporodova posebna vrijednost jeste njegova prošlost, prethodnih 50 godina, dok će nova vrijednost Preporoda biti njegovo “bavljenje” budućnošću. Zbog njegovih projekcija on neće biti samo kulturni kapital, već medij misije koji će biti ispred svog vremena. Njegova kritika neće biti poziv na rušenje, već ono što treba uraditi da ne dođe do rušenja

Iako različita kontekstualna značenja pobune mogu ukazivati na različite vrste ovog čina, teško se može kazati da je pojam napustio semantičko polje u koje se svrstavaju i neposlušnost, rušenje nasilje ili nered. Ako bi se ovaj pojam razmatrao s pozicije povijesti pojmova koji korespondiraju s događajima, onda je pobuna čin koji se usko može vezati za nastanak čovjeka. Čovjekovim stvaranjem Iblis je taj koji se pubunio protiv Boga. Drugim pobunjenikom mogao bi se smatrati sam čovjek i njegova odluka da se približi zabranjenom drvetu, čime je narušio red Božiji, ali čovjek niti je pravdao svoj postupak niti je imao namjeru. Bio je pokajnik. A, pobunjenici se ne kaju. Ipak iz njegove loze nastat će nerazumni pobunjenici. Jedni će se otvoreno buniti protiv Boga, drugi ismijavati Nuhovu lađu, treći uzvikivati da je Bog mrtav, dok će se četvrti buniti protiv ljudske prirode i prirode koja ga okružuje. U jednom trenutku njegova pobuna će biti važno određenje njegove ličnosti. Pobuna neće proisticati iz njegove potrebe, već kaprica koji će zaštititi pravom na svoj izbor, zakonom i konvencijama. “Ja sam... za svoj kapric, i za to da mi bude zagarantovan kad mi ustreba”, kazao je autor Zapisa iz podzemlja, koji u 19. stoljeću zaključuje: “Ali vam ponavljam po stoti put da u jednom slučaju, samo u jednom, čovjek može svjesno i hotmično da poželi nešto štetno i glupo, čak i najgluplje, i to u ovom: da bi imao pravo da poželi čak i najgluplje i da ne bi bio obavezan da želi samo pametno. Jer, gospodo, možda je baš to najgluplje, taj kapric, nama ljudima korisniji od svega što postoji na zemlji, a naročito u izvjesnim slučajevima. A ponaosob može da nam bude korisniji od svih koristi i u takvom slučaju kad nam otvoreno nanosi štetu i proturječi našim i zdravim i najrazumnijim shvatanjima o koristi – jer nam u svakom slučaju čuva najglavnije i najdragocjenije, to jeste našu ličnost i individualnost.” Naravno, vjerujućem čovjeku izgleda strana ideja da se buni radi kaprica. Teorijski izgleda lakše u određenju šta je red, a šta pobuna, ili kada je pobuna opravdana. Međutim, to izgleda jednostavno samo u odnosu prema Bogu, dok na nivou međuljudskih odnosa i određenju pozicije i opozicije, zapravo u svakodnevnom životu to je zamršeni čvor koji se nagriza teorijama čovjekove namjere i to samo ako se ne pridaje velika pažnja tradiciji, odnosno dilemama koje proizilaze iz predaja koje pozivaju na bespogovorno slijeđenje nadređenih i predaja koje govore o pobuni. 

 

Učitelji mogu sebi priuštiti ambijent sopstvenog mira, čak i u onoj formi koju uživa Huysmansov Des Esseintes, ali ono što Preporod sebi ne smije dozvoliti jeste da prestane biti za nove generacije  mladih teologa, ali i drugih muslimana, izvor originalne misli, kritičkog mišljenja i pobune ne samo protiv nepravde, već i mediokriteta, jalove glorifikacije prošlosti, reciklaže vjerskih stavova, mišljenja koja su stilistički sofisticiraniji izražaj mektebskog sadržaja. U suprotnom, Preporod će izgubiti svoju ulogu mladoga teologa, preporoditelja, ali ne zbog svojih godina. 

Pozicija ili opozicija

Semantičke vrijednosti su određene društveno-historijskim kontekstom pa je tako i pobuna u jednom historijskom trenutku mogla značiti revoluciju u smislu preokreta i odlučne društvene promjene, a u drugom izdaju i nered. U umjetničkim pravcima, kao što je romantizam, tema pobunjenika je često bila ključna u prikazu potrebnog (unutarnjeg) oslobođenja kod glavnog junaka od mnogih konvencionalnosti ili pak društvenih pa makar nosili obilježje (Schillerovih) razbojnika. 

Određenje pobune uveliko će ostati ovisno o njenoj percepciji kod pozicije i opozicije, a u tom kontekstu najteži problem jeste dilema o opravdanosti pobune te određenje šta jeste pozicija odnosno šta bi trebala biti, jer opozicija buneći se protiv pozicijekojoj negira legitimnost ujedno pobunom gradi svoju poziciju zahtijevajući novi sistem vrijednosti, a “svaka vrijednost ne povlači za sobom pobunu, ali svaki poriv pobune priziva neku vrijednost”, kako piše Albert Camus u Pobunjenom čovjeku.

Samom pojavom u bivšoj državi, Preporod se mogao smatrati jednom vrstom pobunjenika, odnosno mogao je tako biti percipiran kod pozicije koja se plašila da bi nove vrijednosti, a riječ je zapravo o starim, mogle ugroziti sistem vladajućih vrijednosti. Također, Preporod je bio sumnjiv čak i vjerskoj inteligenciji ili vjerskoj poziciji. “Pojavljivanje lista Preporod u našoj društvenoj zbilji 1970-ih godina, nakon osiromašenog izdavaštva kod muslimana na ovim prostorima, proizvelo je na jednoj strani golemo oduševljenje dok je istovremeno kod pojedinaca u našoj Zajednici, a i šire, izazvalo neku vrstu začuđenosti i straha, do sumnjičenja i zavisti. Naš duhovni i intelektualni mentalitet kao i ukupni društveni kontekst bili su time zatečeni...”, napisao je Mehmedalija Hadžić. Upravo je ovaj faktor iznenađenja možda bio suviše jak da se moglo na vrijeme reagirati i osuditi Preporod kao pobunjenika, naročito što se u kontroliranoj, ali ipak prevelikoj administrativnoj mašineriji države nije moglo ispitivati ko je uopšte dozvolio izlazak takvog lista, bez obzira što je obećavao da će se boriti “za podršku humanizaciji međuljudskih odnosa, za odnos čovjeka prema čovjeku, za međusobno povezivanje, na osnovu ponašanja, držanja i načina odnošenja prema čovjeku i društvu, a ne na osnovu užih opredijeljenosti i pripadnosti”, kako je to napisao prvi urednik Husein Đozo. Vlasti su čitale novine čovjeka kojem su jučer čitali optužnicu poslavši ga u zatvor. Iako je Camus potpuno irelevantan u kontekstu nastanka Preporoda, ovakvim stavom Đozo je nenamjerno opravdao pobunu prema njegovom viđenju. Prema Camusu pobuna se protivi nerazumnosti i nepravdi i on u pobuni vidi poziv na smisao u svakom vremenu ili društvu koje svojim konvencionalnostima može racionalizirati i najsvirepija ubistva, kako to evropska povijest i dokazuje, te u srži pobune, iako na prvi pogled stoji individualnost i pozivanje na vlastita prava, treba stajati univerzalnost i solidarnost, odnosno korist za sve ljude. “Čovjek je prije svega čovjek, pa tek onda Musliman, Srbin ili Hrvat, vjernik, ateist itd. Najbitnije u svemu tome kakav je ko kao čovjek”, pisao je u svom prvom, programskom uvodniku, glavni urednik Husein Đozo.  

Starost Mladog Teologa

Ako bismo Preporod zamislili u liku osobe u tadašnjem društvu bio bi to mladi teolog, preporoditelj, koji se pun entuzijazma i snage bunio protiv vladajućeg “carstva kiča” (Kundera), ali i površnog poimanja islama ili njegove sistematske konstantne redukcije u vremenu i prostoru. U najmanju ruku mogao je biti kao mladi softa čijoj snazi svjedočimo kada u ramazanu preporodi jednu sredinu. Za njega se bore mladi, dok ga stariji čuvaju. Člancima, raspravama, osvrtima, ali i fotografijama Preporod je kao nikada do tada u Islamskoj zajednici na jednom mjestu razvijao kritičko mišljenje, pluralizam kritičkog mišljenja i slobodu zahtjeva za promjenama u odnosu prema vlastitoj vjerskoj kulturi i tradiciji. Kada je riječ o pogledu na Preporod iz ugla (vjerske) pozicije i akademik Enes Karić smatra da je Preporod bio svojevrsna opozicija. “Od 1970. do 1990. godine Preporod je na mnogim stranicama imao opozicione stavove, ili pak veoma uočljive kritičke stavove, kako prema tadašnjoj socijalističkoj državi, tako i prema Islamskoj zajednici...”

Samo djelimično slažući se da “od 1993. godine, između ostalog i uslijed promijenjenih državnih i društvenih okolnosti Preporod postaje sve više pozicija”, ističemo tvrdnju akademika Karića radi jednog pitanja: kako je moguće da u jednom mehkom totalitarizmu ili autoritarnom režimu brojni muslimanski intelektualci iznose svoja kritička mišljenja u Preporodu, propituju vlastitu tradiciju, bune se te budu svojevrsna opozicija, a da se kasnije u demokratskom društvu odluče na šutnju? Je li, uistinu, riječ o mogućnosti ili, pak, umoru ili, ne daj Bože, ljenosti? Naime, slušajući o Preporodu tokom njegovih značajnih jubileja nove generacije mladih teologa, možda učenika nekadašnjih autora Preporoda, ponovo su otvarale taj list u potrazi za člancima u kojem bi pronašli neko (intelektualno) otkrovenje mehdijevske snage. Moguće je da i danas poneki mladi teolozi otvore Preporod ne bi li pronašli članak svog učitelja koji bi ih spasio površnosti u prevladavajućem sistemu prosječnosti. Učitelji mogu sebi priuštiti ambijent sopstvenog mira, čak i u onoj formi koju uživa Huysmansov Des Esseintes, ali ono što Preporod sebi ne smije dozvoliti jeste da prestane biti za nove generacije mladih teologa, ali i drugih muslimana, izvor originalne misli, kritičkog mišljenja i pobune ne samo protiv nepravde, već i mediokriteta, jalove glorifikacije prošlosti, reciklaže vjerskih stavova, mišljenja koja su stilistički sofisticiraniji izražaj mektebskog sadržaja. U suprotnom, Preporod će izgubiti svoju ulogu mladoga teologa i preporoditelja i to ne zbog svojih godina. 

Medij budućnosti

S obzirom na uvod ovog članka možda bi i bilo primjerenije da se Preporod naziva preporoditeljom, a nikako pobunjenikom što mnogo odvažnije zvuči. Kako god, njegovi autori ne moraju biti apriori i nosioci naučnih, društvenih ili vjerskih titula kojih je u današnjici obilježenoj brojkama sve veći broj, ali oni bi trebali biti prvi (pobunjenici) protiv, u prvom redu, zanemarivanja zakona kauzaliteta. Ne očekuje se od njih da budu učitelji poput Hesseovog magistra iz Igre staklenih perli, ali potrebno je podsjetiti sve nosioce titula da imaju sve pretpostavke “gledanja” u budućnost, ne gatanjem ili čitanjem snova, već čitanjem znakova u sadašnjci i reagiranjem na njih. Naime, spomenuti magistar igre staklenih perli odriče se svoje titule u postojećem društvenom poretku i traži od kastiljanskih vlasti da mu se da drugo mjesto na kojem će biti korisniji na prevenciji opasnosti koje je svjestan i na koju upozorava letargičnu vlast. Opasnost je bila daleko do njega, ali on nije govorio radi sebe. “Mi današnji magistri vjerovatno ćemo svi još do kraja na miru disati i na miru moći umrijeti prije no što se opasnost približi i prije no što je svi vide. Ali za mene i ne samo za mene, taj mir ne bi bio mir mirne savjesti. Ne bih htio da i dalje na miru upravljam svojim zvanjem i igram igru staklenih perli, zadovoljan što me ono što dolazi više neće zateći u životu.” Magistar nije mogao biti miran i praviti se da se ništa ne događa, zapravo da se neće ništa dogoditi. Možda je potpuno u krivu, ali nije mu se činilo sve normalnim, kako kaže jedan Karahasanov lik: “Nije problem dok ljudi žure i mrzovoljno se pozdravljaju u prolazu - govorio je moj drug Emiliano Montecchi - problem je kad se ljudi počnu praviti da je sve normalno i da je sasvim u redu ako im se nebo tokom deset dana bez prestanka izliva na glavu.“

S današnjim danom Preporodova posebna vrijednost jeste njegova prošlost, prethodnih 50 godina, dok će nova vrijednost Preporoda biti njegovo “bavljenje” budućnošću. Sa svojim projekcijama neće biti samo kulturni kapital, zbog svoje prošlosti, već medij misije koji će biti ispred svog vremena. Njegova kritika neće biti poziv na rušenje, već ono što treba uraditi da ne dođe do rušenja. Ako bismo se poigrali jednom Sartrovom rečenicom, Preporod bi mogao kazati: “I kad bih imao stotinu godina, najljepši dan uvijek bi mi bio sutra!”

Na kraju, ne mora se očekivati od nosilaca titula da se žrtvuju, ali može se očekivati da budu glas preporoda u Preporodu. Taj glas će ponavljati u različitim formama ono što je spomenuti magistar davno napisao: “Kukavica je ko se izvlači od djelovanja, žrtava i opasnosti koje njegov narod ima da izdrži. Ali ne manje je kukavica i izdajnik ko principe duhovnog života izda materijalnim interesima, dakle, onaj ko je vlastodršcima prepusti, na primjer, odluku o tome koliko je dva puta dva! Izdajstvo je kada se smisao za istinu, intelektualno poštenje, vjernost zakonima i metodama duha, žrtvuje ma kom drugom interesu, pa i u interesu domovine. Kada u borbi interesa i krilatica istina dođe u opasnost da bude obezvrjeđenja, unakažena i silovana kao i pojedinac, kao jezik, kao umjetnost, kao i sve organsko i vještački visoko njegovano – tada nam je jedini zadatak da se usprotivimo i da istinu, to jest teženje ka istini, spasavamo kao svoj vrhovni stav vjere. Naučnik koji kao govornik, kao autor, kao učitelj svjesno kaže laž, svjesno potpomaže laži i falsikovanja, radi ne samo protiv organskih principa, već osim toga, uprkos svakom aktuelnom izgledu, ne čini svome narod nikakvu korist već tešku štetu, kvari mu vazduh i zemlju, jelo i piće, truje mišljenje i pravo i potpomaže sve zlo i neprijateljsko što narodu prijeti uništenjem.”

 

 

 

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine