Brutalnom eskalacijom nasilja u Gazi, procesi na Bliskom istoku dobili su novu dinamiku koja ima globalne posljedice. Sukob Izraela i Palestine više nije samo bliskoistočni sukob. Njegove posljedice se osjete u društvima širom svijeta. Evropi, pa i nama, Bliski istok je sve bliže. Sve ukazuje na to da bi vrlo lahko moglo doći do širenja sukoba koji je već ionako internacionaliziran. U vijestima koje su zasjenjene stravičnim slikama razaranja i stradanja civila u Gazi provlače se informacije o pokretu Husi iz Jemena koji svojim potezima daje do sada neviđenu dinamiku sukobu u Palestini.
Mnogi su bili iznenađeni kada je Jemen u prvim danima izraelskog napada na Gazu nakon 7. oktobra i napada Hamasa na pogranična područja oko enklave “objavio rat Izraelu”. Za one koji ne znaju detalje unutrašnjih prilika u Jemenu sve ono što se tamo dešavalo proteklih godina ovo je bilo neočekivano kao i vijest o tome da njihove snage pokušavaju raketama gađati Izrael. Na društvenim mrežama su se pojavile snimke mobilizacije boraca u Jemenu, čak i marša dobrovoljaca koji su krenuli na Izrael prema saudijskoj granici.
Onda je uslijedila najava da će pripadnici pokreta i vojne snage dijela Jemena kojim oni vladaju blokirati prolaz svih brodova koji plove prema Izraelu ili su s njim povezani u 25 kilometara širokom moreuzu Bab el-Mandeb, koji povezuje Adenski zaljev južno od Jemena s Crvenim morem, i kojim plove svi brodovi koji prolaze kroz Suecki kanal ili druge luke na obali Crvenog mora uključujući izraelski Ilat. Uslijedili su prvi napadi na brodove, propali pokušaji formiranja međunarodnih pomorskih snaga pod vodstvom SAD-a koje će osigurati nesmetani prolazak brodova i, u konačnici, prvi okršaji američkih i husijskih pomorskih snaga. Iran je rasporedio svoje borbene brodove u blizini moreuza, a slično najavljuju i neke druge sile. Istovremeno Izrael trpi velike ekonomske gubitke zbog blokade što stvara dodatni pritisak na trenutnu radikalno-desničarsku vladu. U moru agencijskih vijesti ostaje neispričana priča o samim korijenima političko-vojne organizacije koja se nameće kao regionalni i globalni igrač.
Ko su Husiji?
Pokret Husi ili Husiji (arapski: ٱلْحُوثِيُّون al-Ḥūthīyūn, koji sebe zvanično nazivaju Ensarullah (ʾAnṣār Allāh أَنْصَار ٱللَّٰه Božiji pomagači) su islamistički politički i militantni pokret koji se proširio devedesetih godina prošlog stoljeća među pripadnicima zejdijskog ogranka šiizma u regiji Saada na sjeveru Jemena. Prvobitni lider i na neki način osnivač savremenog husijskog pokreta bio je Hussein Badr al-Din al-Houthi, jemenski političar i zagovornik zejdijskog revivalizma.
Ideološki korijeni
Nakon smrti poslanika islama Muhameda, a.s., i trojice halifa njegovih nasljednika u vođenju zajednice vjernika, počeo je period političkih sukoba i podjela unutar zajednice koja je sve više poprimala obrise države pa i imperije. Ti sukobi među prvim sljedbenicima Poslanika, a.s., imali su sveobuhvatne i dalekosežne posljedice po sve sfere života, ali je ipak najizraženiji sukob bio oko dva suprotstavljena koncepta vlasti; jednog sunnitskog prema kojem vlast pripada izabranim predstavnicima iz plemena Kurejš i drugog šiitskog prema kojem zajednicu i državu muslimana može predvoditi samo neko od potomaka dvojice poslanikovih unuka od njegove kćerke Fatime, r.a., i zeta Alije, r.a.
Ovi odnosi i sukobi će obilježiti i najveći dio historije Jemena sve od trećeg hidžretskog stoljeća pa do današnjih dana. Od prvih dana slabljenja Abasijskog hilafeta, Jemen je izašao iz okvira centralizovane vlasti i nikada se više u nju nije vratio. Vlast je pripadala lokalnim vođama i plemenima. Konstantno su se mijenjale lojalnosti i savezi. Nerijetko su oni koji isplivaju u unutrašnjim sukobima kao lideri nekoj stranoj ili dalekoj vlasti izražavali svoju formalnu lojalnost. Davali su prisegu na poslušnost (ar. beju') i slali dio poreza ili zekata ali bilo kakva centralizovana vlast nikada nije zaživjela[1].
Neki upravo u ovom duboko ukorijenjenom kolektivnom iskustvu samouprave, ali i stalnih previranja i historijskih nesuglasica, vide jedan od razloga neuspjeha formiranja Jemena kao ujedinjene države s centralnom vlašću[2]. Za njih je bila greška zanemarivanje ovog historijskog i društvenog konteksta, kao i pokušaj da se Jemen ustroji kao centralizovana država, bez osnovnih elemenata federalizma. Iz istih razloga poznavaoci prilika u Jemenu vjeruju kako ni izlaz iz trenutne krize ne može biti u nastojanju da se država očuva na principima centralizovane vlasti ili pod dominacijom jednog regionalnog, plemenskog ili sektaškog identiteta i njihovih političkih predstavnika. Ovo je otvorilo prostor za jačanje plemenskih, sektaških i partikularnih identiteta i na njima utemeljenih političkih lojalnosti, što će pokret Husi iskoristiti.
Kakogod, historija i historijsko, pa i sektaško, iskustvo Jemena je i danas itekako prisutno u političkom, društvenom i svakom drugom aspektu života i uveliko određuje procese. U tom smislu je naročito značajno poimanje da je upravo iz spomenutog unutarmuslimanskog sukoba tokom prvih stoljeća islama stasalo učenje pokreta ili sljedba zejdija kojima pripada većina sljedbenika pokreta Husi i njihovo rukovodstvo.
Zejdije, od sljedbe do pokreta
Zejdije (ar. al-zejdijun, u engleskoj transkrpciji Zaydiyyah, Zaidiyyah ili Zaydis, poznati i kao Zaidīs te petoimamci jer priznaju samo petoricu potomaka Poslanika kao imame ili predvodnike muslimana) su ogranak šiitskih muslimana koji sebe smatraju sljedbenicima Zejda bin Alije (Zayd ibn ʿAlī), unuka Husejna bin Alije (al-Ḥusayn ibn ʿAlī), unuka Poslanika, a.s. Zejd je bio sin četvrtog šiitskog imama, Alije bin Husejna (ʿAlī ibn Ḥusayn) i brat Muhameda el Bakira (Muḥammad al-Bāqir).
U početku dok se još definisala uloga imama u šiizmu, sljedbenici Zejda su smatrali kako imam treba biti neko od potomaka Poslanika, a.s. (neko od njegove porodice ili Ehlu-l-bejt ili Alu Bejt), ali ko se ističe u učenosti i vjerskom znanju. Sljedbenici Muhameda el-Bakira su pak bili stajališta kako se vjersko znanje prenosi s koljena na koljeno do Božijom voljom odabranog i postavljenog imama. El-Bakirovi sljedbenici su njega prihvatili za petog imama i od njih će nastati kasnije šiiti dvanestoimamci (koji priznaju dvanaest imama), ali i šiiti ismailiti i neke druge manje sljedbe. I dok je Muhamed imao bolje porijeklo nego Zejd, Zejd se smatrao učenijim u vjerskim znanstvenim disciplinama i njega je kao imama prihvatila tek manjina tadašnjih šiita. Iako su zejdije imali brojne imame nakon Zejda, ipak ih neki nazivaju petoimamcima u smislu da su svoje poštovanje i slijeđenje imama ograničili na Zejda kao petog.
U doktrinarnom smislu, zejdije su bliže sunnitima i njihovom razumijevanju i tumačenju vjere od ostalih šiitskih sljedbi. Oni su jedina veća šiitska sljedba koja vjeruje kako imami vjersko znanje, a time i pravo da predvode zajednicu i budu imami (predvodnici), stiču kroz učenje a ne kroz božansku intervenciju i odabir kao što naučava većina drugih šiitskih sljedbi. Zato zejdije daju prednost idžtihadu (racionalnom promišljanju i izvođenju vjerskih propisa) i kijasu (pravnoj analogiji) nad pukom pokornošću imamima i misticizmu.
Ovo je razlog zašto su mnogi sunniti zejdije smatrali sunnitima i što su bili rijetki slučajevi njihovog anatemisanja (tekfir ili proglašavanje nevjernicima) i što je u konačnici bilo manje vjerskog animoziteta i sukoba, ali ne i rivalstva, na ovoj osnovi.
Nadalje, zbog prirode njihovog učenja o tome da se imamet stiče i da se ne dobija od Boga, zejdijski imami ne moraju nositi tu titulu doživotno.
Zejdijski sejjidi (prvaci, uglednici, predvodnici zajednice) koji su dolazili od potomaka Poslanika, a.s, tradicionalno su dolazili na liderske pozicije kroz iskazivanje sebe kao pravednijih, pobožnijih i učenijih od trenutnog vodstva. Ovaj koncept je kod zejdija poznat kao hurudž (khurūj, izlazak, pobuna, isticanje).
Historijski, najčešće se ovaj proces dešavao kroz neki oblik pobune ili ustanka. Od polovine dvadesetog vijeka, zejdijski vjerski učenjaci su reinterpretirali hurudž kao proces koji se može postići i učešćem u izbornom procesu i političkom životu[3].
Zejdije su postali dominantna sljedba u Jemenu početkom desetog vijeka, i od tada su uglavnom zejdijski imami duhovne vođe i vladari tih prostora. Od povlačenja Osmanlija 1917. do 1962. oni su bili privremena vlast u Jemenu. Zejdijski imamet je nakon toga prestao da postoji ili barem više nije imao ulogu koju je nekada imao naročito u političkom životu. Dugo nije bilo otvorenih pokušaja da se on uspostavi sve dok osjećaj obespravljenosti i marginalizacije zejdija nije postao jedan od ključnih osnova na kojima je buknula husijska revolucija i pobuna, što je u konačnici dovelo do građanskog rata i međunarodnog konflikta.
Historija nastanka
Husijun su danas izrasli u političko-militantnu organizacija nastalu iz zejdijskog revivalističkog pokreta koji se u početku nazivao Eš-Šebab el-M'umin (Vjerujuća omladina). Kao i većina drugih islamističkih pokreta prije nego su posegnuli za političkim angažmanom ili se okrenuli militantizmu počeli su kao odgojno-obrazovno-humanitarno-vjerski pokret koji je tvrdio da radi na promociji zejdijskog učenja i tradicije među omladinom i njihovom povratku tradicionalnim vrijednostima[4].
Pokret se prvi put javno obznanio 1990. godine u regiji Saada i područjima sjeverno od glavnog grada Sanae. To je bio period nakon ujedinjenja Jemena i proglašenja ustavnih odredbi kojima se dozvoljava politički pluralizam koji se dominantno počeo plesti oko plemenskih, kulturnih i vjerskih identiteta. Prve zabilježene aktivnosti pokreta bile su ljetni kampovi za mlade, a prvi dokument do kojeg se može doći koji ukazuje na program ili sadržaj njihovog interesovanja jeste program ljetnih kampova koje su organizovali vrlo često za marginaliziranu omladinu iz zejdijskih zajednica, plemena i sela. U prvoj fazi u tim programima su čisto vjerski sadržaji stjecanja osnovnih znanja iz zejdijskog vjerskog učenja podijeljeni na tradicionalne vjerske discipline kakve su: fikh (islamsko pravo, vjerozakon), hadis (predaje od Poslanika, a.s,), tefsir (komentar Kur'ana) i sl. uz redovne sportske aktivnosti, izvođenje ilahija, predstava, te organizovanje predavanja, debata i razgovora na vjerske teme[5].
Ovi kampovi su počeli privlačiti sve veći broj mladih iz zejdijskih, ali s vremenom i drugih šiitskih zajednica, koji su u početku dolazili u Saadu da bi se kasnije slični programi po jedinstvenom planu i programu organizovali širom Jemena i ne više u ljetnim kampovima nego centrima koji su otvarani od dobrovoljnih priloga i vjerovatno donacije nepoznatih međunarodnih faktora. Zabilježene su aktivnosti ovog pokreta čak i u nekim zaljevskim zemljama gdje su živjeli sljedbenici zejdijskog učenja. U jednom trenutku od 15.000 do 18.000 mladića i djevojaka je u Saadi bilo uključeno u ove obrazovne programe dok su za samo nekoliko godina uspostavili 67 kružoka u kojima se izvodila vjerska naobrazba kroz jedinstven i odštampan nastavni plan i program[6].
Politizacija pokreta
Bruce Riedel s Brookings instituta smatra kako je američka invazija na Irak 2003. bila prekretnica koja je dovela do političke radikalizacije pokreta Husi, kao što je prema njegovom mišljenju bio slučaj i s brojnim drugim arapskim i muslimanskim pokretima i zajednicama. U tom periodu će Husiji usvojiti svoj i danas zvanični slogan “Allah je najveći, smrt Americi, smrt Izraelu, prokletstvo na Jevreje i pobjeda islama”. U tom je periodu grupa sebi kao zvanično ime uzela naziv Ensaerullah (Pomagači Božiji), po uzoru na ensarije, stanovnike Medine koji su dali utočište Poslaniku, a.s., i prvim muslimanima nakon što su protjerani iz Meke. Ta promjena nije primijećena izvan Jemena, a Riedel za nju drži da je “još jedna nepromišljena posljedica iračke avanture Georgea Busha”[7] odnosno zapadnog intervencionizma u arapskom svijetu bez preuzimanja odgovornosti za posljedice.
Ovo je i period u kojem pokret Hizbullah ili Hezbollah, koji je uspio Izrael istjerati iz dijelova Libana, postaje uzor i mentor brojnim pokretima u muslimanskom svijetu. Iako dva pokreta pripadaju različitim ograncima šiizma, ipak su pod pokroviteljstvom Irana našli zajednički cilj ali i oprobanu metodu djelovanja. Godine 2003. tadašnji predsjednik Jemena Ali Abdullah Saleh pokrenuo je seriju vojnih operacija kako bi uništio pokret Husija, koji su njegovi oponenti optuživali za potkopavanje suvereniteta države i pokušaje uspostavljanja teokratske države sa zejdijskim imamom kao jedinim vjerskim i političkim liderom u državi. Istovremeno su ih optuživali i za veze s Iranom. Po svemu sudeći Iran je u još jednom nestabilnom okruženju iskoristio priliku da instalira još jednu svoju proksi političko-vojnu organizaciju upravo po uzoru na Hizbullah čime je pojačao svoj utjecaj u arapskom i muslimanskom svijetu naročito na Arapskom poluotoku gdje dominara njihov rival Saudijska Arabija.
Husiji su 2004. pokrenuli oružanu pobunu protiv režima predsjednika Saleha nakon što su njegove snage pokušale uhapsiti vođu i osnivača pokreta Huseina el-Husija (Hussein al Houthi). Nekoliko mjeseci kasnije, Salehove trupe, tačnije jemenska policija ubila je Husseina el-Husija, ali to nije dovelo do gušenja pokreta niti pobune. Pobuna će se nastaviti šest godina i bit će poznata kao “Ratovi Sade”. Regularna voska i njena avijacija lojalna predsjedniku korištena je bez većih uspjeha kako bi se ugušila pobuna Husija na sjeveru, naročito u provinciji Saada. Pokušaj vojnog slamanja pobune i pokreta nije dao rezultate. Naprotiv.
Do 2009. pobuna Husija se proširila izvan regije Saada, čak i na susjednu Saudijsku Arabiju gdje živi značajna šiitska manjina. Saudijske vlasti su reagovale i izbacile vojne formacije Husija sa svoje teritorije. Počeli su pružati pomoć i jemenskim vlastima kako bi uspostavile kontrolu nad sjeverom koji graniči sa Saudijskom Arabijom.
U vrtlogu unutrašnje nestabilnosti Arapsko proljeće je u Jemen došlo 2011. Husiji su bili dio široke nacionalne pobune protiv dugogodišnjeg predsjednika Alija Abdullaha Saleha. U početku su bili zainteresovani samo za zaštitu uskih interesa zejdijske zajednice i s njima povezanih plemena.
Kada je svrgnutog Saleha koji je Jemenom vladao 33 godine zamijenio sunnit s juga, Abdrabbuh Mansour Hadi, koji je bio njegov potpredsjednik i za kojeg se smatralo da je blizak Saudijskoj Arabiji, Husiji su odlučili krenuti vlastitim putem. Ni Saleh se nije dao svrguti tek tako, te se nastavio boriti s Hadijem koji ga je zamijenio. Ovaj sukob će dodatno destabilizovati državu i dovesti do ekonomske krize u ionako najsiromašnijoj državi regije. Husiji su vidjeli svoju priliku i ponovo preuzeli kontrolu nad dijelovima sjevera.
Institucionalni nacionalni dijalog (NDC)[8] je pokrenut uz međunarodnu (UN) i regionalnu podršku (GCC), kao dio šireg dogovora u transferu vlasti sa Saliha na Hadija, i s ciljem da se izbjegnu sukobi te da se dođe do unutrašnjeg uređenja koje bi zadovoljilo sve i sačuvalo jedinstvo Jemena. Predloženo je federalno uređenje države sa šest provincija koje bi imale djelomičnu autonomiju. Prema ovom nacrtu Sjever, u kojem su dominirale zejdije, trebao je biti podijeljen na dvije provincije i tome su se predstavnici Husija usprotivili tvrdeći da se radi o džerimanderisanju (gerrymander) na njihov račun. Zbog toga su i odbacili odredbe sporazuma Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) iz novembra 2011. kao i zaključke NDC tvrdeći da se njime “Jemen dijeli na siromašne i bogate regije”, ali i kao odgovor na ubistvo njihovog predstavnika u NDC-u[9].
U neočekivanom prevratu, Husiji su se udružili sa svojim nekadašnjim neprijateljem Salehom koji je i sam zejdijskih korijena. Početkom 2014. počeli su se pojavljivati izvještaji o tome kako su predstavnici Husija počeli tajno dogovarati sa Salehom i njemu lojalnim jedincima u vojnim i državnim strukturama protiv predsjednika Hadija. U septembru 2014. Husiji su napali glavni grad Saanu. Većina vojske je i dalje bila lojalna Salehu i njegovoj porodici, pa su zajedno s paravojnim formacijama Husija lahko ostvarili vojnu dominaciju u državi. Istovremeno, propaganda je Hadija predstavljala kao vrlo nepopularnog i “saudijsku marionetu”.
Saudijska podrška Hadiju je bila uslovljena i njihovim nastojanjem da zaustave širenje utjecaja Muslimanske braće u zemljama zahvaćenim prevratima Arapskog proljeća. Među sunnitima je bio jak utjecaj pokreta Islah bliskog Muslimanskoj braći i postojala je realna opcija da oni postanu dominantna politička sila. Saudijci su u tom nastojanju pokušavali da zadovolje sve strane pa i one okupljene oko Husija kako bi spriječili ovaj scenario. Međutim, stvari su se otele kontroli. Niko nikome više nije vjerovao i niko nije imao dovoljno snage niti utjecaja da samostalno upravlja procesima ili barem da bude neko ko može inicirati bilo kakvo rješenje.
Jemen je bio već odavno na putu samouništenja, podijeljen unutar sebe po sektaškim, plemenskim i interesnim linijama, prikliješten između interesa regionalnih i svjetskih moćnika, čekajući samo daljnju eskalaciju sukoba.
Rat
Dok se neuspješno pokušavao postići nacionalni koncenzus oko budućnosti Jemena i njegovog unutrašnjeg uređenja, Husiji su svakim danom zauzimali sve više teritorije i stvarali novu realnost na terenu. Do 9. novembra 2011. Husiji su uglavnom kontrolisali dvije jemeneske provincije Saadu i El-Dževf (Saada i Al Jawf) i bili su blizu zauzimanja treće provincije Hadža (Hajjah) odakle su mogli izvesti direktne napade na glavni grad Jemena, Sanu[10]. Do 21. septembra 2014. Husiji su već proširili svoju kontrolu do obala Crvenog mora i pojavili su se izvještaji o tome kako kontrolišu dijelove glavnog grada, kao i neke državne institucije i radiostanice. I dok su Husiji postepeno ovladavali glavnim gradom i nekim drugim gradovima kao što je Rada, regionalni ogranak El-Kaide, još jedna nepoznanica na sigurnosno-političkoj sceni, pokušao je iskoristiti nemire i ovladati dijelovima teritorija sprječavajući dominaciju Husija. Već tada se u međunarodnoj štampi pojavljuju natpisi o tome kako je čitav sukob internacionaliziran i da postoje izvještaji o tome kako Husiji primaju ozbiljnu logističku i svaku drugu pomoć od Irana dok Saudijska Arabija podržava njihove rivale među različitim jemenskim frakcijama[11].
Svo to vrijeme Husiji su konstantno napredovali i konačno 20. januara 2015, zauzeli predsjedničku palaču u glavnom gradu Sani, a koju nisu zauzeli u svom pohodu na glavni grad nekoliko mjeseci ranije. Tokom preuzimanja palače, predsjednik Abdrabbuh Mansur Hadi nalazio se u svojoj kući koja je granatirana, ali nije bio povrijeđen[12]. Pokret je zvanično vlast preuzeo 6. februara iste godine kada su raspustili Parlament i imenovali Revolucionarno vijeće koje će upravljati zemljom.
Džamije El-Bedr i El-Hašuš bile su 20. marta 2015. metom samoubilačkog napada, tom prilikom ubijeno je 142 ljudi a 351 je ranjeno. Ubrzo je odgovornost preuzela tzv. Islamska država, ali se s tačnošću nije moglo utvrditi ko je izveo napad. Pokušaj El-Kaide i skupina povezanih sa ISIL-om da popune sigurnosni vakuum i da se suprotstave širenju pokreta Husi je samo pojačalo odlučnost zejdijske zajednice da podrže ove napore kako bi se zaštitili od militanata koji na njihovo šiitsko učenje nisu gledali blagonaklono. Prisustvo ovih nasilnih skupina samo je podgrijavalo već rasplamsali sunnitsko-šiitski sukob u koji je Jemen polagano klizio. S druge strane, ideolozi El-Kaide i ISIL-a su vidjeli kako u Jemenu nastavljaju svoju borbu iz Iraka i Sirije protiv šiitske agresije na sunnitske države i kako su jedini koji pokušavaju zaštiti prava sunnita i osporiti plan iranskih ajatullaha za dominaciju nad muslimanskim, naročito sunnitskim svijetom.
Kao odgovor na ono što se predstavljalo kao iransko uplitanje u Arapski poluotok i kao pokušaj šiitske dominacije nad sunnitskim frakcijama u regionu, te pokušaj da se zaštiti ustavni poredak u Jemenu, 27. marta 2015. je koalicija država u kojoj su bile Saudijska Arabija, Bahrein, Katar, Kuvait, UAE, Egipat, Jordan, Maroko i Sudan počela sa zračnim napadima u Jemenu. Kraljevina Saudijska Arabija je svoju intervenciju pravdala i stalnim napadima Husija na njenu južnu granicu. Smatralo se kako su na početku kampanje u koaliciju bile uključene i Sjedinjene Američke Države koje su pomagale oko planiranja operacija, i pružale logističku i obavještajnu potporu[13].
Saudijska Arabija je s Jemenom imala vrlo kompleksne odnose koji su dominantno temeljeni na finansijskoj i drugoj podršci tamošnjim vlastima kako bi se održala stabilnost i funkcionisanje državnih institucija. Sličan odnos su imali i s predstavnicima plemena Husi. Ali nakon što su se oni približili njihovom regionalnom rivalu Iranu, Saudijci su u tome vidjeli direktnu opasnost za svoju i regionalnu sigurnost. Pomisao da bi Husiji, a samim time i Iran, mogli kontrolisati strateški morski prolaz Bab el-Mandab predstavljao je veliko iskušenje za novi tim na kraljevskom dvoru – Divanu u kojem je Muhamed bin Selman igrao ključnu ulogu.
U ovom strateškom izazovu mladi i ambiciozni princ koji je odlučan naslijediti svoga oca vidio je i priliku da pokaže odlučnost i liderske sposobnosti, ali i da najavi period “Nove Kraljevine” koja će od sada biti asertivna u zaštiti svojih interesa. Dugo je saudijska diplomatija i njihova vanjska politika važila za tihu silu koja je novcem i utjecajem upravljala procesima u regionu, ali i svjetskim žarištima kroz promociju stabilokratije.
Za Obaminu administraciju situacija je također bila komplikovana. Američka obavještajna zajednica je u početku esklacije sukoba tvrdila kako Iran pokušava odgovoriti Husije od zauzimanja Sane i svrgavanja Hadija[14] za kojeg su možda vjerovali da je sposobniji zadržati veće teritorije pod svojom kontrolom i da ima više državničkog iskustva i mehanizme upravljanja državnim institucijama. Navodno je Iran preferirao manje radikalan pravac djelovanja, ali su Husiji bili “opijeni” uspjehom i nisu htjeli propustiti historijsku priliku koja im se ukazala. I danas je vrlo teško utvrditi stvarni utjecaj Irana na odluke Husija i o tome se samo spekuliše.
Štaviše, američki zamjenik ministra odbrane Michael Vickers je u januaru 2015. godine izjavio kako Washington ima produktivne neformalne obavještajne odnose s Husijima a protiv El-Kaide. Tada je ustvrdio kako bi se ta saradnja mogla nastaviti[15].
Uzimajući sve u obzir, Saudijci su krenuli u rat kako bi pružili podršku Hadiju i legitimnoj vlasti i kako bi spriječili pobunu iza koje je stajao, prema njihovim tvrdnjama, savez Husi-Salih, odnosno kako bi ih spriječili da konsoliduju vlast u čitavoj državi. Operacija Odlučujuća oluja (ar. عملية عاصفة الحزم , eng. Decisive Storm) je pokrenuta u martu 2015. godine, a u javnom prostoru kao lider procesa isticao se Muhamed bin Selman koji je obećavao brzu pobjedu.
Formirali su ranije spomenutu koaliciju u kojoj su bili još Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i drugi tradicionalni saudijski saveznici. Jedino su dva tradicionalna saveznika odbili učešće i to Oman, koji je prepoznatljiv po svojoj neutralnoj vanjskoj politici koja se ne svrstava u sukobima i Pakistan čiji je Parlament jednoglasno odbio učešće u ratu.
Obamina administracija je podržala saudijsku vojnu kampanju. Između tradicionalnog saveznika i Husija, Obama je očekivano odabrao saveznike s kojima Amerika ima preko 70 godina strateške saradnje i savezništva, vjerovatno vidjevši u tome i priliku da oslabi Iran i njegov utjecaj u regiji i da spriječi širenje El-Kaide i njima sličnih militantnih i terorističkih organizacija. Tokom prvih vojnih operacija podrška SAD i Ujedinjenog Kraljevstva je bila nezaobilazna s obzirom da je saudijsko vojno vazduhoplovstvo (Royal Saudi Air Force – RSAF) snabdjeveno američkom i britanskom opremom i avionima.
Tako je došlo do internacionalizacije sukoba koji s različitim intezitetom traje i danas. Razmjere humanitarne krize i patnje jemenskih građana uzrokovane ovim sukobima su jedna od najvećih katastrofa početka XXI vijeka. Zaleđeni konflikt koji je, zbog globalnih i regionalnih okolnosti trenutno u nekoj fazi mirovanja, može u bilo kojem trenutku ponovo eskalirati, naročito ako se nastavi zaoštravati situacija oko Bab el-Mandaba. O sanaciji svih posljedica i ponovnoj izgradnji jemenske države i društva teško da iko danas i ozbiljno razmišlja.
Husiji su u periodu kolapsa političkog sistema Jemena uspjeli popuniti politički i sigurnosni vakuum. U danima u kojima su druge opcije bile u rasulu, bez jasne vizije budućnosti države, i u razjedinjenom sunnitskom bloku rastrganom različitim ideološkim previranjima i lojalnostima prema regionalnim i svjetskim silama, Husiji su bili jedini koji su imali jasnu viziju, ciljeve, i volju da ih makar i silom ostvare. To im je, uz podršku Irana i njegovih proksija u regionu, omogućilo da preuzmu potpunu kontrolu nad velikim dijelom teritorije Jemena uključujući dotadašnji glavni grad. Više sigurno neće biti bilo kakvog rješenja za jemenski konflikt bez uvažavanja ove nove realnosti. Rat u Gazi je sada pokret stavio u prvi plan regionalne i svjetske sigurnosne arhitekture.
[1] Više u knjizi jemenskog novinara i istraživača Adila el-Ahmeda “Ruža i kamen – šiitska pobuna u Jemenu i položaj šiitskih manjina u novom scenariju“, Centar za istraživanja Nešvan el-Humejri
[2] Razgovor autora s visokim jemenskim diplomatom, 16. 2. 2020.
[3] Prema enciklopediji Britannica
[4] El-Degeši, Ahmed Muhamed, “Husiji i savremeni šiizam u Jemenu”, u knjizi “Husiji - sektaško oružje i političke lojalnosti”, grupa autora, Centar El-Misbar za studije i istraživanja, Dubai, 2010.
[5] Prema intervjuu Muhamed Salem Azan za list „26. septembar“, 15. 3. 2007., u El-Degeši, Ahmed Muhamed, “Husiji i savremeni šiizam u Jemenu”, u knjizi “Husiji - sektaško oružje i političke lojalnosti”, grupa autora, Centar za studije i istraživanja El-Misbar, Dubai, 2010.
[6] Prema Es-Sufi Nebil, ”Detalji husijske zejdijske šiitske revolucije protiv jemenske vlade”, arapski list El-Hajat, London, 3. 6. 2007.
[7] Bruce Riedel, “Who are the Houthis, and why are we at war with them?”, The Brookings Institution, Markaz, 18. 12. 2017. (https://www.brookings.edu/blog/markaz/2017/12/18/who-are-the-houthis-and-why-are-we-at-war-with-them/, pristupljeno 12. 10. 2022)
[8] Konferencija o nacionalnom dijalogu (NDC) je bio prijelazni proces dijaloga koji je održan u hotelu Movenpick u Sani, Jemen od 18. marta 2013. do 24. januara 2014.
[9] “Yemen Al Houthi rebels slam federation plan as unfair”. Gulf News. 11. 2. 2014.
[10] “Al-Houthi Expansion Plan in Yemen Revealed”. Yemen Post. 9. 11. 2011. (https://web.archive.org/web/20111109115052/http://yemenpost.net/Detail123456789.aspx?ID=3&SubID=4288&MainCat=3, pristupljeno 17. 10. 2022)
[11] Kareem Fahim “Violence Grows in Yemen as Al Qaeda Tries to Fight Its Way Back”, 7. 1. 2015, The New York Times (https://www.nytimes.com/2015/01/08/world/violence-grows-in-yemen-as-al-qaeda-tries-to-fight-its-way-back.html, pristupljeno 17. 1. 2022)
[12] “Yemen Houthi rebels 'seize presidential palace”. BBC News. 20 januar 2015. (https://www.bbc.com/news/world-middle-east-30903516, pristupljeno, 17. 10. 2022)
[13] Keane, Angela Greiling “U.S. Backs Saudi-Led Yemeni Bombing With Logistics, Spying”, 26. 3. 2015, Bloomberg News (https://www.bloomberg.com/news/articles/2015-03-26/yemeni-bombing-led-by-saudis-is-backed-by-u-s-logistics-spying, pristupljeno 17. 10. 2022)
[14] Barbara Slavin, “US maintains intelligence relationship with Houthis”, Al Monitor, 21. 1. 2015. (https://www.al-monitor.com/originals/2015/01/yemen-houthis-obama-administration.html, pristupljeno 31. 10. 2022)
[15] Ibid.
