Izbori na općinskom nivou u Bosni i Hercegovini, kako vrijeme prolazi, sve više gube na suštini. Umjesto da budu prilika za rješavanje stvarnih problema građana, oni su postali poligon za političke manipulacije i osobne obračune. Stvarne teme, koje bi trebale biti u fokusu, padaju u drugi plan, dok političke stranke i kandidati ne biraju sredstva, često zloupotrebljavajući vjerske osjećaje i simbole kako bi pridobili glasove.

Jedan od najproblematičnijih obrazaca ovih predizbornih kampanja jeste zloupotreba Islamske zajednice i njenih simbola napadima na nju ili prosto svojatanjem. Na taj način, vjera se koristi kao političko oružje, čime se ne samo šteti imidžu Islamske zajednice, već i dodatno polarizira društvo. S obzirom na to da je Islamska zajednica neutralna i nije uključena u izborni proces, napadi na nju radi političkih obračuna predstavljaju opasnu igru s dugoročnim posljedicama.

Kritika vjerskih zajednica može biti legitimna kada se tiče stvarnih pitanja koja se odnose na njihov rad. No, instrumentalizacija vjerskih simbola i osjećanja u svrhu pridobijanja glasova nisu legitimni. Kada se s predizbornih skupova čuju neutemeljene optužbe o radikalizmu i stvaranju “islamske opasnosti”, postaje jasno da kandidati nemaju argumenata. Umjesto toga, posežu za jeftinim trikovima i manipuliraju osjećajima građana. Takva retorika ima dvostruko negativan učinak – banalizira stvarne političke probleme i otvara prostor za netrpeljivost i podjele unutar društva. Oni koji Islamsku zajednicu pokušavaju predstaviti kao svog zagovarača ili protivnika – čine štetu, i svjesno se upuštaju u te vode. Ta logika, koliko god bila banalna, ima opasnu moć i vodi do stvaranja lažnih percepcija te osigurava da građani budu dugoročno prevareni.

Već godinama se Islamska zajednica pokušava koristiti kao politička valuta, naročito u periodu predizbornih kampanja. Njeni autoriteti su više puta, pa i ove godine, apelovali na političke aktere da institucije IZ ne uvlače u kampanju, da poštuju etička načela svoje vjere ili druge principe do kojih drže te da budu odgovorni prema svim građanima. Nemaštovitost i loša namjera kandidata dovode do manipulacije koja, na kraju, od birača pravi budale. Nakon što prođu izbori, mandati se podijele, a obećavanih promjena uglavnom nema.

Islamska zajednica se već nekoliko puta oglasila i pokušala stati na kraj ovim zloupotrebama, što je logičan potez s obzirom na to da su njeni autoriteti i vjerski simboli postali meta. S jedne strane, neki kandidati pokušavaju svojatati Islamsku zajednicu prikazujući je kao svog političkog saveznika. S druge strane, Islamsku zajednicu optužuju za uplitanje u političke procese. Ovom se dinamikom hoće od Islamske zajednice napraviti talac raznih političkih interesa. Sve bi to moglo imati i dublje posljedice. Jer, svaki put kada Islamska zajednica pokušava intervenirati u pitanjima koja zaista jesu njena odgovornost – poput očuvanja osnovnih prava muslimana – optužuju je da narušava sekularizam. Njeni potezi, koliko god bili moralno opravdani, koriste se kao alat za dalje političke obračune i manipulacije. Na kraju, Islamskoj zajednici se time pokušava uskratiti prostor za djelovanje na koje je pozvana, jer svaki njen potez postaje predmet optužbi i zloupotreba.

Pravo pitanje je zašto obračun te vrste – kada Islamska zajednica nije na izbornoj listi, niti je to ijedan njen autoritet? Zašto oni koji jesu – umjesto da ponude konkretna rješenja za probleme građana – uglavnom posežu za populizmom i blaćenjem političkih suparnika? Dakle, zašto umjesto konkretnih ideja ovakve manipulacije i zašto političari zloupotrebljavaju vjerske zajednice umjesto da odgovaraju na stvarne probleme građana. Čini se da je odgovor jednostavan – na taj način izbjegavaju odgovornost za neispunjena obećanja. Kako kampanja teče, vidljivo je da su kandidati koji bi trebali odgovarati za svoje prethodne mandate najglasniji u napadima na Islamsku zajednicu. Ova vrsta manipulacije vjerskim osjećanjima nije samo kratkovidna, već i duboko štetna. Islamska zajednica, kao i svaka druga vjerska institucija, treba ostati izvan političke arene. Njena uloga je da se brine o vjerskim potrebama svojih članova, a ne da bude oruđe za političke ciljeve. Vjera bi trebala biti sfera koja okuplja, a ne razdvaja. Kada se vjerske zajednice i simboli koriste za političke ciljeve, to je znak da politički sadržaji i programi gube na važnosti, a populizam i manipulacija zauzimaju njihovo mjesto.

Na kraju, potrebno je jasno reći: instrumentalizacija Islamske zajednice u političkim kampanjama nije samo zloupotreba vjere, već i jeftin pokušaj obmanjivanja građana. Političari koji se koriste takvim metodama pokazuju nepoštovanje prema svim građanima, sugerirajući da su oni sposobni glasati samo na osnovu manipulativnih trikova, a ne na temelju stvarnih rezultata i programa.

A političari? Oni bi trebali osvajati glasove na temelju svojih djela i programa, a ne izmišljanjem neprijatelja u vjerskim institucijama ili pozivanjem na vjeru i religijske osjećaje. To je jedini način da izborne kampanje vrate svoju suštinu – natjecanje za bolji život građana, a ne igra osjećajima i identitetima.