Mali narodi su skloni razviti dosadne etnocentrične, ali nažalost pogubne imperijalizme posebno kada iza njih stoji historija služenja značajnijoj i većoj naciji, određenoj uspješnoj kulturi i civilizaciji. Moć i snaga ostvarena kroz služenje drugome i snažnijem transponira se u sliku vlastitog značaja, vlastite snage i supremacije. Takav je slučaj i sa narodima Bliskog istoka (Near East), odnosno njegovim južnoslavenskim narodima. Zbog toga smatram da je historija naroda južnoslavenskog govornog područja najjezgrovitije oslikana u izjavi jednog sarajevskog intelektualca koji je kazao da se radi o malim navijačima koji su u igri velikih igrača uspijevali osjetiti snagu zaštitnika kao vlastitu.
Jednostavno, historija je odvajkada na scenu međunarodnih odnosa postavila globalni koncept, a južnoslavenski narodi su pristajali uz Velikog brata koji im je pružao zaštitu i osjećaj vlastitog značaja. Ili su barem, što je bliže istini, hinili da im pruža zaštitu. U slučaju odnosa Rusije i Srbije se možda taj koncept i najjasnije ogleda, sagledavan kroz značaj Srbije za Balkan i kroz iznjedrene narative unutar srpske političke i kulturne scene u posljednja dva stoljeća.Svakako da se srpska politička misao u prijeporima i doima dosta opterećena ovim odnosom, jer se nastoji pokazati čvrstina i neraskidivost veze dvaju naroda. Prenaglašava se razmjena u kulturi i obrazovanju, glorificiraju se vojni savezi i poduhvati, kleše se zamišljeno zajedničko porijeklo. Tako npr. Miroslav Jovanović (autor knjige Srbi i Rusi 12-21. vek. Istorija odnosa) odnos Srba i Rusa u prošlosti uokvirio je u 3 hronološke faze: epohu sporadičnih kontakata (12-15 stoljeće), vrijeme duhovnih veza (15-17 stoljeće) i epohu politike (18-21 stoljeće). U osnovi, o saradnji dva naroda se može govoriti tek u ovoj posljednjoj fazi koju je Jovanović predstavio kao epohu politike.
Prvi kontakti Srbije i Rusije
Do prvih kontakata Rusa i Srba došlo je početkom 18. stoljeća, tokom Velikog sjevernog rata (1700-1721) koji je vodio ruski car Petar Veliki i tokom kojeg je otvoren sukob sa Osmalijama na Crnom moru 1710/11. Da bi otežala trupama Osmanske države u Besarabiji i Moldaviji, Rusija na prostore naseljene pravoslavnim življem u Ugarskoj šalje svoje emisare koji su trebali podsticati na bunu. Još južnije, odnosno, u današnju Crnu Goru šalje pukovnika Mihaila Miloradovića, koji je trebao po tom scenariju da motiviše pravoslavce na borbu protiv 'Turaka'. Oni su to i učinili, ali se ruski pohod nije završio na njima zadovoljavajući način jer je sultan Ahmed III ostvario pobjedu i povratio crnomorske posjede izgubljene 1697.Ovo jačanje Rusije pod Petrom Velikim nije imalo značajnijeg utjecaja na pravoslavno stanovništvo Balkana, ali je već u drugoj polovini 18. stoljeća intenzitet rusofilskih kretanja postajao jači. Epizoda sa Šćepanom Malim kao ruskim carom Petrom III i njegovo vrijeme na čelu Crne Gore (1767-1773) to zorno oslikava. Petar III je svrgnut i pogubljen 1762. nakon čega je zavladala njegova supruga Katarina II, a u Crnoj Gori se, zbog neznanja o događajima u Rusiji, pronijela vijest da je upravo odskora doseljeni Dalmatinac Šćepan Mali ruski car koji se sklonio u Crnu Goru tražeći glavi spasa.Stvar se završila kako se završila ali je upravo ovo vrijeme Katarine II Velike vrijeme otvaranja saradnje pravoslavnih naroda i njihovog sistemskog strijemljenja ka slabljenju Osmanske države. Zanimljivo je, pak, da je ruska carica rođena kao njemačka princeza Sophie Auguste Friederike von Anhalt-Zerbst.
Katarina II je vodila dva rata protiv Osmanlija u kojima je Rusija napravila značajne probitke. Rusko-osmanski rat (1768-1774) je otvorio proces saradnje pravoslavnih naroda u okviru Osmanske države, s jedne, i Rusije, s druge strane.Nakon niza poraza 21. jula 1774., predstavnici Osmanske države, potpisali su Kučukkainardžijski mir. Prema tom ugovoru Krimski Kanat stekao je formalnu nezavisnost(zapravo je postao vazalna zemlja Rusije). Rusija je, također, dobila ratnu reparaciju od tadašnjih 4,5 miliona rubalja i dvije morske luke na Crnom moru kao i pravo prolaza kroz Dardanele. Ovaj rat je bio dio stalnog procesa širenja Ruskog carstva prema jugu i istoku tokom 18. i 19. stoljeća. No, značajan ruski probitak bilo je dobivanje prava da štiti pravoslavce u Osmanskoj državi i da interveniše u slučaju turskih 'zloupotreba'. Na ovaj način Rusija je uspjela da stvori ogromnu petu kolonu u Osmanskoj državi što je vrijeme potom i pokazalo i što je izuzetno doprinijelo daljem propadanju Osmanske države.
Unaprjeđenje odnosa Rusije i Srba
Značajnije unaprjeđenje odnosa Rusije i Srba dogodilo se početkom 19. stoljeća i tokom Prvog srpskog ustanka (1804-1813). Crnogorski vladika Petar I, koji je neko vrijeme proveo u Rusiji, tražio je rusku pomoć za opći pravoslavni ustanak protiv Osmanlija, nudeći Romanovima vlast nad srpsko-crnogorskim područjima. Već druge godine Ustanka (1805.), ruski car je odlučio da finansijski pomogne Srbe, a 1806. godine ulazi i u rat sa sultanom, koji traje sve do 1812. godine.
Tada se Rusija povlači iz rata dobrim dijelom zbog Napoleonovog nadiranja ka Moskvi ipotpisuje sa Osmanskom državom Bukureštanski mir kojim priznaju osmansku vlastnad Srbijom. Na ovaj način Rusija je pokazala da joj je južnoslavensko pravoslavno stanovništvo vrlo vrijedan argument u pregovorima sa Osmanlijama, ali i sa Habzburzima. Međunarodni događaji, posebno Napoleonov poraz, naveli su potom protu Mateja Nenadovića, a u dogovoru sa knezom Milošem Obrenovićem da ruskom caru Aleksandru I ponudi pripojenje Srbije Rusiji ili da Srbija ima status kao Vlaška i Moldavija tj. da bude ruski protektorat. Time se saradnja produbljivala što je Rusiji davalo značajan manevarski prostor.
Borbe tokom Drugog srpskog ustanka (1815.) su kratko trajale, a sultan je na kraju Srbima dao autonomiju.Jedrenskim mirom (Mir iz Edirnea) iz 1829. godine Rusija je izdejstvovala Srbiji dodatnu autonomiju i anektiranje šest nahija Bosanskog ejaleta (što će biti jedan od glavnih razloga Ustanka Husein-kapetana Gradaščevića 1830. godine) koje su Srbi držali tokom Prvog ustanka. Također, Rusija je sa ciljem daljeg slabljenja moći Istanbula istu stvar uradila i Grcima, uz sve probitke koje je za sebe ostvarila. Dva hatišerifa (1830. i 1833.) u potpunosti su uništili agrarne odnose i osmansku upravu u Srbiji. Zvanični diplomatski odnosi Srbije i Rusije uspostavljeni su 1838. godine, što je bio posredan način da se pokaže kako će Rusija biti garant opstanka srpske države.
Slabljenje Osmanske države na južnoslavenskom prostorurecipročno je povećavalo ruski utjecaj. Ipak, Rusiju je vodila u prvom redu politika, a ne emocije, kako se često želi kazati i što je kod balkanskih pravoslavnih naroda bio osnovni narativ. Za njih je rat protiv Osmanlija uvijek bio rat protiv islama. Naime, u vrijemeruskog cara Aleksandra I, dakle početkom 19. stoljeća ruski vrh je bio privržen očuvanju odnosa sa Osmanskom državom.Tako grof Kočubej, najbliži savjetnik Aleksandra I, upućuje bilješku u kojoj kaže da "Rusija zbog svog prostranstva nema potrebe za daljim širenjem, ona nema mirnije susjede od Turaka, i očuvanje ovih naših prirodnih neprijatelja treba u budućnosti da bude osnovno pravilo naše politike". Slično nekoliko decenija kasnije piše i ruski kancelar Karl Neslrode, koji već tada geopolitički razmišlja upozoravajući da bi u slučaju propasti Osmanske države mogle da se "formiraju takve države koje ne bi oklijevale da se nadmeću sa Rusijom u snazi, civilizaciji, industriji i bogatstvu".Nakon Krimskog rata (1853-1856) i poraza od alijanse u kojoj su bili Drugo Francusko Carstvo, Velika Britanija, Osmanska država i Kraljevina Sardinija, ruska vanjska politika postaje defanzivna. Uvjetima Pariškog mira 1856., Rusija je ostaje bez značajnije flote u Crnom moru i gubi utjecaj koji je dotle imala i u Osmanskoj državi i na pravoslavce u njoj.
Jak pokret panslavizma, koji je izvorište imao u Poljskoj, postaje egida pod kojom je ruski utjecaj mogao nastaviti živjeti i ubrzo je široko prihvaćen od većeg dijela ruske elite. S obzirom da je shvatila da sama ne može da riješi 'Istočno pitanje', Rusija je počela da koristi panslavizam kako bi motivisala mase kršćana na Balkanu i posredno povećala svoj uticaj u ovom dijelu svijeta. Ova briga za kršćanima, u svojoj krajnjoj instanci, trebala je Rusiji, zapravo, donijeti mogućnost nadzora nad moreuzima, Bosforom i Dardanelama. Sanktpeterburški panslavizam je imao prvotno taj cilj. Čak je i Napoleon, osvrćući se na značaj moreuza, jedne prilike kazao da vrijede kao jedno carstvo.
Formiranje pravoslavnih državica
Tzv. Nevesinjska puška koja je odjeknula Hercegovinom zapalila je i Bosnu, što je Srbiji otvorilo vrata da vojno prijeđe preko Drine i pokuša proširiti svoju vlast i na područje današnje BiH. U čitavom 19. stoljeću Rusija je diplomatski i vojno pomagala Srbiju do određene mjere,ali je na kraju uvijek stavljala svoje interese na prvo mjesto u pregovorima sa Osmanlijama. No,veliki broj dobrovoljaca koji je stizao iz Rusije da bi se borio protiv 'Turaka' svjedočio je značajnom uplitanju Rusije. Tokom Bosanskohercegovačkog ustanka (1875-1878) Austrija i Rusija su imale stav da u slučaju raspada Osmanske države neće podržati stvaranje velike slavenske države na Balkanu, a Sankt Petersburg je odbio da pomogne srpske ustanike jer je već odlučio da se svom energijom posveti 'oslobođenju' Bugarske. Kada je, pak, ratna sreća prešla na osmansku stranu, Rusija je ultimativno zahtijevala obustavu neprijateljstava čime je ponovo pritekla u pomoć Srbiji. Ovim odnosom je Rusija sasvim jasno pokazala da je zainteresirana za formiranje malih pravoslavnih država koje može kontrolirati i držati u stanju ovisnosti.
Rusija ponovo ratuje protiv Osmanlija 1877. godine, a Bugari i Srbi čine značajnu pomoć. Bugari, jer su Rusi krenuli ka stvaranju bugarske države, a Srbi kao zaštita bojišta i radi sprječavanja dolaska osmanskih snaga iz Bosne, Kosova i Albanije prema Sofiji. Ipak, stvaranjem Velike Bugarske (Sanstefanski mir) došlo je do zahlađenja srpsko-ruskih odnosa što nije puno zasmetalo Srbiji, jer je Berlinskim kongresom uspjela povratiti određena područja i dobiti željenu zadovoljštinu tj. priznanje državnosti. Knez Milan tada racionalno postupa i shvata da se “spoljna politika ne može zasnivati na opasnoj slovenskoj sentimentalnosti” i udaljava Srbiju od Rusije. Zbog lagahnog zaokreta prema Austriji Rusi su počeli sa destabilizacijom vlasti kneza Milana, no ne baš uspješno. Ovaj sukob sila se vidio i tokom srpsko-bugarskog rata kada je Austrija podržavala srpske zahtjeve, a Rusija bugarske.
Savez protiv Austrije
Početkom 20. stoljeća Rusija uspjeva destabilizirati Srbiju i njenu okrenutost prema Austriji zbog braka kralja Aleksandra I Obrenovića sa Dragom Mašin. Čitava epizoda završila je tzv. Majskim prevratom 1903. i ubojstvom kralja i Drage, odnosno, odlaskom dinastije Obrenovića i preuzimanjem vlasti od strane dinastije Karađorđevića. Na čelu zavjerenika bio je Dragutin Dimitrijević Apis, spiritus movens zloglasne 'Crne ruke' koja je stajala i iza Sarajevskog atentata 1914.
Nakon velikih potresa početkom 20. stoljeća (u prvom redu Aneksije BiH i Mladoturske revolucije iz 1908.) Rusija je shvatila da joj savez balkanskih pravoslavnih naroda može pomoći prvenstveno protiv Austrije koja se pojavila kao najozbiljniji protivnik na Balkanu. Poslije aneksione krize panslavisti su nastojali da otvore sporazum među balkanskim kršćanskim državama za podjelu Osmanske države po načelu narodnosti. Prednjačio je Hartvig, od oktobra 1909. ruski poslanik u Beogradu. On je bio duša Balkanskog saveza, cijelog niza ugovora i vojnih konvencija, koje su od februara 1912. sklopljene između Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore. Na Londonskoj konferenciji (decembar 1912-maj 1913.) nakon Prvog balkanskog rata, između ostalog,definitivno je utvrđen stav europskih sila da nije održiv ruski zahtjev za izmjenu režima plovidbe kroz Bosfor i Dardanele. Toje Ruse navelo da postave zahtjev za teritorijalne kompenzacije Srbiji (izlaz na more), ali i to nije imalo uspjeha. Srbija se svakako teritorijalno proširila, jer je 1912. godine zaposjela i Kosovo, a nama značajna činjenica jeste da je Novopazarski sandžak podijeljen između Srbije i Crne Gore.
Tokom Prvog svjetskog rata Rusija je potpuno bila na strani Srbije, a navodi se da je ruski car Nikolaj II isključivo zbog Srba i ušao u ovaj sukob. Prisni odnosi dinastija Karađorđević i Romanov bili su preduvjet za dobru vojnu saradnju dvije zemlje, ali i snažan dokaz političkih interesa Carske Rusije na Balkanu. Rusija doista jeste 1914. godine objavila rat Njemačkoj zbog Srbije, ali i iz jasnih političkih razloga. Naime, prepuštanje Srbije Austro-Ugarskoj značilo bi i prepuštanje Balkana, što Rusija nije mogla da dozvoli. Time bi znatno bile srušene ruske ambicije da zauzimanjem Istanbula sebi obezbijedi sigurnost prelaska preko Bosforskog moreuza do izlaska na Sredozemno more. S tim u vezi poslana je velika vojna pomoć Srbiji.
Poslije Oktobarske revolucije 1917. ovi odnosi su ušli u potpuno novu fazu u kojoj je nova ideološka matrica bila uspostavljena tako da vjera i tradicija saradnje nisu imali veliki značaj. Od 1948. može se kazati da su odnosi bili na vrlo niskoj razini.
Nakon propasti komunizma, nestanka SSSR-a i SFRJ, Rusija i Srbija su ponovo zaigrale na stare karte savezništva. Srbija opet zbog umišljenog emotivnog ruskog zagrljaja, a Rusija zarad vlastitih političkih ambicija. Rusija, koja se iz pepela Sovjetskog Saveza našla u diskutabilnoj poziciji na međunarodnoj sceni u početku se pridružila nizu rezolucija VS UN protiv Srbije i Crne Gore koje su osuđivale nasilje, slale mirotvorne snage, i uvele ekonomske sankcije SR Jugoslaviji od 1992-1996. Međutim, kako su sukobi ponovo eskalirali 1998. godine na Kosovu, Rusija je zauzela suprotnu stranu što je dobrim dijelom svjedočilo o ponovnom ruskom uzdizanju.
Rusija spašava Srbiju
Uvoz iz Rusije bio je od fundamentalnog značaja za Srbiju kada su EU i SAD uvele novi paket ekonomskih sankcija protiv Miloševićevog režima 1999. godine i ova vrata za povratak Rusije u region vrlo vješto su iskorištena od strane Moskve. U Srbiji su, nakon ubistva premijera Đinđića, marta 2003. godine, stalno jačale nacionalno-konzervativne i proruske snage. Njihov vodeći zastupnik bio je predsjednik Demokratske stranke Srbije (DSS) Vojislav Koštunica koji je najprije bio na položaju predsjednika države (2000 –2003), a zatim i premijera (2004 –2008). Putin se šest puta susreo sa Koštunicom u razdoblju od njegovog stupanja na funkciju šefa države oktobra 2000. do povlačenja s mjesta predsjednika vlade 2008. godine. U kojoj mjeri su se podudarili interesi dvojice državnika, vidjelo se iz euforične izjave srpskog političara, po kojem je za Srbiju u vezi sa Kosovom podrška Rusije i Putina lično “od historijskog značaja”.
Proruski sentimenti razvili su se u Srbiji kada je nekadašnji ruski predsjednik Jeljcin izrazio otvorenu podršku Srbiji u UN i osudio napad NATO snaga na Srbiju. Ruski dobrovoljci, kao i ranije, su također dolazili u Srbiju kako bi se suprotstavili kosovskim i NATO snagama . Igor Girkin, također poznat i kao Igor Strelkov, jedan od lidera proruske paravojne organizacije – Narodna milicija Donbasa – prethodno je bio dobrovoljac srpske strane tokom agresije na BiH. Po završetku krize, rusko-srpski odnosi ostali su veoma jaki, sobzirom da je Rusija nastavila da bude ključni partner u podršci stavu Srbije po pitanju nezavisnosti Kosova.
Učvršćivanje odnosa 'oplemenjeno' je brojnim ruskim investicijama u Srbiju. 2007. godine ruska državna firma Gazprom kupila je udio od 51% u najvećoj srpskoj naftnoj kompaniji NIS. Ovaj sporazum naišao je na mnoge kritike jer je Gazprom platio 400 miliona eura za kompaniju čija je vrijednost procjenjena na preko 2 milijarde eura, sa trenutnim profitom od 400 miliona eura. Nakon ove investicije Srbija je od Rusije dobila i značajne kredite koji su se najviše koristili za popunjavanje budžetskih rupa.
Šta na kraju zaključiti iz ovih nekoliko šturih podataka i ovlaš pogleda na historiju odnosa Rusije i Srbije? Rusija kao višestoljetni veliki takmac na međunarodnoj sceni, kao uostalom i drugi takmaci, mora imati uporišne tačke u onim dijelovima svijeta koja ne kontroliše direktno. U slučaju Balkana, pokazalo se, Srbija je bila najozbiljniji pretendent na poziciju strateškog partnera i saveznika. U ranijem periodu je to bilo zbog ruske težnje da izađe na topla mora osvajanjem europskih dijelova Osmanske države, a u suvremenosti zbog mogućnosti držanja Zapada i NATO saveza dalje od vlastitih granica. Ako povučemo paralelu između početka 19. i početka 21. stoljeća uvidjet ćemo vrlo značajne činjenice. Saradnja Rusije i Srba prije dvjestotinjak godina se odvijala pod okriljem ruske snage kojom su pod vlast i utjecaj redom padale države i pokrajine Vlaška, Besarabija, Krim, Srbija i Bugarska. Želja da se Osmansku državu protjera u istočne dijelove Male Azije, a muslimane potpuno ukloni iz ovoga dijela svijeta ostvarivana je korak po korak, ne samo i isključivo zbog ruskih ciljeva. Dapače. Samo je sklop različitih interesa velikih (Rusije, Austro-Ugarske, Velike Britanije, Francuske) i nadljudski otpor turskog naroda (1915., 1919-1922.) to onemogućio.
Srbija – jedino uporište Rusije na Balkanu?
Savremenost, pak, pokazuje da su nekadašnje historijske oblasti na kojima se danas razvijaju države Bugarska, Rumunija, Moldavija i Ukrajina prozapadno orijenitrane. O Crnoj Gori da ne govorimo. Jedino uporište na Balkanu, u ovoj ruskoj defanzivi i vremenu u kojem se moraju odrediti nove granice utjecaja, jeste Srbija, ali opet ovisno o političkim opcijama koje su u Beogradu na vlasti. Zbog toga je ona toliko značajna i potrebna Rusiji kao partner koji može, po potrebi, produkovati krizu i zadavati glavobolju NATO savezu.
Kako je, onda, uzimajući u obzir ove činjenice Rusija mogla glasati u VSUN-a o Srebreničkoj rezoluciji?Slijedeći pravdu i pravičnost i vođena željom da istina trijumfuje? Svakako ne. Rusija je stala uz Srbiju i Srbe, vrlo strateški i politički racionalno čime je pod noge, kao mnogi puta prije, bacila principijelnost i pravdoljubivost, a uzvisila licemjerstvo i interes. Nimalo iznenađujuće, jer politički odnosi se na drugačiji način ne prelamaju preko leđa malih naroda. Da budem do kraja otvoren, samo su naivni mogli očekivati drugačiji scenario na glasanju o Rezoluciji koja je za BiH mogla biti početak izliječenja.
Naravno da se i odnos Velike Britanije ne treba promatrati kao želja za pokretanjem procesa koji će dovesti do pravednijih odnosa u svijetu. 'Igra' velikih je toliko prljava i podla da se i ovakve stvari koriste za njihovo prepucavanje i mjerenje snage. Zato smo kao čovječanstvo dovedeni do ruba sa kojeg nema povratka koliko god se nadali da će ludilo u koje smo uvučeni prestati i da ćemo se jednog divnog jutra probuditi u nekom boljem svijetu. Neće i nećemo sve dok mogućnost za kreiranje boljeg svijeta ne osvojimo.
No, kako da se Bošnjaci postave prema ovim realnostima? U prvome redu treba isključiti emocije i biti na poziciji moralnih pobjednika misleći da će ta činjenica vrhuniti političkim akcijama velikih sila kada se radi o Bosni.Tu iluziju jednostavno moramo sahraniti. Treba sudski goniti zločince, biti ustrajan u tome i ne očekivati bilo čiju pomoć i razumijevanje. Do kraja. I pokušati kazniti one koji su činili zlodjela. To smo dužni našim žrtvama. Našu tragediju trebamo ugraditi u kolektivno sjećanje, a pouka koju možemo izvući trebala bi biti zalog za budućnost.
Da se ne bi ponovilo potrebno bi bilo shvatiti da vlastiti interes možemo ostvariti samo kada se podudari sa interesima velikih.U ovome vremenu to je saradnja sa Zapadom, Turskom i NATO savezom. Za početak, bošnjački interes naskoro neće biti podudaran sa ruskim. Pitanje je hoće li biti ikada jer historija pokazuje da nikada nije ni bio. Otuda je vrlo značajno jačati savezništvo sa onim silama koje stoje na stajalištu da se Bosna treba očuvati i graditi, makar bošnjači/bosanski i njihovi razlozi bili oprečni.
Tu negdje leže i pouke za odnos sa Srbijom i Srbima.S obzirom da smo dva susjedna naroda koja dijele dosta zajedničkog i čija je historija isprepletena i obilježena teškim epizodama, pronalaženje modusa vivendi je primaran politički cilj. Poželjno bi bilo da bošnjački politički establišment ide putem produbljivanja saradnje i prijateljstva sa onim snagama koje se ograđuju od rezultata genocida (postojanje RS) i velikosrpske politike, s jedne strane, te konkretan politički odnos sa ostalima, s druge. Odavno je stegnuta ruka pomirenja između liberalnih Srba i Bošnjaka. Sa ovim drugima - službeno, učtivo i protokolarno. Nema smisla drugačije. Historiju ne treba bacati za leđa. A i Vučićev salto mortale u Srebrenici i sve šta je iz toga proizašlo pokazuje da drugačije i ne može.
