Kura`an, sunnet i brojna predanja od prvih generacija muslimana govore o strogoj zabrani onog što se naziva guluv ili prelazak granice predanosti ocrtane Objavom. Tako se u Kur`anu u suri En-Nisa kaže: „O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte (la teglu) u vjeri, i o Allahu govorite samo istinu“. Slično značenje nalazimo i u 77. ajetu sure El-Maide.

Poslanik, a.s, muslimanima je čak zabranio da pretjeruju u propisanim ibadetima ili obredima. Tako se prenosi da je rekao: “Vjera je lahka i niko sebe neće obavezati ibadetima preko svojih mogućnosti, a da mu to neće pričiniti poteškoće. Zato budite umjereni. Nastojte biti blizu ispravnog, budite radosni i sebi olakšajte malo jutrom, krajem dana, a malo noću“.

Na to upozorava i dr. Jusuf el-Karadavi, jedan od muslimanskih autora koji se možda i najviše i najčešće bavio pitanjem vjerskog ekstremizma. U svom djelu naslovljenom sa Es-Sahve el-islamijjeh bejne-l-džuhudi vet-tetarruf u kojem piše o islamskom buđenju i tome koliku opasnost za vjersku obnovu predstavlja guluv, on kaže: „Svako pretjerivanje je atak na tuđa prava, a tuđa prava se moraju poštovati i dug prema drugima se mora vratiti. Jedan mudrac je lijepo rekao: `Nikada nisam vidio rasipništvo, a da se time nije zakinulo nečije pravo`. Allahov Poslanik, a.s., je rekao Abdullahu b. Omeru, r.a., nakon što je čuo da se ibadetom iscrpljuje toliko da zapostavlja pravo svoje supruge koje ona ima kod njega: `O Abdullahu, da li je tačno ono što mi pričaju o tebi, da danju postiš a noću klanjaš?!` Abdullah odgovori: `Da, Allahov Poslaniče`. Poslanik, a.s., mu reče: `Nemoj tako raditi, nego posti i iftari. Klanjaj nafile i spavaj. Tvoje tijelo ima svoje pravo kod tebe, tvoje oči imaju svoje pravo kod tebe, tvoja supruga ima svoja prava kod tebe i tvoji gosti imaju svoja prava kod tebe.` Tj. svemu daj pravo koje mu pripada i nemoj ići ni u jednu krajnost na račun druge strane.“

Dr. El-Kardavi na drugom mjestu u istom djelu upozorava na još jedan oblik pretjerivanja. Naime, odnekud se kod ljudi sklonih pretjerivanju u vjeri ustanovilo pravilo kako je bolje i pobožnije ono što je teže i zahtijeva veću žrtvu, što nikako nije u duhu islamskog vjerozakona niti među intencijama islamskog prava i šerijata.

„Zastranjivanje u vjeri predstavlja i neprestano činjenje onoga što je teže, pa i u situacijama kada treba raditi po onome što je lakše, kao i tjeranje drugih da rade po onome što je teže, i pored toga što ih Allah time nije zadužio. Musliman ne smije odbacivati olakšice ako mu je teško drugačije raditi. Odbacivati olakšice koje propisuje Uzvišeni Allah i stalno tragati za onim što je teže, pa i u situaciji u kojoj je potrebna olakšica, neumjesno je. Olakšice su propisane da čovjeka izvuku iz poteškoća i otklone od njega nelagodnosti, a neki ih, eto, odbacuju, i pored toga što je Poslanik, a.s., rekao: `Olakšavajte, a ne otežavajte, obradujte, a ne rastjerujte! Uzvišeni Allah voli da se radi po olakšicama kao što prezire da se čine grijesi.“ Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “... Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate” (El-Bekara, 185). “Allahovom Poslaniku, a.s., nikada nije data prilika da odabere jednu od dvije stvari, a da nije odabrao lakšu ako to nije bio grijeh. Zato musliman nema pravo da druge ljude obavezuje onim što će im u životu pričiniti poteškoće“- kaže šejh el.Kardavi u svom djelu Es-Sahve el-islamijjeh bejne-l-džuhudi vet-tetarruf.

Međutim, većina islamskih autoriteta kada piše o ovoj temi upozorava da insistiranje islamskog učenja na zabrani svakog oblika vjerskog ekstremizma, te naučavanje vjere kao nečega što čovjeka oslobađa i čini sretnim a ne kao tereta kojim nas je Uzvišeni iskušao, ne znači nikako poziv da se vjernici olahko odnose prema vjerskim propisima i normama. Jer umjerenost u vjeri ne znači da se može upuštati u zlo i nemoral, nego da od vjere ne treba praviti teret i tumačiti je tako da se ljudi opterete formom na kojoj ni Kur`an ni sunnet ne insistiraju. Kur`anski je princip da zlo i dobro nisu isto i ne može biti srednjeg ili umjerenog puta između istine i laži, dobra i zla.

I dok traje unutarvjernički ili unutarmuslimanski proces suzbijanja radikalizma i iscrtavanja granica između dosljednog pridržavanja učenja Pejgambera, a.s., i pretjerivanja u tome, u svijetu pa i u bh društvu traje proces definisanja „islamskog ekstremizma“. I u tom procesu je evidentna konfuzija jedne druge vrste jer se sve češće praktikovanje i osnovnih islamskih obreda pokušava okarakterisati kao ekstremizam.  

Tačno je da tradicionalni islamski izvori pretjerivanje u vjeri i ekstremizam opravdavan vjerom smatraju problemom kojem se muslimani, kao što je to činio i Poslanik, a.s. u gore spomenutim predajama, trebaju suprotstaviti. Tačno je ,također, da netolerantnost i isključivost svake vrste, a naročito potezanje za silom kao sredstvom nametanja stavova, građanska društva smatraju prijetnjom vlastitom postojanju. Međutim, niti islam a niti principi liberalne građanske demokratije ne trebaju pristati na osporavanje vjerskih sloboda i vjerski redukcionizam u javnom životu kao dokaz umjerenosti. Ničija sloboda ne bi trebala biti problem u domenu javnog sve dok ona ne ugrožava slobodu drugog.

Pod vjerskim ekstremizmom se ne bi trebao podrazumijevati stepen religioznosti ili odlučnost čovjeka ili žene da svoj društveni ili privatni život usklađuje sa normama vlastitog vjerovanja, nego spremnost da se vjerskim ubjeđenjima pravdaju postupci koji u svojoj osnovi imaju antivjerski, anticivilizacijski i antiljudski karakter i koji su spremni ugroziti prava i slobode drugih. Sve drugo može biti kontraproduktivno, jer će se tom logikom među ekstremistima vrlo brzo naći svi oni koji javno ispovijedaju vjeru.