Kod evropskih hrišćana, koji su bili u vlasti Osmanlija, krajem XVIII i početkom XIX stoljeća, otpočeo je snažan pokret za oslobađanje i stvaranje slobodnih država ili njihovih saveza. Takav se pokret razvio i među Srbima u vlasti Osmanlija i Austrije. U okviru toga pokreta, na mig Rusije, za ustanke su se počeli pripremati i samoposrbljeni Vlasi i Arbanasi u Beogradskom pašaluku, ali, čekala se pogodna prilika za njihov početak. Planerima ustanka u prilog je išlo rovito stanje u Beogradskom pašaluku, gdje su se janičari odmetnuli od središnje vlasti, te očekivana moralna i materijalna potpora Rusije.

     Glavni cilj ustanika bio je da obnove propale srpske države i državice i da se preko Novopazarskog sandžaka povežu s Crnom Gorom, kako bi na ustanke lakše potsticali (h)rišćane/pravoslavce i u drugim susjednim zemljama, te tako obnovili Dušanovo carstvo kao Veliku Srbiju.

     Za ostvarivanje navedenog cilja, ustanicima su na putu stajale Osmanlije, koje je trebalo protjerati iz Beogradskog pašaluka i iz prekodrinskih nahija Zvorničkog sandžaka u Bosanskom pašaluku. Tako bi bila uspostavljena srpska država s privremenom granicom na Drini, kao polazna ćelija buduće Velike Srbije. Nakon čišćenja tako zaokružene Srbije od Turaka, kako su Srbi proglasili muslimane, oni bi prešli u Bosanski ejalet na lijevu stranu Drine i, uz pomoć saplemenika hrišćana, postepeno osvajali njegove dijelove teritorije Bosanskog kraljevstva, koje bi pripajali Srbiji, do konačnog pada Bosne u njihove ruke. To bi bila još povoljnija osnova za ostvarenje konačnog cilja: obnove Dušanovog carstva i stvaranje države Velike Srbije.

   U odnosu na muslimane u Beogradskom pašaluku, prekodrinskim nahijama Bosanskog ejaleta i dijelovima toga ejaleta na lijevoj strani Drine, prihvaćeno je načelo spaljene zemlje (sve se u BiH ponovilo 1992-1992. godine). To je podrazumijevalo progon i ubistva muslimana, paljenje i rušenje njihovih kuća, privrednih objekata, bogomolja, škola i dr., te ponižavanje muslimanskih žena silovanjem.

U ostvarivanju postavljenog cilja, izvedena su dva ustanka:

 prvi, između 1804. i 1813., koji nije uspio i

drugi, 1815. godine, koji je uspio.

Prema nekim procjenama, pred Prvi srpski ustanak u Beogradskom pašaluku je bilo oko dvadeset hiljada Bošnjaka.

PRVI USTANAK I NJEGOV SLOM

 Neposredni povod za dizanje Prvog srpskog ustanka bila je sječa knezova, koju su izveli janičarske dahije 1804. godine, kad su saznali da se vrše pripreme za ustanak.

Ustanak je izbio u Orašcu kod Aranđelovca (Šumadija) 14. veljače/februara 1804. godine, a za njegovog vožda (vođu), ustanici su izabrali trgovca svinjama Đorđa Petrovića, zvanog Karađorđe. Nova povoljna okolnost za ustanike bila je podizanje ustanka Vlaha Drobnjaka u Hercegovini 1805. godine, koje je podstakla Crna Gora.

 Na početku ustanka, Osmanlije su protiv ustanika slali snage ograničenih vojnih mogućnosti. Ustanicima je pošlo za rukom da malobrojne osmanske snage na samom početku ustanka 1805. godine poraze pod Ivankovcem, te zauzmu Rudnik i Valjevo, a ubrzo zatim, Smederevo, Požarevac, Aleksinac, sve kasabe i varoši u Beogradskom pašaluku i nahije Zvorničkog sandžaka na desnoj strani Drine. Na kraju, zauzeli su i Beograd 29. veljače/februara 1806. godine. Najteži poraz Osmanlije su doživjele u bici na Mišaru kod Šapca 13. kolovoza/augusta 1806. godine. To je ustanicima omogućilo da počmu ostvarivati postavljene ciljeve. Po načelu spaljene zemlje, palili su i rušili sve što je muslimansko, muslimanske žene silovali (i ovo se ponoviolo u BiH 1992-1995), a muslimane progonili i tjerali iz Beogradskog pašaluka. Posebno teško stradalo je Užice (Bilo je najveća kasaba u Beogradskom pašaluku i, prema službenim podacima, godine 1834. imala je 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuća, te 34 džamije)..

     Oduševljen uspjesima ustanika, sve je njihove ciljeve u epskoj pjesmi Početak bune protiv daija (ispravno dahija, opjevao poznati slijepi pjesnik i guslar Filip Višnjić. Tekst pjesme glasi:

                     Kad je Đorđe Srbijom zavlado’

                     i Srbiju krstom prekrstio

                     i svojijem krilom zakrilio

                     od Vidina pak do vode Drine

                     od Kosova te do Biograda

                     vako Đorđe Drini govorio:

                     Drino vodo, plemenita međo

                             izmeđ’ Bosne i izmeđ’ Srbije

                              naskoro će i to vrijeme doći

                      kada ću ja i tebeka preći

                      i čestitu Bosnu polaziti.

     Nove povoljne okolnosti, koje su ustanicima išle u prilog, bile su objava rata Osmanskog carstva Rusiji 1807. godine, u kojemu su sudjelovale velike osmanske vojne snage, a ustanici prešli na vojnu saradnju s Rusijom. Rusija je u augustu iste godine zaključila mir s Osmanskim carstvom. Ustanici su to iskoristili za učvršćivanje svoje vlasti i njenu organizaciju.

     Kad su 1809. godine borbe obnovljene, ustanici su se još većom žestinom obračunavali s muslimanima. Nisu se zaustavili uništavanjem mjesta s muslimanskim stanovništvom u Beogradskom pašaluku, nego i u nahijama na desnoj strani Drine u Zvorničkom sandžaku, a zatim u nahijama na području predosmanske Bosne: selo Dobrun i kasabu Višegrad u Bosanskom sandžaku, te Rudo, Pljevlja, Prijepolje i Bijelo Polje u sastavu Hercegovačkog sandžaka. Najgore je stradalo Rudo, jer su zapalili i porušili čaršiju, sve četiri džamije, hanove, hamam, tekije i tabhanu. Samo su od Mustafa-pašine džamije ostali zidovi i munara. Novi Pazar je potpuno spaljen, a vidno su stradali Sjenica i druge kasabe i naselja u Novopazarskom sandžaku.

     Ove i druge barbarske pogrome nad svim što je muslimansko i bošnjačko, srpski historičr i akademik Vasa Čubrilović, porijeklom Arbanas iz plemena Kuči (Brda/Malesija) i podsticatelj etničkog čišćenja Albanaca s Kosova u Tursku, nazvao je revolucionarnim pokretima, a srpski historičar i akademik Milorad Ekmečić, porijeklom Vlah iz katuna Pribinovići/Pribilovci (grupacija Donjih Vlaha u Hercegovini), sastavljač i potpisnik Memoranduma o položaju srpskog naroda iz 1986. godine, koja je bila podstrekačka osnova za srpsko-crnogorsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine, srpskim revolucijama.

     Nakon petogodišnjeg rata, pritiješnjena nagovještenim pohodom Napoleona Bonaparte 1812. godine, Rusija je zatražila mir, koji je zaključen u Bukureštu 16. svibnja/maja 1812. godine, u historiografiji poznat kao Bukureški mir. Na zahtjev Rusije, u Ugovoru je bila riješena i sudbina ustanka i ustanika.u Beogradskom pašaluku. Članom 8 Ugovora, Osmansko carstvo se obavezalo na slijedeće:

1. a) da će ustanicima dati opći oprost i da se bez bojazni za odmazdu zbog sudjelovanja u ustanku mogu povratiti svojim kućama,
2.              b) da su ustanici dužni porušiti sve rovove,
3. c) da svo naoružanje koje su posjedovali (puške i topovi) i strijeljivo, predaju osmanskim vojnim vlastima,
4. d) da u tvrđave, koje su ustanici zauzeli, povrati svoje posade, ali da one ne smiju činiti nikakvo zlo ustanicima i njihovim porodicama,
5. e) da se Srbima dadne ograničena unutrašnja uprava i
6. f) da će ubuduće Srbi sami sakupljati poreze i predavati službenim poreskim vlastima.

     O pojedinostima za ove dvije posljednje tačke, Osmanlije i Srbi trebali su se dogovoriti naknadno.

       Neposredno po zaključenju ugovora o miru, Porta je pozvala u Istanbul srpsko izaslanstvo, kako bi ga upoznala s odredbama Bukureškog mira i rješenjima njihovog pitanja, te radi dogovora o koracima koje treba preduzeti za njihovo izvršenje. Karađorđe je u Istanbul uputio izaslanstvo, ali kad su izaslanici saslušali odredbe Ugovora o miru, odbili su svaki dalji razgovor i izjavili slijedeće:

         Mi ne priznajemo ugovor s Rusijom i tražimo da budemo sami za se jedna država, kao Karavlaška, hoćemo da nam glavni beg (vrhovnik o.p.) bude Karađorđe i nećemo samo ovo 12 kadiluka u kojima stanuju Srbi, nego i njihove okolice, koji su u ovim našim ratovima, to jest Kladovo, te vidinskih nekoliko kadiluka, aladžahisarskog (kruševačkog o.p.), sandžaka kadiluke, te bosanskih kadiluka (Zvornički sandžak u Bosanskom pašaluku o.p.), tvrđave (adakalska/kruševačka, kladovska, sokolska, smederevska i užička) i palanke sve do rijeke Drine, koje su pale nama u ruke.

     Ovakva drskost izaslanstva ustanika, iznenadila je i razjarila osmanske pregovarače, pa je Sultan Mahmud II Pravedni (18o8-1839) odlučio da pitanje ustanka konačno riješi i odmah naredio da se obave sve pripreme za njegovo gušenje. Kad je ruski poslanik kod Porte za ovo saznao, uložio je mnogo truda da to spriječi, ali Osmanlije za to nisu marili.

       Sultan je   17. svibnja/maja 1813. godine izdao ferman bosanskom valiji Sulejman-paši Uskopljaku da odmah izvrši potrebne pripreme i sa 60.000 Bošnjaka, naoružanih savremenim oruđima i oružjem, udari na ustanike i uguši ustanak. Određujući Bošnjake da obave ovaj posao, sultan je vodio računa da oni spadaju u najborbenije vojnike Osmanskog carstva, a da za gušenje ustanka imaju dva važna potsticaja: p r v i, odbranu braće Bošnjaka od ustaničkih zuluma i, d r u g i, očuvanje nahija Bosanskog ejaleta na desnoj strani Drine.

     Iza ovoga napisan je još jedan carski ferman upućen bosanskom valiji i više bujruldija bosanskog valije, upućenih upravnim, vojnim i sudskim vlastima.

     Sarajevske spahije su iz Sarajeva na Orlovo Polju kod Zvornika, krenuli preko Glasinca, gdje je bila predviđena njihova prozivka/tur. yoklama.

      Bošnjaci su na ustanike krenuli iz tri pravca: Zvornika, Niša i Sjenice. Najveća grupacija, od oko dvadeset hiljada ljudi, krenula je od Zvornika preko Loznice i Lješenice prema Zasavici, gdje se nalazila najveća grupacija ustanika, kojom je zapovijedao vojvoda Miloš Obrenović. Tu su se ustanici dobro ušančili i pohranili opljačkanu pokretnu imovinu muslimana. Nastala je borba prsa o prsa, u kojoj su ustanici hamete poraženi. Od tada se za Zasavicu govorilo: Zasavica, srpska kasapnica.

     Pošto je sagledao da su njegovi ustanici u bezizlaznom položaju i da je propast ustanka neminovna, vožd Karađorđe je 3. listopada/oktobra 1806. godine, s jednim brojem svojih vojnih zapovjednika, prebjegao na austrijsku stranu Dunava. Austrijanci su ih zatočili na mjestu udaljenom od granice, ali su ih pustili 1814. godine i dozvolili da se po njihovoj želji, odsele u Rusiju (kasnije se vratio u Srbiju, ali mu je u dogovoru s Osmanlijama po naređenju miloša Obrenovića odrubljena glava i poslana u Istanbul)..

     Nakon Loznice i Zasavice, Bošnjaci su krenuli na Šabac/tur. Bogurdelen, a u bošnjačke ruke redom su padale tvrđave, kasabe i sela, da bi 5. listopada/oktobra 1813. godine prve ordije velikog vezira ušle u Beograd. U unutrašnjosti su ostale još samo manje grupe ustanika koje su pružale otpor, ali su i one ubrzo savladane. Time je sudbina Prvog srpskog ustanka bila zapečaćena.

     Procjenjuje se da su u toku Prvog srpskog ustanka, Karađorđevi ustanici uspjeli pobiti i prognati u Vidinski i Zvornički sandžak oko polovinu Bošnjaka. Većina njih nikad se više nije vratila na desnu stranu Drine.

     Svojom popustljivošću, Osmanlije su uspjele umiriti ustanike, koji su se, zajedno sa svojim starješinama predali. Među vojvodama bio je i Miloš Obrenović, koji je imenovan nadknezom/njem. ober-knez rudničke nahije.

     Iskoristivši blagonaklonost Osmanlija, ustanici su dobili slijedeće ustupke:

1. a) pravo da zadrže sitno (lako) oružje,
2. b) da se u tvrđave vrati samo onoliko članova posada koliko bude dogovoreno sa bivšim ustanicima,
3. c) da se ustanici koji su, zajedno s porodicama izbjegli na austrijsku stranu, mogu vratiti na svoja ognjišta i
4. d) da se na područje Beogradskog pašaluka ne mogu vratiti Turci (naglasio JM), odnosno muslimani (koji su tokom ustanka zbog nasilja ustanika iz njega izbjegli).

     Mir nije dugo potrajao, jer je bivši Karađorđev vojvoda Hadži Prodan Gligorijević 1814. podigao ustanak manjeg opsega, ali su ga. Osmanlije, uz pomoć ober-kneza Miloša Obrenovića, ubrzo ugušile, a u historiografiji ostao poznat kao Hadži Prodanova buna.