Knjiga „Krvavi praznici“, sa podnaslovom „Genocidi nad Bošnjacima“ autora Murata Mahmutovića je knjiga koja je nastala iz potrebe da se ukaže na svirepa ubistva i zvjerstva nad bošnjačkim narodom u proteklih 70 godina, a koje su počinile četničke horde i srpski nacionalisti. Ovo tim prije što počinioci zlodjela negiraju svoje zločine, pa čak današnja vlasti u Srbiji rehabilitira i veliča te zločine samim Zakonom o rehabilitaciji kvislinga i četnika. Murat Mahmutović ne bez razloga ove počinioce naziva i „pravoslavni nacionalisti“ imajući u vidu da se zločini i genocid nad Bošnjacima, upravo, dešavao u toku vjerskih praznika, uglavnom za Božić ili Bajram.I to od događaja „istraga poturica na Božić 1711.godine do napada na Sarajevo prvog dana Ramazanskog bajrama (4.aprila 1992.g.). Zakon o izjednačavanju partizana i četnika (2006.g.) i na taj način praktičko poništavanje tekovina Narodnooslobodilačke borbe (NOB-a) najbolje govori u prilog takvim nastojanjima. S obzirom da su ta nastojanja onemogućavala razvoj demokratskog društva, te prekrajanja hostorije- to je potreba za štivom kakva je ova knjiga, koja činjenično progovara o genocidima nad Bošnjacima, - ima svoje uporište i veliku vrijednost. Jer, ako ne budemo ukazali na ono što se dešavalo u proteklom periodu to nam budućnost za nove generacije neće biti svijetla. Otuda i namjera autora Mahmutovića ne da nas uči da mrzimo zločince, nego da gradimo društvo koje će biti sretno tek kad „dobro bude jače od zla“.

U svojoj knjizi-hronici Mahmutović po poglavljima prati sudbinu Bošnjaka od slabljenja moći i odlaska Osmanlija sa područja BiH, te daje osvrt na Sandžak kroz historiju, progovara o položaju Bošnjaka u Sandžaku i bivšoj Jugoslaviji i argumentirano svjedoči o četničkom genocidu u Prvom i Drugom svjetskom ratu sve do najnovijeg genocida nad Bošnjacima i Albancima.

Kao primjer borbe protiv nepravde u Sandžaku, autor posebno ukazuje na vođe komitskog pokreta. Među prvima bio je Jusuf Meholjić koji se suprotstavio zulumu nad siromašnima i ugnjetavanima. Sa svojim ljudima on je napao i razoružao žandare zato što je te 1921.godine ubijeno 1500 Muslimana u Okrugu bjelopoljskom, a da za to niko nije odgovarao. On je postao tako oličenje junaka koji se bori za oslobođenje i zaštitu sandžačkih Bošnjaka. Pored njega svoj doprinos dali su Husein Bošković, Feriz Salković, Mula Agan Kojić, Jusuf Laičić i dr. Uslijed nepravde stvara se i komitski pokret na Kosovu. Represije nad Bošnjacima se nastavljaju i u SFR Jugoslaviji, montiraju se politički procesi i minimiziraju Bošnjaci kao narod. Jeana od izraslijih ličnosti u periodu NOB-a bio je Rifat Burdžović Tršo. Mnogi smatraju da je ostao živ da bi Sandžak danas imao autonomiju. Na sve moguće načine preko agrarne reforme i nacionalizacije tadašnje vlasti nastoje Bošnjake protjerati u Tursku. Muslimani su kao nacija prešućivani, a njihovi intelektualci nisu odviše imali hrabrosti boriti se za prava i interese svog naroda, a Srbi u svoj obrazovni sistem slobodno unose lažne vrijednosti i mitologiju. Tako se i dalje u udžbenicima u Srbiji zvanično uči da je četnik Kosta Pećanac branilac srpskog naroda od turskog terora.

Podaci koje Mahmutović hronološki iznosi vezano za genocide koji su se desili nad Bošnjacima otkriva nam želju srpske ideologije da stvori etnički čistu državnu teritoriju.U tom cilju sprovođeni su planovi uništenja muslimana od Peštera, Sjenice, Pljevalja sve do Foče. Za Božič 1943.godine u januaru četnici su spalili 40 bošnjačkih sela i zaklali 500 staraca, žena i djece. U knjizi su pojedinačno opisana ta stradanja i kazivanja svjedoka. Da situacija bude još jasnija ta stradanja nisu nikako obilježena. Čak se i broj ubijenih krije i smanjuje. Recimo, samo u monografiji o Bijelom Polju uneseno je da je bilo samo 29 ubijenih Bošnjaka i to od strane Italijana i Nijemaca. Ovome dodajmo i primjer kapetana Nikole Bojovića koji je komandovao napadom na selo Bukovicu kada su ubijena 574 Bošnjaka, uglavnom majki i male djece. Pobjegao je u London da bi 2004.godine uz crkvene počasti i prisustvo mitroplita Amfilohija bio sahranjen u Beogradu. Oni koji su vršili masovna ubijanja Bošnjaka i Albanaca poslije amnestije 1944.godine „kokarde su zamijenili petokrakama“. Rijetki su poput nekadašnjeg funkcionera Udbe Jove Kapidžića bili stava da je „sramotno što to radi država“. Za njega je rahabilitacija četničkog vođe Draže Mihailovića „zla namjera onih koji su kao i Draža“. Da se od tih zlih namjera nije puno odmaklo dokaz daju i današnji političari koji negiraju zločine nad Bošnjacima , te zločince time pretvaraju u heroje. A, kakva je svijest tih zločinaca najbolje govori slučaj Riste Trifkovića, nastavnika likovne kulture iz Foče, koji je u maju 1992.godine zaklao svoje učenike braću Edina i Elvedina Barlova. Dječaci su molili: „Nemojte nas ubiti, druže nastavniče!“, a monstrum-nastavnik je izgovorio: „Ne bojte se, neće ništa boljeti.“

Knjiga „Krvavi praznici“ Murata Mahmutovića otvoreno progovara o tim krvoločnim ubijanjima i opominje nas na budnost.