Gubitkom Srebrenice RS postaje kompaktna i jednonacionalna

Glavni imam Damir ef. Peštalić kaže: „Poslije genocida u Srebrenici u kojem su pobijene hiljade Bošnjaka Podrinja, porušeni domovi i džamije, uništena infrastruktura, Bošnjaci su smogli snage da obnove život. Bile su teške okolnosti, među kojima je možda najteža za Bošnjake i majke bila gledati zločince u strukturama vlasti, na ulici. Zamislite kako je gledati zločinca koji vam je, možda, ubio člana porodice, ili članove porodice, kako se slobodno šeta ulicama ovog grada? Majkama kojima su zločinci pobili sve članove porodice? Majci Hatidži, koja kaže: Nisam ja svoje dijete rodila bez glave.

Ipak, i pored svega, pored provokacija, diskriminacije, napada, bili smo svjesni emaneta. Danas u školi u Srebrenici 70 posto je učenika Bošnjaka, uspjeli smo obnoviti 17 džamija, ljudi su obnovili i obnavljaju imanja, zahvaljujući podršci dobrih ljudi realizirali smo brojne projekte, čak smo proširili i kapacitet obdaništa. Možda Srebrenica nije Srebrenica od prije genocida, neće i ne može nikad biti, ali jeste značajno drugačija u odnosu na Srebrenicu kakva je bila prije desetak godina. Imamo planove za budućnost.

Ponekad je možda izgledalo da se stvari odvijaju sporo, s obzirom na sve priče i politike koje se bave ili su se bavile Srebrenicom, na sve mešetare i nadobudnike, ali za nekoga sa strane. Za nas, koji ovdje živimo i radimo od početka, i koji smo na svojim plećima nosili sav taj teret, sitnice su predstavljale ogroman uspjeh. Jedan dan bez provokacija, jedna lampa na ulici, struja, obnovljenih desetak metara puta, jedna kuća, recimo.

I sad, pitanje jeste, hoćemo li nakon svega što smo preživjeli, hoćemo li nakon toliko žrtava, mrtvih i živih, dopustiti da Srebrenica padne u ruke onih koji negiraju i nas i genocid? Onih koji otvoreno negiraju dolinu nišana u Potočarima, naš najveći džemat u Bosni i Hercegovini? Do nas je.

Zar čovjek smije ne glasati u Srebrenici, ako ima mogućnost da glasa?

Glasati za Srebrenicu i u Srebrenici znači dakle biti svjestan žrtve šehida i žrtve povratnika. Ukoliko se taj farz ignoriše emanet bi bio iznevjeren i sav trud povratnika poništen. Pogažen. Zato molim sve da daju svoj doprinos tako što će se registrovati i glasati za Srebrenicu, a našoj zvaničnoj politici da se uozbilji i da sve od sebe da nam pomogne. Odakle nekom pravo da uopće i progovori o Srebrenici ako ju je prepustio onima koji negiraju genocid?“

Stav Ćamila Durakovića je slijedeći: „Neću pretjerati ako kažem da se 2. oktobra u Srebrenici brani cjelovita i jedinstvena Bosna i Hercegovina. Opet, 21. godinu nakon rata, Srebrenica je postala posljednja enklava gdje načelnik dolazi iz reda bošnjačkog naroda. Ako izgubimo Srebrenicu onda je enitet Republika Srpska zaokružio kompaktnu teritoriju i postao jednonacionalan. Tako da Srebrenica nije samo pitanje nas, Srebreničana, već svih Bosanaca i Hercegovaca i kao takva Srebrenica mora dobiti podršku od svih institucija naše države.

Ta podrška, nažalost, u zadnje vrijeme izostaje. Nema dovoljno interesa javnosti za ono što se ovdje zbiva, političke stranke rijetko reaguju na uvrede kojima smo, posebno u periodu pred komemoraciju, izloženi. Kao da nisu svjesni vage Srebrenice.A prijetnja je veoma realna.

Srpske stranke već mjesecima rade na prijavi lažnih birača iz Užica, Ljubovije, Bajina Bašte. Dobijaju pri tom svu neophodnu podršku enitetske administracije.
Bilo je pokušaja da maskiraju svoje prave namjere, no svakome ko je povjerovao u prve izjave srpskog kandidata za načelnika Mladena Grujičića, koji je u aprilu ove godine govorio o suživotu, o tome da želi biti načelnik i Srba i Bošnjaka, ovih dana je moralo postati jasno da je ovo bila samo laž proizvedena za potrebe medija, javnosti u Federaciji i međunarodne zajednice. Grujičić nije ni po čemu drugačiji od vrha eniteta. Uporno negira genocid, otvoreno govori o tome da ga nikad neće priznati. Vrijeđa žrtve i porodice koje su ove godine pokopale svoje najmilije. Ovih dana je u jednom intervjuu čak i rekao da je genocid „nametnut” i da će priča o genocidu uskoro „pasti”.

Negiranje genocida je jedina tačka njegovog izbornog programa. Čitava Grujičićeva kampanja svodi se na obilaske srpskih sela i redovne odlaske u crkvu u društvu svojih političkih pokrovitelja iz SNSD-a. I tokom tih obilazaka on ne govori o radnim mjestima, o privredi, o planovima za budućnost, već isključivo o tome kako se moraju ujediniti Srbi protiv Bošnjaka. Njegov jedini cilj je dakle uništiti sve ono što sam ja gradio tokom svog mandata. On ne želi suživot, on želi zaokružiti teritoriju eniteta RS da kasnije njegov stranački šef Milorad Dodik ima još jedan argument za referendum o otcjepljenju.

Razloga zbog kojih se na čelu Srebrenice ne može naći neko ko negira genocid ima puno, no za mene glavni su majke. Ne mogu i ne želim da zamislim situaciju u kojoj u opštinu mora doći Hatidža Mehmedović, hrabra žena koja danas živi u Srebrenici i koja već 21. godinu, svaki dan, čeka povratak svojih sinova, i da se mora obratiti za pomoć načelniku koji javno veliča Radovana Karadžića. Zbog nje i zbog drugih majki, svi srebrenički Bošnjaci iz inostranstva moraju se masovno registrovati za izbore, što Izborni zakon omogućava sve do 19. jula.
Mi takvim glasačima pružamo neophodnu logističku podršku, otvorili smo call centar, na raspolaganju smo 24 sata dnevno, tako da je sad isključivo do njihove savjesti i svijesti o tome da ako ne sačuvamo Srebrenicu, upitna će postati i budućnost naše domovine Bosne i Hercegovine.“