Osim toga sudovi su obavezali Tužiteljicu da Tuženoj plati i naknadi troškove sudskog postupka. Tako je Tužiteljica izgubila sporove višemilionske vrijednosti. Uz to ona je i ponižena jer je obavezana da finansira one koji su joj zlo nanijeli i pričinili štetu.

Kako se to moglo dogoditi?

Odgovor na ovo pitanje je dosta jednostavan. Sudovi su prihvatili prigovor Tužene strane da je Tužiteljica izgubila pravo na podnošenje tužbi jer je po Zakonu o obligacionim odnosima Tužene propustila rok u kome je bila dužna podnijeti tužbu. Na ovaj prigovor, koji je i materijalno-pravne prirode, sud ne pazi po službenoj dužnosti već samo po prigovoru strane koja se na taj prigovor poziva. Tužiteljica je iscrpila sve domaće pravne lijekove uključujući i apelaciju pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine i u tim postupcima nije uspjela. Sudovi su protumačili da je nastupila zastara podnošenja tužbe. Pošto je iscrpila domaće pravne lijekove Tužiteljica se obratila apelacijom Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Očekuje se odluka toga Suda.

Zbog toga i pozivamo akademsku zajednicu, u prvom redu pravnike iz oblasti nauke, zakonodavstva i pravne prakse ne samo u Bosni i Hercegovini već i šire da se odazovu ovom zahtjevu pa na neki način ih i molimo da efikasno pravno, mudro i ekonomično učestvuju u rješavanju ovog pitanja zastare. Sporovi Tužiteljice su samo povod, a suština je mnogo dublja. U pitanju je budućnost pravde za žrtvu i sprječavanje zloupotrebe prava nad pravnim principima i načelima na kojima počiva međunarodno javno pravo i suzbija nered na Zemlji.

Jesu li sudovi potpuno i pravilno primijenili materijalno pravo na ovaj slučaj? Po našem mišljenju ovdje su sudovi napravili propust i primijenili su pravo koje se nije moglo primijeniti na ovaj slučaj iz sljedećih razloga. Ovo nije obična obligacija, prirodna ili novčana. Ovo je obligacija sui generis (svoje vrste) nastala ratnim zločinom koji je kažnjiv po međunarodnom pravu i na takvu vrstu zločina može se primijeniti samo međunarodno pravo koje u sukobu sa domaćim pravom i domaćim zakonima ima prednost nad njima. Činjenično stanje ovdje nije sporno. Zna se ko je i kada srušio i oštetio imovinu Tužiteljice. Čak se zna i približna visina štete.

Princip lex specialis derogat lex generalis ovdje nije primjenjiv. To znači da niži propis-lex specialis ne može derogirati generalni propis lex generalis. Generalni propis je ovdje Povelja Ujedinjenih nacija iz 1946. godine i načelo međunarodnog prava da ima prednost nad domaćim pravom koje je istaknuto i u Ustavu Bosne i Hercegovine (Anex IV Dejtonskog mirovnog sporazuma Član II, Stav 2) i u kome su naglašeni međunarodni standardi. A u dodatnom sporazumu o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini navedeno je petnaest konvencija i drugih međunarodnih pravnih izvora koji će se direktno primjenjivati i imaju prednost na domaćim zakonima. To bi praktično značilo da Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida ima prednost nad Zakonom o obligacijama tužene strane.

Pored ovoga sudovi su zanemarili da su članovi udruženog zločinačkog poduhvata Biljana Plavšić, kao predsjednik Tužene, Momčilo Krajišnik, kao i mnogi drugi članovi vojnog i političkog rukovodstva pravosnažno osuđeni od strane Haškog tribunala pored ostalog i za rušenje i oštećenje vjerskih objekata Tužiteljice. Ova i druga pitanja sudovi su propustili uzeti u obzir, a nismo sigurni da ih je Tužiteljica ponudila u Tužbi. 

Po našem mišljenju ovdje su sudovi napravili propust i primijenili su pravo koje se nije moglo primijeniti na ovaj slučaj iz sljedećih razloga. Ovo nije obična obligacija, prirodna ili novčana. Ovo je obligacija sui generis (svoje vrste) nastala ratnim zločinom koji je kažnjiv po međunarodnom pravu i na takvu vrstu zločina može se primijeniti samo međunarodno pravo koje u sukobu sa domaćim pravom i domaćim zakonima ima prednost nad njima.

Presude Interpartex i Ergaomnes

Međunarodni sudovi u pravilu donose presude interpartex, to jest presude koje djeluju samo između strana koje su u sporu. Tako je očekivati da i odluka koju donese po žalbi Tužiteljice Međunarodni sud za ljudska prava u Strazburu, ako je u pitanju slučaj Ferhadija, prirodno je i pravno očekivati da će ta presuda riješiti samo taj slučaj.

Mnogo su rjeđe presude koje imaju snagu ergaomnes, to jest da djeluju za sve, poput naprimjer Presude Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore u onom dijelu gdje se govori o kršenju Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine.

 Teret dokazivanja (Annus probandi)

Ovo je veoma star princip koga je međunarodno pravo uzelo iz domaćeg prava. Ono obavezuje onoga ko se poziva na neku činjenicu ili pravo, na njemu je teret da to dokaže. U konkretnom slučaju teret dokazivanja činjenica i prava na koje se poziva Tužiteljica da nije nastupila zastara ona treba na sudu da dokaže. Pogrešno je pozivanje na sudsku praksu i nije dopušteno koristiti je kao izvor prava. To je princip na kome počiva evropsko pravo za razliku od anglosaksonskog prava. U predmetima Tužiteljice sudovi se uglavnom pozivaju na sudsku praksu. Istina nju treba pratiti, proučavati i poznavati, ali se suditi može samo na osnovu međunarodnih i domaćih izvora prava.

Ovo su složena pravna, znanstvena, praktična, moralna i politička pitanja koja traže odgovore. Mi smo odgovorni za ono što smo napisali u ovom tekstu. Svjesni smo da postoje i druga razmišljanja pa čak i potpuno suprotna našem. To treba shvatiti kao realno i razumno. Zbog toga i pozivamo akademsku zajednicu, u prvom redu pravnike iz oblasti nauke, zakonodavstva i pravne prakse ne samo u Bosni i Hercegovini već i šire da se odazovu ovom zahtjevu pa na neki način ih i molimo da efikasno pravno, mudro i ekonomično učestvuju u rješavanju ovog pitanja zastare. Sporovi Tužiteljice su samo povod, a suština je mnogo dublja. U pitanju je budućnost pravde za žrtvu i sprječavanje zloupotrebe prava nad pravnim principima i načelima na kojima počiva međunarodno javno pravo i suzbija nered na Zemlji.