U Biljane kod Ključa posljednjih godina sam, uglavnom, navraćao povodom obilježavanja godišnjice genocida koji su nad tamošnjim bošnjačkim stanovništvom počinile srpske snage. Podsjećanja radi, u ovom je selu ubijeno 260 osoba, među kojima je bio dobar broj staraca, žena i djece. Najstariji su bili Bećo Ćehić i Abid Osmanović. Obojica su imali po 85 godina. Najmlađa žrtva bila je beba Amila Džaferagić stara svega nekoliko mjeseci. Kome su smetali ovi didovi i mala bebica?! Dželatima su smetali živi Bošnjaci, bez obzira na njihovu starosnu dob.

Danas u Biljane putujem jednim radosnim povodom da ispričam priču o porodici hadži Ermina ef. i hadži Jasmine hanume Vučkić. Ovo dvoje intelektualaca, poslenika Islamske zajednice, odlučilo se na život u ovom malom mjestu, a njihov harmonični bračni život iznjedrio je osmero djece, što može biti i najupečatljiviji primjer vraćanja života u mjesto koje je pretrpjelo takve razmjere stradanja.

„Kome je Bog razrezao usta dao mu je i nafaku“

U lijepo uređenoj kući Vučkića zatičem supružnike Ermina i Jasminu, te tek nekoliko njihovih nasljednika. Uz srdačnu dobrodošlicu Ermin efendija će: „Ja sam i rođen ovdje u Biljanima. Rahmetli moja majka Rasima također je ovdje rođena, a babo je iz džemata Hripavci pored puta Ključ – Sanski Most.Tamo su živjeli do 1962. Tamo im se rodilo devetero djece, potom su doselili u Biljane i ovdje im se rodilo još troje djece. Rahmetli majka je rodila 12 djece, a ja sam to njeno dvanaesto dijete. Desetero nas je i danas živih. Ima nas peterica braće i pet sestara. Trenutno nas potomaka naših roditelja, što djece, unučadi i praunučadi, te zetova i snaha ima oko stotinu. Trojica braće rade u Medžlisu IZ Ključ. Dvije godine smo bili razdvojeni. Ja sam bio u Bihaću, a supruga je sa mojim roditeljima i kćerkom Merjem izašla u Travnik, potom prešla u Zagreb i negdje 1994. spojili smo se u Bihaću. Po oslobađanju Ključa vratili smo se u Ključ.“

Uz kahvu i domaće kolače reći će mi da im je najstarija kćerka Merjem završila Medresu u Cazinu, potom engleski jezik na Univerzitetu BURDŽ u Sarajevu i udala se za Adema ef. Jakubovića iz Stoca. Adem sada radi na području MIZ Ključ. Ramiza se rodila u Cazinu. Ona je III godina FIN-a. Harun radi i vanredno studira, Amila je maturant Medrse, Muhamed je VIII, Ahmed VI, Abdulah II i Alija I razred osnovne škole. Kao da je naslutio koje je moje slijedeće pitanje pa je kazao: „Kad me ljudi pitaju kako je biti babo osmero djece, meni naumpadne priča rahmetli matere. Naime ona se udala 1947. godine, poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme velike neimaštine, kad su bile gladne godine. Jednom sam je pitao kako je ona rodila toliku djecu, a nije imala straha za njihovu egzistenciju. Odgovorila mi je ovako: 'Sine, nismo mi razmišljali kao što se danas razmišlja.' Pa kako ste razmišljali', priupitah je, a ona će: 'Naše je razmišljanje bilo da je Onaj koji je usta razrez'o i nafaku je stvorio.' Mislim da se ljudi bez razloga boje za život svoje djece. Masa ljudi se konformistički osjeća. I taj način života ne želi mijenjati. Moja Jasmina i ja, te naša djeca taj problem nemamo. Nekad imamo malo više, nekad malo manje, ali funkcioniramo. Hvala Bogu, nikad nismo bili u prilici da se bojimo ili da, ne daj Bože, ostanemo bez nafake. Uistinu, Bog daje nafaku.“

Na moje pitanje kakva je demografska situacija u Biljanima i Ključu, odgovorio je: „Biljani su specifični i po tome što je 1992. ovdje ubijen velik broj njihovih stanovnika. Osjeti se nedostatak ljudi i djece. Što se tiče samog Ključa u posljednje vrijeme, kao i u nekim drugim mjestima, prisutan je problem iseljavanja, prije svega mladih bračnih parova i mladih, koji još nisu zasnovali porodicu. Neki su otišli opravdno, a neki i ne opravdano. To se da vidjeti i po broju djece u školama. Mi u IZ to vidimo i u samim mektebima. Hvala Bogu, nismo u nekoj kritičnoj fazi.“

Podjednako smo se radovali svakom od osmero djece

Jasmina hanuma zaslužuje respekt i kao majka osmero djece, ali i kao žena i intelektualka koja se odvažila da iz rodnog Sarajeva dođe živjeti u jedno malo selo ponad Ključa. Donosim dio njene priče: „Kao majka ne razmišljam o nekoj težini odgoja djece. Zahvalna sam dragom Allahu da su živi i zdravi. Stasaju u jednoj zdravoj porodici, školuju se. Da ovi stariji krenu našim stopama bila je i naša, i njihova želja. Ne razumijem one roditelje kojima su djeca teret, pa žele da imaju manje djece. Možda se boje da neće moći da im obezbijede normalne uslove za život. Pa, Bog daje nafaku. Ne razumijem takva stajališta. Kako bi koje dijete dolazilo na svijet nama su se neki smijali, k'o bajagi kako ćemo izaći nakraj. Mi smo se podjednako radovali svakom od njih osmero, jer svako je donosilo nešto svoje. Mi hvala Allahu imamo osmero pa se sve stigne. Moji roditelji imali su samo nas dvoje. I uvijek sam željela da mi Bog dadne puno djece.“

Cijeli tekst u prinatno izdanju Preporoda