Muslimanski svijet pati od nejedinstva, siromaštva i loše vladavine. Politička rascjepkanost je duboko prisutna diljem onoga što su klasični učenjaci nazivali dāru’l-islām, zemlja mira. Građanski ratovi, sektaški i plemenski sukobi, okupacije i vojne intervencije te propale države i nemoćne vlade ćerdaju prirodne i ljudske resurse muslimanskih zemalja. Ono što je još alarmantnije od političkih podjela i nejedinstva, međutim, jeste mentalna i duhovna fragmentacija koja guta današnji muslimanski svijet.

Neṣīru’d-dīn eṭ-Ṭūsī, Ibn H̱aldūn i mnogi drugi su izgradili univerzalnu civilizaciju uprkos političkim i vojnim turbulencijama koje su ih okruživale.

Muslimanska carstva, države i emirati su imali svoj udio u političkim razlikama i suparništvima za moć. No, društvena imaginacija koja je ujedinjavala muslimanske zajednice od Balkana i Afrike do Bliskog istoka i Jugoistočne Azije je uvijek bila jaka. Dijeljenje istog intelektualnog i duhovnog gledišta je bila najveća snaga ummeta. Ono što je ujedinilo muslimanski svijet mentalno i duhovno je prevazišlo političke, etničke i sektaške razlike. Današnji muslimanski svijet mora obnoviti ovaj duh.

Intelektualno gledište i društvena imaginacija tradicionalnih muslimanskih društava su bili ukorijenjeni u božanskom jedinstvu, pravdi i dobroti. Također, bili su zasnovani na božanskoj ljubavi i ljubavi jednih prema drugima, zato što je Bog beskrajno milostiv i praštajući. Ljudska bića moraju voljeti Boga, prirodni svijet i druge ljude kao dio svoje vjere. Svijet je dat ljudima kao “povjerenje” (emānet) i za očekivati je da će brinuti o njemu. Ovaj svjetonazor je isto tako zagovarao kontingenciju i prolaznost svijeta. “Svijet” u kojem živimo nije neovisan; nije samodostatna supstanca. On postoji da služi svrsi, a to je, da omogući ljudskim bićima uspostaviti vjeru, pravdu i dobrotu na ovome svijetu. Samo se našim dobrim djelima može mjeriti naša ljudskost.

Ovaj posebni pogled na svijet i na njegovo značenje za ljudska bića je prožimao cjelokupno ljudsko djelovanje u muslimanskome svijetu. Od jednostavnog seljaka i obućara do velikih arhitekata, učenjaka, trgovaca i državnika, svi su udisali intelektualnu i duhovnu havu transcendentne realnosti koja je prevazilazila iskušenja i nevolje ovoga svijeta. Vojske, ratovi i carstva su dolazili i odlazili, ali je moralno tkivo muslimanske zajednice opstalo.

Nije slučajnost da je muslimanski svijet proizveo neka od svojih najvećih djela nauke, umjetnosti i učenosti tokom i nakon dva velika juriša na njegove zemlje, to jeste, krstaških ratova i mongolskih invazija. Krstaši su zauzeli Jerusalem 1099. godine i okrvavili Svetu Zemlju kako nikad prije nije viđeno. Mongoli su uništili sve što im se našlo na putu i na kraju desetkovali nekada moćno Abbasijsko carstvo 1258. godine gdje su ulicama Bagdada danima tekli potoci krvi. Unutarmuslimanske političke borbe nastavile su se gotovo nesmanjenom žestinom u 12. i 13. stoljeću te kasnije. No, ništa od ovoga nije spriječilo pojavu i procvat duge liste muslimanskih lučonoša u svakom polju intelektualnih i duhovnih nauka. Imām Gazālī, Faẖru’d-dīn er-Rāzī, es-Sujūṭī, Ibn Sīnā, Ibn Rušd, Ibn Ḥazm, Ibn Ṭufejl, Ibn Bādždžeh, Mevlānā Dželālu’d-dīn Rūmī, Ibnu’l-‘Arebī, Suhreverdī, el-Bīrūnī, Neṣīru’d-dīn eṭ-Ṭūsī, Ibn H̱aldūn i mnogi drugi su izgradili univerzalnu civilizaciju uprkos političkim i vojnim turbulencijama koje su ih okruživale.

Politički konflikti i vojne konfrontacije velikih razmjera su koštali životâ običnih ljudi kao i naučne te umjetničke zajednice. Ali to nikada nije bio izgovor za pravdanje intelektualne lijenosti i moralnog konformizma. Upravo suprotno, intelektualne i duhovne vođe Ummeta su pretvorili krize u mogućnosti da budu kreativniji, otporniji i odgovorniji. Oni nisu čekali da se riješe političke i vojne krize kako bi producirali svoja djela. Naprotiv, žilavost i kontinuitet njihovih trajnih djela su pomogli ublažiti političke sukobe na duže staze.

Istina je da su muslimanski filozofi, učenjaci i umjetnici imali svoje posebne tačke gledišta te zdrave razlike i rasprave. No, oni su imali zajedničko intelektualno gledište i društvenu imaginaciju koji su stoljećima održavali naučnu i umjetničku tradiciju. Djelovali su u konceptualnom okruženju koje je vodilo načelo “jedinstva-u-raznolikosti” (vaḥdet fi’l-kes̱ret). Oni su smatrali da jedinstvo nije uniformnost, a raznolikost nije haos.

Jedinstvo i integritet ovog intelektualnog i duhovnog gledišta je izgubljen u današnjem muslimanskome svijetu. Muslimanska inteligencija nije ni duboko ukorijenjena u sopstvenoj tradiciji, niti se osjeća rahat s novim svjetopogledom sekularnog moderniteta. Ona je rastrzana između slavne prošlosti, sadašnjosti opterećenoj sukobima i neizvjesne budućnosti. Paradoksalno i ujedno tragično, nacionalni, kulturni i sektaški identiteti bojadišu naše sadašnje perspektive i odgovore u svijetu globalizacije te rastuće međuzavisnosti. Ishod je mentalna i duhovna rascjepkanost koja se skupo plaća: ona produbljuje postojeće razlike i podjele, stvara daljnju otuđenost i vodi do beskrajnih sukoba.

Muslimanski svijet se mora oporaviti od ovog bijednog stanja te obnoviti svoje intelektualno i moralno stanište. Dok je čvrsto ugrađen u vlastitu tradiciju i korijene, valja mu pristupiti svijetu s perspektivom otvorenog horizonta. Politička razjedinjenost će se prevazići kada bude povraćena zajednička gramatika da prida smisao svijetu u kojemu živimo.

S engleskog preveo: Haris Dubravac