U svojoj osnovi cionizam je ujedno i stran i nelegitiman: to je hegemonistički i nacionalni projekat ukorijenjen i gajen u okrilju evropskog tradicionalnog nagona ka ekspanziji i dominaciji. Očevi, utemeljitelji cionističkog poduhvata ni u kome slučaju nisu bili vjernici judeizma, niti pak njegove iskrivljene, rabinske forme: oni su u biti bili pragmatisti koji su iskoristili jevrejsko naslijeđe kao sredstvo kojim će postići svoje nacionalističke ciljeve. Sve ovo je, povrh toga, urađeno u sklopu šireg konteksta Zapadnih strateških nadanja okrenutih ka destabiliziranju i slabljenju islamskog svijeta.

Zbog toga što su pretci cionizma bili evropljani po svojoj naobrazbi i mentalnoj orijentaciji, nisu naišli na poteškoće da dopru do razumijevanja sa Zapadnim političarima, iskorištavajući svoju vlastitu finansijsku moć pomoću raširene i odane dijaspore, sve dok cionistički program nije postao podveden pod mnogo šire ciljeve evropskog imperijalizma devetnaestog stoljeća. Ideja o umetanju stranog državnog tjela u samo srce islamskog svijeta, koje će trošiti njegove resurse i ometati bilo kakav pokušaj ponovnog uspostavljanja muslimanskog jedinstva, odmah se objelodanila, pozivajući se na evropske kreatore politike, a uz to je dobro služila novoj Zapadnoj orijentaciji koja je bila materijalistička, sekularna i opsjednuta idejom teritorijalne ekspanzije.

CENTRALITET PALESTINSKOG PITANJA

Cionizam može biti posmatran kao neprijateljski raspoložen prema svakom elementu koji je zasnovan na etičkim i religijskim principima (izuzev onih ostataka koji se mogu iskoristiti kao slogani i nacionalni mitovi). Oboje predstavlja i služi novom egzistencijalnom etosu koji ljudsku rasu transformiše u “tržišne” i “geopolitičke” jedinice koje mogu biti razvijene, nagrađene ili kažnjene silama koje postoje, koje odgovorne nikom nisu, do li cilju čuvanja samo sebe.

Tragična je činjenica da velika većina onih koji su sada aktivni u borbi protiv cionizma imaju mali uvid u njegovo pravo globalno i historijsko značenje, te da mnogi pokušavaju da se sa njim bore idejama i konceptima zapadnjačkog podrijetla što ih samo može učiniti da njemu budu mentalno podređeni.

Hranjenjen od, i u isti mah hranitelj ove globalne pseudocivilizacije, cionizam, predstavlja snažni sekularni napad ustremljen ka srcu naše islamske nacije. Islamski projekat, nasuprot tomu, je njegova polarna suprotnost, koja predstavlja nadu da ljudska civilizacija može biti spašena od ovog novog obožavanja “zlatnog teleta”. Govoriti o spašavanju Palestine od cionista je isto istovremenom govoru o nečijoj nadi ka globalnom oslobođenju. “Palestinsko pitanje” ne znači, prosto, ponovno osvajanje parčeta teritorije okupirane od agresora. Čak nije u pitanju rat i mir. Implikacije ovog pitanja idu mnogo dalje. Jer napasti na cionizam u Palestini je ravan napadu na neprijatelja u njegovoj novoj tvrđavi, koja je sagrađena u centru svijeta, u samom srcu naše muslimanske nacije, u zemlji koja je uvijek bila od neograničenog strateškog i duhovnog plodonošja. Zapad, kao civilizacija, čini se da je krenuo proširiti svoj uticaj ka unutrašnjosti “Starog svijeta”, bolje kazano, da uništi preživjele tragove duhovnog otpora koji su tamo netaknuti ostali, i konačno, da izbriše čovjekove preostale nade za ponovnim rađanjem civilizacije koja je kvalitativna i humana, a ne kvantitativna i sekularna.

OSLOBAĐANJE OSLOBODITELJA

Možda najštetniji zabilježeni razlozi pada, ili u najmanju ruku sadašnje slabosti, napora ka oslobođenju Palestine, se mogu naći u slabosti njihovih intelektualnih postulata. Jer je suviše veliki broj mislioca omašio u razumijevanju širih strateških i idejnih dimenzija konflikta. Samo kada se one razumiju mogu biti udareni temelji autentičnom programu obrazovanja i akulturacije koji će imati za cilj budućim osloboditeljima usđivanje istinskog razumijevanja cionističkog udara na humanost i slobodu. Otuda je bitno da lideri preporođenog islamskog pokreta pokušaju razumijeti cioniste i njihove neokrižarske saveznike, te da nauče kako da obrazovanim ljudima obrate pažnju na islamsku alternativu. Tragična je činjenica da velika većina onih koji su sada aktivni u borbi protiv cionizma imaju mali uvid u njegovo pravo globalno i historijsko značenje, te da mnogi pokušavaju da se sa njim bore idejama i konceptima zapadnjačkog podrijetla što ih samo može učiniti da njemu budu mentalno podređeni. Zbog ovog razloga u situaciji smo da vidimo najveći dio palestinskih frakcija uvučenih u orbitu globalnih organizacija čisto zapadne inspiracije i odanosti čime se ništa ne postiže, u isto vrijeme sebe rastavljajući od kulture i podrške svog vlastitog naroda. Također, teško bi bilo poricati, da su mnogi takvi lideri postali, svjesno ili na neki drugi način, saučesnici cionističkog poduhvata. Međutim, premda su psihološko i kulturalno oslobođenje preduvjet za uspjeh bilo kakvog pokušaja materijalnog oslobođenja, većina pokreta otpora koriste slogane i modele čija se priroda u stvarnosti veoma malo razlikuje od onih cionističkog neprijatelja.

U svjetlu naprijed iznijetog, možemo vidjeti koliko je važan preobražaj koji “Intifada” predstavlja. Ovaj narodni ustanak je već uspio ponovo uspostaviti snagu palestinskog pokreta, i otimajući inicijativu iz ruku starog palestinskog vođstva, sa svim njegovim arapskim i međunarodnim vezama koje su se pokazale beskorisnim, i stavljajući je u ruke samog ugnjetavanog naroda. Ovo proširenje borbe, plod kategorične promjene u palestinskoj politici, može biti pripisano u velikoj mjeri narodnom vraćanju islamu. Duh, drugim riječima kazano, se vratio tijelu – i ono se pokrenulo.

Heroji “Intifade” su shvatili, premda ne uvijek sa potrebnom jasnoćom, da njihov neprijatelj nije, kao pojava, izolirani slučaj odstupanja od historije, već da predstavlja intenziviranu formu globalnog poduhvata koji se danas, poput protezanja hobotnice, širi po cijeloj planeti, obuhvatajući i preobražujući svaki aspekt postojanja pomoću svoje ekonomije, komunikacija, umjetnosti i književnosti, ili grublje kazano, posredstvom prisustva svojih flota, obavještajnih službi i regrutovanjem lokalnih konvertita u svoju ideju. Bilo koji pokušaj oslobađanja Palestine mora, otuda, podrazumijevati djelovanje na istom, globalnom i sveobuhvatnom nivou. Međutim ovaj projekat globalnog pročišćenja mora biti postignut pod plaštom islama koji podsjeća na njegov duhovni i moralni poziv. Zbog toga što jedino ovo ima izgleda za uspjeh kroz islamski projekat koji će osnažiti naš kulturni život, ponašanje, ekonomiju i naše porodice. Svaki pokušaj načinjen da se podigne umjetnost, misao, književnost na visoke i principjelne standarde, pozivajući ljude Bogu a ne nižoj suštini, svaki napor učinjen da se ponudi izazov nepravednoj i samouništivoj ekonomiji ovog doba sa ciljem zamjene sistemom u kojem će motiv profita biti podčinjen principima pravde i bratstva, svaki napor učinjen da se obore autokratije te da se proširi učešće u donošenju odluka, svaki napor pokrenut ka ponovnom ujedinjenju muslimanskog svijeta i ponovnom oživljavanju principa bratstva, časne i poštene saradnje među ljudima: svi ovi pokušaji i napori će predstavljati korake ka oslobođenju Palestine.

Ovo je ono što mi, “islamski aktivisti” podrazumijevamo kada govorimo o centralitetu “Palestinskog pitanja”. Međutim, treba da potvrdimo da ovo “vertikalna i horizontalna” strategija za ponovni povrat Palestine, ni na koji način ne isključuje težnju za drugim oslobodilačkim projektima. Radije to treba biti osnova i model za našu borbu sa sekularnim materijalizmom na svim nivoima.

Islamsko vođstvo treba da se napomene i toga, od kada je “Palestinsko pitanje” iskrslo na scenu arapske politike, 1940. godine, da je to bio glavni faktor koji je doveo određene pojedince i grupe u istaknuti položaj ili pak u stanje zanesenosti i pomračenja, u zavisnosti od iskrene i postojane odanosti, ili nasuprot tome, u stanje onakvo kako su oni tome prišli. Zbog toga što je “Palestinski slučaj” nerazdovjivo plemenit, koji oplemenjuje one koji se za njega založe, i daje im mnogo više od onoga što oni njemu pružaju. On predstavlja jednu od najdjelotvornijih pristupnih tačaka ljudskim srcima – i također, autentičnu kvalifikaciju da bi ih mogo voditi.

Ljudi i žene koji se bore za slobodu unutar same Palestine, koja je kako smo ukazali, centralni front, imaju pravo da očekuju trenutnu i automatsku pomoć od onih koji rade na drugim frontovima, dakako, po izgledu nevažnim. Jer sam izraelski cionizam crpi 80 procenata svog dohodka i blagostanja od jevrejskih organizacija iz inostranstva. Držati ovaj centralni front otvorenim i borbenim u središtu neprijatelja je odgovornost i dužnost koja pada na pleća svih muslimana i ostalih slobodnih ljudi na svijetu. To će također služiti kao model i izvor žive inspiracije i nade svim vjernicima, ma koliko na očigled izgledali slabašni, i ohrabrit će ih da ustanu i prkose totalitarnim režimima koji njima vladaju, ne uz njihov pristanak, već uz Zapadnu tehničku, političku i ekonomsku podršku. Ako muslimani nastavljaju slabo pružati otpor cionizmu u Palestini, koji je njegova tvrđava, kako onda da to ne čine ma gdje drugo imali priliku? Otuda je u interesu svakog vjernika, ma kakva njegova neposredna situacija bila, da pruži svoju podršku “Palestinskom pitanju”.

Realnost je da je cionistički projekat, uz to što je nasilnički, agresivan i sekularan, strašan po svojoj potentnosti. Njegova snaga može jedino biti oslabljena mobiliziranjem resursa cjelokupne muslimanske nacije. A resursi koji su u pitanju nisu samo vojne prirode, oni se protežu u različite sfere od umjetnosti do ekonomije. Oni su također istaknuto i duhovni: zahtijevajući povratak principima odricanja, pokajanja, pobožnosti, oslanjanja na Boga dž.š., čežnja za konačnim susretom sa Njim, duh islamskog bratstva, nesebičnosti i sigurnog ubjeđenja da će konačna pobjeda pripasti Bogu dž.š. i vjernicima. Nijedan projekat poduzet na osnovu ovog izvanrednog mjerila ne može biti “regionalni”,“palestinski“ ili  “arapski”. On je daleko obuhvatniji. On predstavlja, ništa manje do li, borbu koja je istovjetno kulturalna, islamska i humanitarna. Mi moramo, otuda, upaliti baklje čežnje, otpora, i žrtvovanja bilo gdje na Zemlji. Jer Palestina neće biti povraćena dok ne bude rata protiv opresije svih formi širom svijeta.

Preveo i priredio:

Mirnes Kovač