O aferi "Tariq Ramadan"

Autor: Khaled Abou Fadl Juli 18, 2018 0

Ono što se dešava Tariqu Ramadanu u Francuskoj je sramotno i zaslužuje javnu osudu.

Više ne mogu da ostanem nijem pred grotesknom travestijom pravde. Od kada su se pojavile optužbe za silovanje, slučaj Tarika Ramadana je obilovao proceduralnim nepravilnostima, kršenjima prava na pravičan postupak i jasnim pokazateljima da se radi o podmukloj diskriminaciji. Zapravo, maltretiranje Ramadana od strane francuskih sudova, kao i javni i medijski linč dosegao je neslućene granice potpunog progona.

Alan Gabon i mnogi drugi već su detaljno evidentirali različite vidove progona i zloupotrebe francuskih vlasti u ovom slučaju, dok je više od stotinu istaknutih akademskih radnika i naučnika potpisalo peticiju u kojoj se traži fer postupak i pravična procedura za Tariqa Ramadana.

Zašto onda pišem ovaj tekst? Prvo, pišem ga zato što sam kao musliman bijesan na nepodnošljivu šutnju muslimanskih organizacija i lidera pred neupitnim linčovanjem prominentnog muslimanskog učenjaka. Pomenute organizacije koje su se nekada okoristile o Tariq Ramadanovu prominenciju i slavu utrkujući se da im bude govornik na njihovim konferencijama i simpozijumima danas su u potpunosti napustile njega i njegovu porodicu u trenucima slabosti.

Na sve navedeno dodajte da je Tarik Ramadan ozbiljno bolestan i da su njegovi uslovi zatočeništva vid svojevrsnog mučenja.

Drugi razlog zboga koga pišem ovaj tekst jeste da mene, profesora iz oblasti historije i prava, Ramadanov slučaj podsjeća na sramotnu aferu Drajfus u kojoj je prosvijetljeni francuski pravosudni sistem nepravedno osudio nevinog čoveka, samo zato što je bio Jevrej. Pišem zato što imam jaku sumnju da način na koji se vodi predmet Ramadan ukazuje na nedvosmislenu političku i vjersku pristrasnost i da su one uzrok mnogobrojnim neregularnostima koje opterećuju pravosuđe u Francuskoj. Pišem, zato što sam duboko zabrinut zbog načina na koji se pretpostavka njegove nevinosti dok se ne dokaže suprotvno pretvara u parodiju i lakrdiju. Postoje suštinski dokazi da se Tarik Ramadan ne tretira kao osumnjičeni za silovanja, već kao politički zatvorenik koji je progonjen od strane njegovih zakletih ideoloških neprijatelja. Nakon što sam proučio čitav niz krivičnih predmeta koji su se vodili u Francuskoj protiv onih koji su bili osumnjičeni za silovanje nemam sumnje da za način na koji je Tarik Ramadan tretiran ne postoji opravdanje u optužbama, navodima ili istražnom postupku slučaja.

Evo djelimičnog prikaza nepravilnosti i problema u ovom slučaju:

Tarik Ramadan čami u preventivnom pritvoru od februara ove godine. Nije određen datum za suđenje, niti je sigurno da li će uopće biti suđenja!

Slučaj je utemeljen na osnovu navodnih optužbi tri žene. Međutim, Ramadan nije uobičajeno tretiran kao i drugi potencijalni prijestupnici. Njegov predmet je iz neobjašnjvih razloga prenesen u jurisdikciju tužitelja Fransoa Molina, osobe koja je napravila karijeru na procesuiranju optuženih za terorizam u kojima su osumnjičeni isključivo bili muslimani.
Molins je postupio u slučaju Tarika Ramadana upravo onako kako bi postupio sa osumnjičenima za terorizam. Ramadan je stavljen u samicu; pristup porodici, advokatima i dosijeima bili su mu strogo ograničeni, dok mu je istovremeno uskraćena mogućnost da prima poštu i bilo koji vid prava na privatnost.

Šokantno, Ramadan je bio pritvoren nekoliko mjeseci prije nego što mu je dozvoljeno da govori ili da iznese bilo kakve oslobađajuće dokaze u svoje ime. Tek 5. juna ove godine je konačno dobio dozvolu da da iskaz i dokaze u svoju korist. U pravnom smislu, uzimajući u obzir uslove njegovog zatočeništva, Ramadan je smješten u nepovoljne okolnosti u kojima je mogućnost da radi na svojoj odbrani strogo ograničena. Problem u navedenim ograničenjima nije samo psihološke prirode, već ona onemugućuju okrivljenog da vrši istraživanja, da se konsultuje sa zastupnicima kako bi pripremio adekvatnu odbranu na tako ozbiljne optužbe za koje se tereti. Zamislite pokušaje organizovanja odbrane od najozbiljnijih optužbi u okolnostima kada ste zatvoreni u samici dvadeset tri sata dnevno, kada su vam dozvoljeni isključivo kratki boravci izvan ćelije, kada vam je uskraćen pristup biblioteci, računaru, pošti, pisanju i čitanju materijala, pa i čak vašem sopstvenom dosijeu!
Na sve navedeno dodajte da je Tarik Ramadan ozbiljno bolestan i da su njegovi uslovi zatočeništva vid svojevrsnog mučenja. Uslovi njegovog zatočeništva dovode do ozbiljnog pogoršanja njegovog zdravlja koja, čak, mogu dovesti i do njegove smrti. Uprkos obimnoj medicinskoj dokumentaciji, francuski sud je odbio da ga ostavi u bolnici i da mu pruži adekvatan medicinski tretman.

Pretpostavka nevinosti znači da moramo (po)smatrati neku osobu nevinom dok se ne dokaže suprotno. Ali, ovo nije način na koji se Ramadan tretira već se prema njemu odnosi na način na koji su se francuski sudovi ophodili prema osumnjičenima za terorizam kojima su prava strogo ograničena na osnovama navodnih interesa nacionalne sigurnosti. Međutim, slučaj Tarika Ramadana nikako ne bi trebalo da se tiče terorizma, već navodnih seksualnih napada. Sud nije iznio ubjedljive argumetacije za sva ograničenja koja su mu u zatvoru određena, a kamoli za odbijanje da ga tretiraju kao druge optužene za slične prijestupe kojima je omogućeno puštanje iz zatvora uz adekvatan nadzor do dana početka suđenja.
Zapravo, nedavno je francuska vlada otkrila terorističku zavjeru koja je pripremana od strane bjelačke nacionalističke organizacije, koja se zove AFO. Cilj ove zavjere je bio da ubija muslimane širom Francuske. Uprkos činjenici da je deset članova AFO-a priznalo da su imali u planu da izvrše napade na džamije i muslimanske škole u Francuskoj, vođa grupe i većina njenih članova pušteni su na slobodu uz određeni nadzor. Optuženi pripadnici AFO-a nisu pretrpjeli nešto ni približno onome kroz što Tarik Ramadan prolazi već mjesecima.
Moram da priznam da bih možda bio manje naklonjen teškoćama kroz koje Tarik Ramadan prolazi ako bi dokazi protiv njega od strane tri navodne žrtve bili jači. Istina je da do danas nije dokazano ništa što je protiv Ramadana izneseno kao optužba.
Prva tužiteljica, Henda Ayari, ponudila je nedoslijedne iskaze, naročito vezano za njen odnos sa drugom tužiteljicom i očiglednu koordinaciju njihovih priča o seksualnim napadima za koje terete Ramadana. Ayari ima dobro dokumentovane i dugotrajne odnose sa Ramadanovim ideološkim neprijateljima, uključujući i neke od najpoznatijih islamofoba u Francuskoj. Nedavno je dobila podršku i od nekih američkih islamofoba, poput sramnog Roberta Spensera. Posebno je uznemirujuće to što je Ayari postala popularna zvijezda u francuskim medijima, pretvorivši svoje stradalništvo u karijeru sa punim radnim vremenom.
S druge strane, druga tužiteljica je još strašnija. Dokumentovana i dokazana francuska bjelačka supermacionistkinja o kojoj postoje obimni podaci da je zagovarala genocidne pogrome protiv muslimana u Francuskoj i Evropi, na isti način na koji o Ayari postoje bogati i dobro dokumentovani dokazi o njenoj vezi sa Karolin Fourest, Ramadanovim zakletim neprijateljem i autoricom knjige Brat Tarik, knjige iz 2008. godine, koja je školski primer islamofobije. Kao i u slučaju Ayari i njeno svjedočenje je kontradiktorno, nedoslijedno i neosnovano.
Što se tiče treće tužiteljice njene optužbe su već odbačene. Tvrdnje koja je ona iznijela su bile toliko slabe da je čak i francuski sud koji je do sada ignorisao nedoslijednosti i kontradikcije u druge dvije tužbe bio primoran da odbaci njen slučaj. Na saslušanju 5. juna, Ramadanov advokat je predstavio dokaze koji su jasno pokazali da je njena priča bila otvorena laž i njen slučaj je odbačen. Ipak, Ramadan ostaje zatočen u samici i na osnovu tužbi koje su podnijele druge dvije tužiteljice i s njime nastavlja da se postupa onako kako se u Francuskoj tretiraju osumnjičeni za terorizam.

Uskraćivanje pravičnog postupka

Želim da istaknem koliko god mogu: problem sa ovim slučajem je diskriminacija - Tarik Ramadan se ne tretira kao ni jedna osoba koja je optužena po istim osnovama. Problem je uskraćivanje pravičnog postupka - uslovi Ramadanovog zatočeništva onemogućavaju ga da kreira snažnu odbranu u svoje ime. Osim navedenog problem je i progon. Ne samo da su Ramadan i njegova porodica bili izloženi linču u francuskim medijima, već postoje kumulativni dokazi da su Ramadanovi politički neprijatelji sarađivali sa tužiteljicama kako bi uskladili ove često nedoslijedne iskaze za seksualne napade.
Štaviše, francuska država je iskoristila mogućnost koja se ukazala optužbama kako bi se obračunala sa muslimanskim intelektualcem koji je godinama bio trn u oku francuskim vlastima. Problem je u tome što, kao i kod zabrane ulaska muslimanima u SAD koju je nedavno potvrdio Vrhovni sud SAD, postoji dovoljno dokaza o anti-muslimanskim predrasudama koje je francuski sud sistematski i doslijedno ignorisao. Veoma ozbiljan problem je to što nam dosadašnje ponašanje francuskog suda jasno ukazuje da francuski sistem nije u stanju da nekome kao što je Tarik Ramadan ponudi fer i pravično suđenje. Kao i zloglasni slučaj Drajfus, i ovaj proces svakim danom sve više liči na političko ubistvo a ne na pravedno suđenje.
U aferi Drajfus nedužni čovjek je morao biti osuđen i zatvoren godinama prije nego što su francuski Jevreji shvatili da ideali Francuske republike “slobode, jednakosti i bratstva” nisu uključivali i njih i da su zapravo bili građani drugoga reda. Međutim, afera Drajfus je takođe označila i poziv za buđenje Jevreja u Francuskoj i Evropi da otvoreno i beskompromisno zahtijevaju dostojanstvo i jednaka prava kao građani, a ne da bježe od zahtijevanja onoga što im je zagrantovano kao ljudima. Drajfusova afera je takođe bila transformativni događaj u istoriji evropskih Jevreja jer je ona ubijedila mnogobrojne jevrejske intelektualce u neophodnost da im svijest o kolektivnom identitetu, dostojanstvu i solidarnosti kao ljudi mora postati imperativ prije nego što se mogu nadati postizanju jednakih prava kao građana.
Zbog toga, primoran sam da se zapitam šta će biti potrebno kako bi se muslimani osvijestili nad činjenicom da afera Ramadan postaje simptomatična za nesagledivu nemoć i političku potlačenost i kukavičluk muslimana Evrope? Moram reći da ne mogu da se oduprem sumornom razmišljanju da narod koji ne razumije važnost da pritekne u pomoć onim najsvijetlijim i najumnijim međusobom u momentima kada su nepravedno tretirani i kada su im uskraćena najelementarnija prava veoma teško da će uspijeti da zavrijedi poštovanje kao narod.

Preuzeto sa opendemocracy.net

Preveo: Ivan Ejub Kostić

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro