I uglavnom, progutate još jednu knedlu niz grlo. Vrištanje devetogodišnjeg hrvatskog dječaka u kamere: “Nož, žica, Srebrenica!”, snimci orgijanja mještana Širokog Brijega… Pri tom na sve to gledate iz prijedorske povratničke perspektive, negdje duboko iza entitetske granice. Juli je mjesec bola. Šta još reći a da nije rečeno, zapisati a da nije zapisano. Vrijeme čini svoje. I sve mi se čini da nam je najljući neprijatelj.
Proteklo je dvadeset šest godina od prijedorskog jula. Te godine je sve mahsuz rodilo. Skoro negdje u razgovoru uz kahvu na sijelu u mojoj mahali Poljski put, kaže nam kona da joj je grah rodio ko devedeset druge. Ima taj krajiški narod specifičan smisao za crni humor s manje ili više ukusa za publiku. Mi smo se naravno grohotom nasmijali. Treba nekako predeverati i ovu povratničku godinu, te predstojeću neizvjesnu zimu. Ne fali fala Bogu ništa. Bošnjaci Prijedora su svjetski šampioni u solidarnosti. Naprosto, ne možeš biti gladan. Ali psihički pritisak je sve teže podnošljiv. I to je nešto što će vam potvrditi svaka, tu i tamo još uvijek živa sijeda glava, majka šehida, ili pak momče i djevojče u svakodnevnoj dilemi: ići, ili ostati.
Liberalizacija viznog režima, vjenčanja i dženaze tog, sada već ostarjelog svijeta, prvaka povratka s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća, tjeraju na razmišljanje. ”Idu vala i oni što trebaju, i što ne trebaju!” rečenica koju ćete sve češće čuti u Prijedoru i Kozarcu. Psihoza koja se sustavno nameće i na koju se opasno nasjeda otjera nam preostalu mladost. Time se julske komemoracije samo dodatno emotivno teže podnose.
Prijedorska hronologija zla
Maj je u stvari mjesec kada je, kao i u većini gradova diljem Bosne srušila iluzija o nekim prošlim, helem, sretnijim vremenima. Pa i u našoj kući. Drugoga maja pale su prve bošnjačke nevine civilne žrtve čime je startao pogrom koji će u narednih stotinjak dana odnijeti najmanje 3200 ljudskih života. Među njima 160 Hrvata, 26 Albanaca, osam Roma, te po jedan Čeh, Pakistanac, Ukrajinac i Srbin Radočaj Jovo. Ostatak, njih najmanje 2975, koliko ih je do sada evidentiralo udruženje Izvor, bili su Bošnjaci. Statistika koja se u Prijedoru svakodnevno dopunjuje i ispravlja. Prve žrtve pale su nakon što je u noći 30. aprila lokalni SDS potpomognut prijedorskom milicijom i ostacima nekadašnje JNA nasilno preuzeo, prvi puta u historiji Prijedora,demokratski izabranu vlast.Šapatom i bez ijednog ispaljenog metka. Ostat će zapisano da je rahmetli profesor Muhamed Čehajić jedini ubijeni gradonačelnik u našoj domovini. Školska godina je nakratko prekinuta. Putem Radio Prijedora, preko kojeg je uveliko započeta kampanja demonizacije, pozvani smo da završimo školsku 1991/92.godinu. Mi, djeca s kraja dvadesetog stoljeća, puni životne radosti i neozbiljni do bola, čekali smo punoljetstvo da, eto, roditeljima možemo reći da sad nešto duže možemo ostati u gradu, otresati glavama uz hitove tadašnje pop rock jugoslovenske scene i uživati u životu. Kraj školske godine dočekali smo putujući autobusima prijedorskog Autotransporta, babine firme, kroz punktove s mitraljeskim gnijezdima na već uspostavljenim linijama razgraničenja. Više kao na granicama prostora koji nije srpski. Scene koje su me podsjetile na kulisu po gradu pripremanu za snimanje partizanskog filma ”Kozara”. Otud nam je i sav taj prizor djelovao smiješno. Topovski plotuni iz susjedne Hrvatske, sa tzv. ”pakračkog ratišta” nagovještavali su veliko zlo. Slutnje roditelja potvrđivali su prebjegli dobrovoljci Bošnjaci, koji su nakon prvobitnog ushićenja odlazili da brane Jugoslaviju. Priče koje mi, odraslija djeca, nismo smjeli da slušamo. Otac je, kao i svi nesrbi, ubrzo dobio otkaz i umalo pljusku od tadašnjeg direktora, a budućeg člana diplomatskog kora poslijeratne Bosne i Hercegovine. A onda je odzvonilo zvono za zadnji školski čas. I dok sam živ ponavljat ću rečenicu koja mi, pri pogledu na tu i tamo pokoju sačuvanu školsku fotografiju budi uspomene na moje, prerano utihle drugare. Nakon što je zaklopio školski dnevnik, ispod praznog okvira iznad table u kojem odavno nije stajala Titova slika, profesor se okrenuo i izustio: ”Vidimo se sljedeće školske godine! Ali, ko preživi!” Usput otežući na oba samoglasnika ono ”i” u posljednjoj riječi rečenice od koje mi se i danas ledi krv u žilama. Školska godina je završena i krvavi pir je mogao da počne… Izbezumljena bošnjačka masa, kako mi je tada djelovala, bila je u dilemi. Tek šačica naoružanih pokušala je organizirati otpor koji je unaprijed bio osuđen na propast.
U periodu od 20. do 25. jula ubijeno je oko 1.800 ljudi žena i djece u šest džemata Lijeve obale Sane, tzv. Mataruškog Brda i hrvatskog sela Briševo. Upravo iz tog razloga je 20. juli prijedorski jedanaesti.
Uskoro će uništiti Hambarine, a zatim i Kozarac, to najbošnjačkije područje unutar teritorije, tada općine a danas Grada Prijedora. Izbezumljeni od granata kojima smo krajem maja zasipani, povlačili smo se u unutrašnjost sela odakle bi posmatrali visoki stup dima koji se uzdizao do u najviše nebeske sfere. Usput, nakon 31. maja, posmatrali smo kako u sred grada gori Čaršijska džamija i svađali se oko toga je l' to ona ili nije. Za bijele trake čut ćemo putem malog tranzistora naslonjenog na uho prike Kuburića, babinog ahbaba i jedne dobre duše izbjeglog iz Sanskog Mosta. Svo to vrijeme sam se pitao, šta se u stvari dešava sa svim tim ljudima tamo. Narednih dva mjeseca životarili smo u zbjegovima po kukuruzištima, šumarcima i kućama rodbine. Mahala nam je na ivici sela, kraj glavne ceste kojom su sve češće u gluhim noćnim satima patrolirale horde zla, povremeno sijući smrt. A onda bi se povlačili što dublje od selo, u potrazi za sigurnijim utočištem. Kisli i gladovali, pa se jutrom prikradali kućama, hranili stoku, skuhali šta, pa opet natrag. Nekada bi nam puko film pa bi od iscrpljenosti odlučili da ipak spavamo u kući pa,” kako bi govorila moja mati , ”šta nam god dragi Allah da”. A onda bi plakala po cijelu noć dok bi puzali od sobe do sobe bježeći od kiše metaka koja bi zasipala našu i okolne kuće. Tako i u noći kada su nam masakrirali komšiju Ibrahima Salihovića. Dim i miris paljevine s okolnih kuća sluđivao nas je jer je mati pomislila da gori naša kuća. Kako je samo jezivo slušati kada gori živa stoka ili svezan pas. Toga dana, pred akšam, u našoj avliji se sakupile komšije i klepali kose, u planu da sutradan pokose našu njivu. A sutradan smo, eto, ukopali Ibrahima. Bila je to posljednja dženaza koju je predvodio rahmetli Sulejman efendija Dizdarević, naš seoski hodža i muallim. Nekoliko dana kasnije, 20. jula upali su nam mladići iz Rakovčana, Rizvanovića i Bišana. Potpuno izbezumljeni. Pričali su o stotinama ubijenih, paljevini i silovanjima, te progonu. Iako svjestan da je kraj, otac ga je teško prihvatao. Bio je to ponedjeljak 20.juli, dan kada je počela najkrvavija akcija sistematskog čišćenja prostora Lijeve obale Sane. Bio je ponedjeljak.
U četvrtak, 23. jula 1992. godine, otac je, skupa sa komšijama i onim kosama u rukama prethodno poklepanim sa rahmetli Ibrahimom, ipak otišao da pokosi našu njivu. Nikada se nije vratio. Ne volim fotografija na kojima su kosci…
”Etničko čišćenje”
Šta je u stvari etničko čišćenje? Bilo je to pitanje na koje sam u nekoliko navrata pokušao dati odgovor pred okupljenom mladošću moga uzrasta iz devedesetih, ili nešto starijom. Tepanje genocidu i ništa drugo, rekao bih iz današnje perspektive.
Ove godine mi je za oko zapela brojka od 8372 ubijenih u genocidu počinjenom nad Bošnjacima unutar UN-ove zaštićene zone Srebrenica a i Žepa Nešto mi, fokusiranjem 11. jula uglavnom na ovaj broj i upornim isticanjem ove brojke, dođe da kao da dajemo za pravo onima koji su genocid nad Bošnjacima sabili u okvire jedne lokalne zajednice, nametnuvši nam potpuno novu interpretaciju karaktera sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine, ali i samu interpretaciju genocida. Pri tom im je tek broj ubijenih Bošnjaka Prijedora bio nedovoljan da sistemski brižno planiranu i isto tako brzo realiziranu akciju uništenja jedne populacije na ovom području okarakterizira genocidom. Genocid je istina i njegova namjera je dokazana. Statistika je tek prilog. Ali eto, treba je istaći.
Oca su strijeljali skupa sa ostalim koscima. S kosama u rukama. Sulejman efendija je satima u smrtnom hropcu ispred naše džamije dozivao svoju Safija hanumu tražeći vode, dok je teško ranjen ležao kraj jedanaest pobijenih najčešćih džematlija i prvih komšija. U štalu komšije Zike su uvodili i klali ljude cijelo prijepodne. Djecu Ismeta Hopovca mrtve su popeli na male dječje bicikle… Havi Tatarević jednim rafalom ubili šest sinova i muža.
Ne znam samo otkud nam potreba da primarno ističemo brojke. Navikli valjda u svoj ovoj borbi za istinu. A istina je da je tog 23. jula i narednih dana završena najorganiziranija kampanja progona jedne populacije po etničkom osnovu. Tog jutra je u prah i pepeo otišlo sve, sa mojom, prerano izgubljenom mladošću. U periodu od 20.tog do 25. jula ubijeno je oko 1800 ljudi žena i djece u šest džemata Lijeve obale Sane, tzv. Mataruškog Brda i hrvatskog sela Briševo. Upravo iz tog razloga je 20. juli prijedorski jedanaesti.
Oca su streljali skupa sa ostalim koscima. S kosama u rukama. Sulejman efendija je satima u smrtnom hropcu ispred naše džamije dozivao svoju Safija hanumu tražeći vode, dok je teško ranjen ležao kraj jedanaest pobijenih najčešćih džematlija i prvih komšija. U štalu komšije Zike su uvodili i klali ljude cijelo prijepodne. Djecu Ismeta Hopovca mrtve su popeli na male dječje bicikle… Havi Tatarević jednim rafalom ubili šest sinova i muža. Usput su se dovikivali s pitanjem : ”Jesi l' šta j…” Eto tako izgleda u samo nekoliko detalja tzv. ”etničko čišćenje”. Moji Čarakovo i Zecovi ostali su pusti. Ja i brat jedine preživjele muške glave koje su uhvatili u kućama tog četvrtka. Petnaestogodišnje dijete koje sam u jednom trenutku otimao od četnika, a zatim držao za ruku onako slomljen i uz Ćursiju čekao smrt. Zatim sam iz onog svog školskog autobusa ispao u sred koncentracionog logora Trnopolje. U more ljudi , žena i izbezumljene djece koja su tumarala okolo. I dobio odgovor na ono pitanje postavljeno samom sebi s kraja maja. Shvatio gdje su. Shvatio i šta je mislio onaj moj profesor. Brat i ja smo tumarali logorom, gladni i žedni u potrazi za nekim mjestom gdje bi čučnuli, sjeli, ili legli. Tek sedmicu kasnije odnekud će bahnuti mati sa sestrama. Na konstataciju da je otac ubijen, samo je rekla : ”Ah, nije sine!”
I nije bio, sve dok nam oktobra mjeseca 1998. godine u improvizovan izbjeglički stan u Sanskom Mostu nje bahnula Hata Mehemedovica. Sjela i izustila: ”Eno ih, našla sam ih…” i zaplakala. Otac je tog dana ponovo ubijen i istovremeno konačno došao kući.
Koncentracioni logori
Prijedor je u stvari otkriven početkom augusta 1992. godine. Informacije o postojanjima logora smrti i brutalnim akcijama srpskih vojnih i policijskih snaga u okolini Prijedora počele su polako da dospijevaju u svjetske centre moći. Tako je jedne prilike na jedoj od mirovnih konferencija u Londonu, lider bosanskih Srba Radovan Karadžić bio konfrontiran sa tvrdnjama novinara britanskih medija o postojanju koncentracionih logora. Karadžić je tvrdnju kategorički odbijao tvrdeći kasnije da je i on bio tako mršav dok je bio mlad. Međutim, obećao je dozvoliti novinarima ulazak u logore. Tog petog augusta krio sam se okolo dok su logorom kružile priče kako je sve namješteno, te kako se ne smije govoriti ništa, jer će one što budu govorili gutati mrak naredne večeri. Ipak, novinari su prilazili. Ljudi su govorili. Slike užasa koje su šokirale svijet inicirat će formiranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ. Logori Omarska i Keraterm su uskoro zatvoreni. Ostatak logoraša deportiran na Manjaču i u Trnopolje, odakle su pokušavali da se skupa sa porodicama ubace u konvoje koji su odvozili Bošnjake na put bez povratka, i negdje daleko. Tako i moju porodicu. Godinama kasnije posmatrajući te snimke, pokušao sam doznati nešto o sudbinama ljudi koji govore u kamere ili bili fotografisani. Zbog jednog od njih krenuo sam sa svojim privatnim projektom-sakupljanjem priča o njihovoj sudbini.. Jednim od onih kojim upotpunjujem svoju svakodnevicu i eto, tek za svoju dušu, a i ako nekome zatreba. Naime, na jednom od snimaka pojavljuje se lijep i iscrpljen mladić koji u strahu i pomalo nevješto, na slabom engleskom jeziku pojašnjava prilike u logoru Trnopolje. Bio je to Nećko Sivac. Samo dvije sedmice kasnije Nećko je skupa sa bratom streljan na Korićanskim Stijenama na planini Vlašić, nakon što se, uvjeren da ide na put slobode, uspio ubaciti sa ženama i djecom, u konvoj koji je toga dana po ko zna koji put organizirala prijedorska ratna srpska vlast, kako bi se riješila svega što nije srpsko,a pod pratnjom lokalnog crvenog krsta. Nećko je skupa sa preko 240 muškaraca izdvojen i streljan. Muharem Elezović je, na primjer, toga dana ugurao neki novac jednom od logorskih stražara da mu u kamione ubaci sinove, i platio tako njihovu smrt. Muškarci su naknadno, na korak do slobode, odvojeni od porodica, odvezeni na plato, streljani pa pobacani u provaliju duboku gotovo dvije stotine metara. Prosto je nevjerovatna činjenica da je i ovaj masakr preživjelo njih dvanaest. Ovim masakrom, epizodom u nizu, jednim od datuma zauvijek uklesanih u srca prijedorskih žrtava, završilo se uništenje svih do tada izgrađenih vrijednosti. U Prijedoru će ostati šaka Bošnjaka jer se iz procesa iseljavanja isključio Mednarodni Crveni križ, svjestan opasnosti od saučesništva u zločinu nad zločinima. Preostali Bošnjaci Prijedora protjerani su oktobra mjeseca 1995.godine. Bit će da je ta skupina ljudi najtraumatiziraniji dio prijedorske populacije, sporadično ubijane, iscrpljivane i izgladnjivane u uslovima kućne izolacije u narednih tri godine. Sve do okončanja rata.
Ekshumacije i dženaze
Svake godine 20. jula Prijedor zanijemi. Jer prijedorski 20. u je ustvari identičan onom Srebreničkom jedanaestom. Datum odabran za organizaciju kolektivne dženaze, sahrane i ukopa u toku protekle godine identificiranih lica, postao je orijentir za preko 80 posto populacije prijedorskih Bošnjaka rasutih širom svijeta. Hrvatska populacija gotovo da i ne postoji. Otud i moja, prijedorska nevjerovatnoća prizoru devetogodišnjeg Mostarca i njegovog genocidnog pokliča. Datum je ovo zbog kojeg se planiraju godišnji odmori, ta redovna prognanička hodočašća Bosni u pohode i svojim kućama, brižno građenim nakon rata. Tako i ove godine. Za razliku od Srebrenice, kolektivna svijest je u Prijedoru malo zakasnila. Porodice žrtava i društvo u cjelini zatečeni su problemom kojeg je trebalo brzo riješiti i nažalost nije onako kako je trebalo biti. Ukop ekshumiranih i njihova identifikacija. Danas na području općine Prijedor, umjesto jednog postoji osam šehidskih mezarja koja su konačno, odlukom Rijaseta na posljednjem savjetovanju sa vijećem muftija proglašena šehitlucima. Korak dalje ka njihovoj institucionalizaciji pa barem u okvirima Islamske zajednice u BiH. Prostori brižno uređeni od strane lokalnih džematskih odbora. Nevjerovatna je ljubav i pažnja koju osjećate pri posjeti nekom od njih. Tek ekshumacijama Tomašice domaća i svjetska javnost ponovo će se suočiti sa dimenzijama tragedije u Prijedoru.
Sretoh neki dan svog jarana Sanimira. Kada je preživio Korićane imao je svega 15 godina. ”Samo sam se bacio u provaliju” veli, ali neće toga da se prisjeća. Kraj njega hanuma i njegova djeca. Divan prizor. Usput nam se udala i Merjem Dizdarević, najmlađa kćerka Sulejman efendije, a njena mati Safija se nakitila unucima. Navrate nam. Ispričamo se, nasmijemo. Ismet Hopovac se ponovo oženio i trojici sinova dao imena pobijenih dječačića i brata mu Hajrudina. Kako je samo bilo teško posmatrati Adisa kako baca zemlju na kabur svoga brata Adisa, ubijenog u šestoj godini života. Život teče dalje i ima ga, pa ma kako ponekad gorak bio. Posebno o julskim komemoracijama.
I ove godine, 20. jula klanjat će se dženaza za nekoliko, u proteklih godinu dana, identificiranih nevinih ljudi. Do danas su porodice dale saglasnost za svega tri lica. U međuvremenu su konačno počele pristizati potvrde identifikacija za žrtve ekshumirane upravo s područja Korićanskih Stijena, posljednjeg u nizu velikih stratišta prijedorskih Bošnjaka ubijanih i na teritorijama općina Sanski Most, Bosanska Krupa, Skender Vakuf, odnosno Travnik. U dva navrata pristigla je potvrda identiteta za njih tridesetak. Za koliko njih će porodice dati saglasnost za ukop ostaje da vidimo. Mogućnost koja je data gotovo dop red samu dženazu. A ja se nekako, svakoga dana nadam imenu Nećka Sivca i njegovog brata Edina.
