Zid čak 175 kilometara dug kojim bi se stvorila barijera rastućem talasu izbjeglica i migranata iz Sirije, Afganistana, Iraka, Libije i brojnih zemlja  Afrike, sve samih nesretnika koji sigurnost i egzistenciju žele potražiti u Evropi, u zemljama Unije. I druge države evropske počinju razmišljati na ‘mađarski način’:  straže, kule osmatračke, zidovi, žice bodljikave, potkopi i kanali. Baš kao u srednjem vijeku.

Rješenje je u otvaranju granica

Ima  ih koji odobravaju poteze mađarskih i evropskih vlada.  Htjeli bi ih kopirati. Srećom, ima i drugačijih pogleda. Za takve je svako pitanje zatvaranja nacionalnih granica za azilante i ‘nedobrodošle’ doseljenike sasvim pogrešno pitanje, pitanje koje ima pred sobom vrlo limitiranu viziju, nikako viziju dugoročnog rješavanja problema migracija iz trećih, siromašni(ji)h  zemalja. Zatvaranje granica oni vide i kao duboko nehuman pristup rješavanju problema nejednakog razvoja u svijetu, to je zatvaranje očiju za nepravdu i nepravednost u raspodjeli stvorenog bogatstva, ‘našeg’ bogatstva koje je (velikim) dijelom nastalo zahvaljujući eksploataciji siromašnih u osiromašnim i siromaškim zemljama, blagakoje se kumuliralo na Zapadu po osnovu pljačke prirodnih resursa i znoja ljudi u zemljama Trećeg svijeta, na pljački i grabežu kroz vijekovima dugu  kolonizaciju. Na otimačini koja se i danas nastavlja kroz brojne forme neokolonijalizma, kroz sveprisutan ekonomski, financijski i svaki drugi liberalizam.

Srećom, ima i vizionara. Ima pobornika dugoročnog, trajnog i sveobuhvatnog rješavanja migrantske krize, onog na principi masocijalne pravde, na bazi humanog pristupa i solidarnosti sa ubogima. Takva rješenja imaju budućnost i nude budućnost. Sva takva rješenja polaze od politike otvorenih granica.

Otvorimo granice za sve, baš kao što su granice danas postale otvorene robama i kapitalu, otvorimo ih i ljudima, radnoj snazi iz svih krajeva ove nam zajedničke domovine koja se planeta Zemlja zove – poručuju nam protivnici zidova betonskih.Učinimo sve da liberalni kapitalizam dobije još jednu  odrednicu liberalnosti - podarimo slobodu rada i nastanjivanja svim ljudima. Baš kao što smo i svjetskom kapitalu dali slobodu da se slobodno nastanjuje svuda gdje zaželi.

Da, reći će mnogi odmah: "To je katastrofa za Evropu i sve visokorazvijene zemlje, desetine miliona migranata bi tada nagrnulo u Njemačku i Britaniju, još više u SAD." Istina je, to će se desiti ako se otvore granice sve i za svakoga. I dakako, nivo ‘našeg’ bogatstva, naših nadnica, našeg životnog standarda, nas starosjedilaca Evrope,će pasti, moraće se dijeliti na mnogo veći broj žitelja. Per capita nacionalni dohodak će se u početku smanjiti, možda za desetinu ili za još više. Takvi komentari će se odmah čuti. Ali ne zaboravimo da bi se sa našim otvorenim granicama značajno povećao dohodak i šanse za život onima koji bi se u njima nastanili, onima koji bi se doselili u ‘obećani svijet’. A kasnije, polako, i svima drugima.

Uz to, porastao bi i kvalitet života onih koji su ostali u zemljama migrantskog porijekla - poznat je fenomen da migranti šalju doznake i uštede svojim porodicama u razvojno neperspektivnim područjima, tamo negdje na jugu ili još južnije ili na istoku, bliskom ili srednjem. Zar je to loše? Zar od toga  treba strahovati? Šta neljudskog u tome ima? Zar je naša sebičnost ljudskija, zar su naši zidovi betonski humaniji? Zar žice bodljikave, čēke i karaule na granicama Evrope treba da postanu simboli zapadnjačkog stremljenja ka širenju slobodā i demokracije svuda po svijetu? Zar to trebaju biti odrednice moderne civilizacije naše, evropske?

Preraspodjela bogatstva je put u zajednički progres

Naravno, ima i drugih načina da se izbjegne podizanje zidova na našim državnim granicama, da ne pohitamo postavljatižice bodljikave niti one kroz koje struja visokog napona teče. Jedno takvo rješenje, a koje danas žustro zagovara prominentni ekonomist Thomas Piketty, je da otvorimo naša srca, probudimo našu svijest da smo jedan rod, jedna vrsta, da smo jedno.  I da se ujedinimo. Pa da,  umjesto da se svi, i mi imigranti, tiskamo u zemljama Evrope oko ‘kolača’ koji nam je na stolu, učinimo hrabar koraki da, odlučni u namjeri i ujedinjeni oko iste ideje,primoramo naše vlade, nacionalne i nadnacionalne, da ulažu u razvoj zemalja Trećeg svijeta, da tamo za izvjesno vrijeme investiraju bar nekoliko procenata BDP, najradije čitavih pet, što je tek dvadesetina od bogatstva kojeg u Evropi i na Zapadu imamo. Da ih prinudimo da lavovski dio toga novca porezima namaknu od najbogatijih, od onih 200 superbogatih koji posjeduju jednaka bogatstva kao čitava polovina stanovništva ove planete, isto koliko i 3,5 milijardi najsiromašnijih ljudi na Zemlji, onih što žive na rubu egzistencije. Da obavežemo vlasti naše da oporezuju dohotke milionera i multimilionera, a takvih ima na hiljade u svim zemljama svijeta,pa da taj novac ulažu u obrazovanje stotina miliona djece i omladine po Africi, Aziji i Latinskoj Americi, da ulažu u tamošnju zdravstvenu zaštitu, da kreiraju milione novih radnih mjesta, da grade stanove, puteve, škole i bolnice. Da ulažu, znalački, istinski i obilato i, dakako, s osjećajem za pravdu, za solidarnost.

A ne da udjeljuju  milostinju kao što sada čine: veċ desetljećima se niti 0,7% od bruto nacionalnog dohotka najrazvijenijih zemalja ne izdvaja za pomoć Trećem svijetu, za pomoć razvitku i prevazilaženju jaza u razvijenosti izmedju njega i ‘Prvog svijeta’, svih nas koji sebe prvo i jedino u viziru imamo. A ne zaboravimo da su se bogate zemlje jos prije nekoliko decenija (i pod ambrelom UN) dogovorile i obavezale kako će davati mnogo više.

Za dugoročno, a temeljito rješenje migrantske krize i svjetskog siromaštva nije potreban beskonačno dugi rok. Za njega sigurno ne treba 30 godina za koliko računaju da bi se sva Evropamogla opasati zidom betonskim. Za njega ne treba ni 20 godina, možda tek pola toga. Za samo jedno desetljeće bi već bili vidljivi rezultati svjesne i ciljane, globalno provedene preraspodjele svjetskog bogatstva u korist siromašnih zemalja  i siromaha u svim zemljama. Jaz u dohocima bi serelativno brzo smanjio, tako pokazuju računice mnoge. A kada se taj jaz jednom smanji ili skoro pa premosti, neće više biti najezde na tuđe granice, ljudi će uglavnom ostajati tamo gdje im je porodica, gdje su navikli biti,gdje najviše pripadaju i gdje će, što je najbitnije, dostojanstveno moći živjeti od svoga rada.

Izgradnja zidova nikad nije bila rješenje

Protivnici zidova na državnim međama nam jasno kazuju da iz ove krize postoji izlaz. Oni imaju viziju, nude rješenje. Pozivaju nas, čovječanstvo svo,da ujedinjeni nametnutim porezima i taksama lišimo tajkune, sultane, kraljeve i sve multimilionere ‘naše’ velikog dijela bogatstva kojeg svojataju, pa da ga vratimo tamo gdje je stvoren, gdje prirodno pripada, da ga pošaljimo nazad siromašnim i tlačenim uzemljama koje je tajkunski kapital pokorio, pa tako učinimo da sva planeta Zemlja postane jedan dom, jednak svima, a mnogo bolji.I kazuju nam da bismo na taj način kroz dogledno vrijeme svi bili na dobitku. Ama baš svi. I tajkuni čak.

Protivnici gradnje ograda betonskih kazuju i  ovo: od tih zidina nećemo ništa dobroga vidjeti. Jednom kada počne gradnja bedema na granicama našim, teško da će se tu zaustaviti. Taj process neće stati sve dok zidovi betonski ne niknu u glavama našim i u srcima. Ali, ni to nam pomoći neće. Ni ti trostruki zidovi neće spriječiti da nas zadesi poplava migrantska, da nas zadesi potop. Možda se desi samo malo kasnije, sa nekoliko godina odgode.

Zid su gradili stanovnici Jerusalema prije tri hiljade godina, pa je sedam puta grad opsjedan, osvajan i razaran, a bogatstvo mu otetoi otimano. Drevni Rimje gradio Hadrianove zidove i mnoge druge još, pa je ipak osvojen i pokoren, blago mu oteto i razdijeljeno medju osvajačima, ‘barbarskim narodima’i siromasima što živješe izvan zidina. Ni kineski zid, ni dubrovačke utvrde, ni berlinske žice bodljikave nisu za vječnost mogli odoliti najezdii osveti gladnih ili gladnijih, siromašnih ili siromašnijih, potlačenih, usužnjenih.

Istorija nam kazuje da nema smisla zidove graditi, s njima budućnosti nema. Ni nama s ovu stranu zida, ni njima, koji su sada izvan zidina. Nego, rušimo ih. Sve. Onena granicama medjudržavnimkao i one u glavama i u srcima našim. Tako ćemo jedino zakoračiti u budućnost, donijet je svima, i njima i nama. Budućnost u kojem neće postojati svijet međa i granica, država i državljana, već samo svijet ljudi. Svijet, jedan za sve.

U protivnom, nastavimo li zidove dizati, zloće nas veliko zadesiti i sudbina Rima antičkog. 

O autoru:

Dr. Branislav Mikulić, dugogodišnji naučni saradnik Ekonomskog instituta Univerziteta u Sarajevu (1975-1990) je dobar dio svoje akademske karijere posvetio istraživanju uzroka, prirode i posljedica  masovnih vanjskih migracija. Kasnije (1991-2005) se, kao ekspert nizozemske vlade nastavio baviti sličnim temama, no ponajviše istraživanjim asocijalnog položaja ranjivih grupa, kao i pitanjima siromaštva i ekonomske nejednakosti. Potom je u Irskoj (2005-2012), radeći za Evropsku komisiju (Eurofound) osmišljavao i vodio znanstvene projekte u domenu socijalne isključenosti, nejednakosti u kvalitetu (i standardu) života među različitim socijalnim grupama unutar zemalja Unije, ali  i istoimenim razlikama među zemljama u Uniji. Od 2013. živi i radi u Amsterdamu, kao freelance publicist i spisatelj.