Objektivnom i angažiranom istraživaču ova metoda omogućava da se direktno i na licu mjesta uvjeri u narav i bit određene relevantne pojave koju proučava. Koliko adekvatna primjena ove metode uistinu može prikazati aksiome i činjenice oslobođene subjektivnog predstavljanja realnosti moguće je ilustrirati brojnim primjerima. Zbog prirode posla koji trenutno obavljam, prisjećam se genijalne ideje novinarke Vedrane Seksan koja je prije desetak godina, pišući uzbudljiv i nesvakidašnji tekst o ženama u nikabu, sama obukla nikab i pokušala u svom novom ruhu i imidžu obaviti svoje svakodnevne privatne i profesionalne obaveze. Odlučivši da na vlastitoj koži osjeti kako se osjeća i šta proživljava ovdašnja žena u nikabu, lucidna novinarka nije se zadovoljila teorijskim tekstovima i akademskim raspravama koje su tretirale predmet njenog interesiranja. Nije bilo teško pretpostaviti da će u ovom hrabrom eksperimentu spomenuta novinarka doživjeti niz neprijatnosti i verbalnih nasrtaja od svojih „tolerantnih“ sugrađana. „Tolerantni“ građani bh. prijestolnice svoj stoljetni osjećaj za multikulturalizam ispoljili su bogatim asortimanom ksenofobije, od krajnje uvredljivih komentara na račun njenog izgleda i optužbi da je terorista do konkretnih prijetnji i izljeva mržnje. Tako smo iz ove originalne i životne priče saznali više o iskušenjima, izazovima i predrasudama sa kojima se susreće ovdašnja žena u nikabu, nego iz naučnih studija koje propituju i objašnjavaju ovaj religijski i sociološki fenomen. I, zaista, sve osjetljive i važne teme naše svakodnevnice trebalo bi osim teorijom, potkrijepiti i konkretnim životnim primjerima koje bi neinformiranim i predrasudama podložnim masama otvorile oči i probudile savjest.

 

Koliko će nas te ostrašćene priče, lišene konteksta i razumijevanja zamršenih povijesnih, kulturnih i ideoloških posebnosti muslimana, još više zaslijepiti u uvjerenju da se međusebnim etiketiranjem i optuživanjem za herezu zaista borimo za prave životne vrijednosti?

Skoro dvije decenije u našoj javnosti slušamo istrošene fraze o povratku i teškom životu povratnika u manji bh. entitet. Ponavljamo konstatacije o neodrživom povratku, izričemo žalopojke o ugroženosti i neravnopravnosti nesrpskog stanovništva. Šta te fraze, obimna statistika i analize koje ih prate u stvarnom, faktičnom, ali i simboličkom smislu znače? U kojoj mjeri stvarno razumijemo i iskustveno dijelimo bar dijelić povratničke gorke sudbine i ljudske tragedije? Kada je prije izvjesnog vremena u jednoj osnovnoj školi u Srebrenici učenik bošnjačke nacionalnosti doživio ukor učiteljice zbog toga što u pjesmici nije želio da svoju dušu imenuje „srpskom,“ žalosni incident se sam od sebe zataškao i ubrzo, poput brojnih drugih incidenata, potpuno zaboravio. Ko je poslije tog skandala razgovarao s roditeljima i djecom bošnjačke nacionalnosti i potražio odgovore na pitanje o školstvu u RS? Ko se usudio da ode na lice mjesta i napravi anketu sa sudionicima i akterima događaja? Možda je takvih inicijativa i postupaka bilo, ali se ustaljena navika da o važnim i aktualnim događajima informiramo posredno i površno i ovaj put zadržala kao pravilo naše ideološki i interesno podijeljene javnosti. Zato bi bilo pošteno javno priznati da, uprkos mnoštvu informacija o povratnicima u RS, stalnim poniženjima i traumama koje proživljavaju znamo malo i nedovoljno. Međutim, pravo i suštinsko pitanje nije koliko o problemima bošnjačkih povratnika znamo, nego šta i koliko činimo da se pitanje nihove sigurnosti i ravnopravnosti sistematski i politički rješava. Imali bismo moralno pravo za sebe tvrditi kako bar donekle razumijemo bol bošnjačkih povratnika kada bi u bajramsko praskozorje na putu do džamije umjesto vjerničkog smiraja karakterističnog za ovo blagoslovljeno vrijeme osjetili strah i konkretnu fizičku bol koju je ničim izazvan doživio Nezir Dardagan u Zvorniku prvi dan Bajrama. Neziru i trojici njegovih prijatelja na putu do džamije trojica spskih mladića su nakon vrijeđanja i psovki poslali nezaboravnu poruku o međuvjerskoj toleranciji i suživotu u ovom gradu. Donekle bismo se mogli dičiti građanskom hrabrošću i solidarnošću sa povratnicima da smo koristeći slobodu govora masovnije i oštrije osudili nedavno fašističko orgijanje u Bratuncu kada je okupljeno društvo u nacionalističkom delirijumu javno obznanilo nastavak genocida zlokobnom pjesmom: “Oj, Pazaru, novi Vukovaru, oj, Sjenice, nova Srebrenice.“ S obzirom da su takve reakcije (čast časnim izuzecima) bile rijetke, mlake i neuvjerljive, naše tobožnje saosjećanje sa povratnicima doima se kao paravan iza kojeg skrivamo pasivnost, kukavičluk i pomirenost s nepravdom i nasiljem.
S obzirom na nedostatak ličnog stava i incijative da se konkretno pomogne bošnjačkim povratnicima u RS (ovih dana je aktuelno osporavanje djeci bošnjačke nacionalnosti da izučavaju nacionalne predmete u školama u Vrbanjcima i Bratuncu), lično me zbunjuje panično dušebrižništvo koje pojedinci pokazuju naspram produbljivanja međumuslimanskih raskola. Naše znanje i energiju, umjesto u pravcu stvarne i konkretne podrške svojim bližnjima, okupljamo i mobiliziramo oko predimenzioniranog i u osnovi lažno predstavljenog problema globalnih međumuslimanskih raskola i razilaženja. Četrnaest stoljeća ti nesretni raskoli neprekidno traju, politički i finansijski se iz različitih ideoloških centara moći podupiru i podržavaju. Ponekad sama ulema svjesno pristaje da svojom neodgovornom i zapaljivom retorikom dosipa so na ljutu ranu muslimanskog ummeta. Upire se prstom u najekstremnije protagoniste ideologija koje, uzgred rečeno, nikada nisu pronalazile svoje brojne sljedbenike i simpatizere u našoj domovini. Vodi se medijski i propagandni rat u kojem je uvijek onaj DRUGI kriv za sva zla i nesreće ovog svijeta. U ime pravog i vjerodostojnog islama muslimani stoljećima kidišu jedni na druge, prolijevaju krv svoje braće u džamijama, na Bajramima....
I šta je rezultat svega ? Hoće li od tih vječnih rasprava i iznošenja argumenata za i protiv, od besmislenih bratobilačkih sukoba i ratova spomenuti dječak iz Srebrenice imati pravo da svoju dušu ne zove srpskom? Da li će naše silno dušebrižništvo pomoći Neziru Dardaganu da umjesto batina od svojih srpskih komšija primi bar kurtoaznu blagdansku čestitku? Koliko će nas te ostrašćene priče, lišene konteksta i razumijevanja zamršenih povijesnih, kulturnih i ideoloških posebnosti muslimana, još više zaslijepiti u uvjerenju da se međusebnim etiketiranjem i optuživanjem za herezu zaista borimo za prave životne vrijednosti? U dušebrižništvu koje teatralno pokazujemo ponašamo se kao dobrovoljni davaoci tuđe krvi. Rado bismo uživali sve povlastice koje dušebrižništvo sa sobom nosi, ali nipošto i nikada ne bi snosili mrvicu odgovornosti kada stvari krenu u neželjenom pravcu. Previđamo jednostavnu činjenicu da je krajnje neodgovorno produbljivati sektaške podjele u društvu koje je biološki ugroženo i, nažalost, vjerski i duhovno needucirano i neosviješteno. Centar za napredne studije nedavno je prezentirao podatke o stupnju religioznosti bosanskohercegovačkih muslimana na osnovu kojih smo saznali da čak pedeset posto ovdašnjih muslimana koji izjavljuju da vjeruju u Boga uopće ne vjeruje u Božije meleke. Za čije se to duše onda tako strastveno i uporno borimo? Možda skrbimo za tih pedeset posto duša koje su usljed čudnih dušebrižničkih okolnosti „zaglavile“ već kod drugog imanskog šarta.