Možemo (li) izbjeći slijedeći Pariz

Analitičari kažu da je tragedija u Parizu francuski 11. septembar. Reakcije moraju pokazati da nevine žrtve i patnja povrijeđenih nije uzaludna. Ova tragedija treba da bude dodatna motivacija u iznalaženju efikasne strategije za eliminiranje ISIL-a. Prvi korak je razumjeti korijene krize i nastale tagedije, koji leže na francuskom tlu, ali i daleko u pustinjama i planinama Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike.

Iza neskladnih odnosa između muslimanskih imigranata i evropskih zemalja nazire se obris historije evropskog imperijalizma – činjenica koja se često previdi u analizama. Imperijalistička Britanija i Francuska vladale su većim dijelom Afrike i Azije i dominirale trima velikim civilizacijama: indijskom, kineskom i dominantno muslimanskom. Imperijalistička politika je odražavala rasizam i vjerovanje u zapadnjačku superiornost. Uzmimo za primjer Winstona Churchilla, tog "starog velikana" britanskog imperijalizma. Chruchill nije tajio svoje rasne stavove – za njega su Hidusi bili "lažna rasa", posebno oni koji su dovodili u pitanje svjetski poredak. Svoje najpikantije stavove je sačuvao za velikog Mahatmu Gandhija koga je nazivao "polugoli fakir" i jednom je izjavio da bi ga trebalo "okovanog smjestiti na kapije Delhija i pregaziti ogromnim slonom."

Churchill, Evropljanin sa kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća, izražava vrhunsku aroganciju svoga vremena, a prema kojoj Evropa predstavlja kontinent na kome je kultura nastala. Međutim, pola stoljeća nakon njegove smrti Britanija pravi dramatičan preokret u odnosima sa Indijom. Premijer David Cameron je ugostio premijera Narendra Modija 12. novembra u njegovoj prvoj zvaničnoj posjeti Britaniji od preuzimanja vlasti. Njih dvojica su posjetili novu statuu Gandhija u Londonu. Cameron je slijedio Modija u iskazivanju počasti Gandijevoj statui, složivši ruke u hinduistički pokret za molitvu i duboko se naklonivši skoro dotičući noge statue dok je polagao cvijeće. Da ga je mogao vidjeti, Churcill bi se sasvim sigurno prevrnuo u grobu.  

Samo nekoliko sedmica ranije, premijer Cameron je morao u sličnom maniru da dočeka kineskog predsjednika Xi Jinpinga u njegovoj zvaničnoj posjeti Britaniji. Cameron je očajnički nastojao da poboljša trgovinske veze između Britanije i ova dva azijska diva u nastanku. Njegov pristup potvrđuje ono što je Napoleon izrekao – "Britanci nisu ništa više do nacija trgovaca."

Rast desničara

Dok je Cameron još uvijek bio sa Modijem i predstavljao ga publici na Wembleyu, teroristi su napali Pariz. Ubijeno je 129, a ranjeno 400 ljudi. Predsjednik Hollande je ovaj napad nazvao "činom rata" i "barbarstvom" i obećao da neće imati milosti u obračunu sa ISIL-om koji je optužio za napade. Holladne je pozvao vojsku, proglasio vanredno stanje i zatvorio granice. Godina je počela sa krvoprolićem u redakciji Charlie Hebdoa, a sada se završava još krvavije.

Događaji u Britaniji i Francuskoj reflektiraju promjenjivu sreću u odnosima Evrope i njenih bivših kolonija. U jednon važnom smislu, historija se okreće – velika populacija i brzo rastuća ekonomija Kine i Indije čine patuljastim evropske nacije poput Francuske i Velike Britanije.

Od tri velike civilizacije kojima je Evropa dominirala, Kina i Indija su prepoznate kao važni ekonomski igrači i Evropa sa njima sada koketira na svaki mogući način. Muslimani su izostavljeni. U očima javnosti, muslimani koji dolaze u Evropu su siromašne izbjeglice među kojima bi se mogli kriti teroristi. Oni nisu dobrodošli.

Kao da gubitak ekonomske i političke moći i pojava nasilja nisu dovoljni da izazovu nesigurnost kod Evropljana, još i stotine hiljada izbjeglica naviru i traže utočište u Evropi. Ekonomska neizvjesnost, nasilje povezano sa muslimanima i neželjene izbjeglice su kao hrana sa neba za desničarske partije u Evropi koje su pozvale na uzbunu. Pogodili su pravu tačke i prvi put nakon Drugog svjetskog rata, strankama desnog bloka raste popularnost.

Argumenti desničarskih partija su jednostavni, ali izuzetno jaki u savremenom evropskom kontekstu. Napad u Parizu se tumači kao napad na zapadnu civilizaciju: desio se petkom kada se Parižani opuštaju u barovima, idu na koncerte ili fudbalske mečeve. Nijedan od ovih ciljeva nije imao strateški ili vojni značaj i kao takav dovodi se u jedan sablasan podkontekst: oni su ciljali način života. Koncept modernosti je ostao da se ljulja nakon dobijenog udarca.

Kada je Max Weber, veliki njemački sociolog, pisao o modernosti i birokratiji kao najboljim dostignućima moderne evropske civilizacije početkom 20. stoljeća, svijet je bio drugačije mjesto. Evropa je dominirala svijetom. Standard života, obrazovanje, industrija i društvena briga su bili najbolji na svijetu. Ali uskoro, Evropa je uvukla svijet u dva svjetska rata koji su uzeli blizu 100 miliona života. Implicitno svjetskom pogledu na modernost je njegova povezanost sa bijelim čovjekom Evrope - i njihovim srodnicima u Sjevernoj Americi i Australiji – koji je kulturološki, ako ne religiozno, bio pod uticajem kršćanstva. Modernost je podrazumijevala stvaranje društva utemeljenog na demokratiji, pismenosti, visokim standardima života i poštivanju ljudskih prava. Smatralo se da je Evropa na uzlaznoj putanji ostvarenja ovih ciljeva u njihovoj punini.

Kreiranje nestabilnih nacija

S druge strane, neevropska društva, kao što je ono u Kini i Indiji posmatrana su kao nazadna i zaostala. Weberovi savremenici nisu imali problema u izražavanju stavova o "orijentalnim" društvima kao osuđenima na vječno prokletstvo zbog prirođenih poroka poput ljenosti i moralne labilnosti.

Nakon dva stoljeća, bastioni evropske modernosti su uzdrmani, a sama modernost je pod znakom pitanja. Weberova definicija modernosti nema odgovor na nasilje u Parizu, niti na pitanje šta uraditi sa imigrantima koji pristižu na kontinent.

Nije Weber ni približno ponudio odgovor za evropske probleme nasilja, vjerskih i etničkih sukoba, niti model zajedničkog života sa drugima: evropski primjer suživota (La Convivencia) ili koegzistencije. Bilo je jednom u Andaluziji, Španiji, vrijeme kada su jevreji, kršćani i muslimani živjeli zajedno u miru, harmoniji i prosperitetu. Stvorili su vrhunske stvari na polju umjetnosti, filozofije i nauke.

Razlog zbog kojeg se u Weberovom radu nalazi slijepa tačka je da La Covivencia ne pripada zvaničnoj historiji i nije se o njoj podučavalo na zapadnim obrazovnim institucijama. Kada su muslimani i jevreji prognani sa Iberijskog poluotoka 1492. godine, sva literatura povezana sa muslimanima je sistematski spaljena. Muslimanski period evropske historije je doslovno eliminiran iz historije.

Ako ne možemo analizirati Evropu kroz Weberov model, gdje možemo pronaći odgovor? Vjerujem da nam Ibn Haldun, veliki srednjovjekovni arapski sociolog muslimanskih plemenskih društava, omogućava da vidimo šta se danas dešava u Evropi i da to bude smislen odgovor. Ibn Haldunov koncept asabiyye koji označava mehanizam koji društvo upotrjebljava kako bi se održala društvena kohezija objašnjava napade u Parizu i daje odgovor na pristup izbjeglicama koje pristižu.  

U oba slučaja Evropljani su odgovorili mehanizmom asabiyye naglašavajući plemenske granice i lokalni identitet. Naprimjer, mađarski premijer Victor Orban je odbio primiti sirijske izbjeglice iz razloga što ih izjednačava sa Osmanlijama koji su vladali Mađarskom. Ovo je ironično zato što su i sami Sirijci bili pod vlašću Osmanlija, a danas ih i sami Turci odbacuju. Za Orbana svi muslimani su nekompatibilni sa mađarskim i evropskim identitetom i mora im se zabraniti ulazak. Orban je odbacio ideju suživota i pluralizma govoreći da "nas niko ne može natjerati da u Mađaraskoj živimo drugačije od onoga kako mi hoćemo." Drugi čelnici evropskih zemalja poput Miloša Zemana, predsjednika Češke imaju isto stajalište. Ovo je klasični primjer društvene kohezivnosti.

Ibh Haldun je uvijek isticao važnost historije prilikom izučavanja društva. Lahko se previdi u evropskim komentarima novonastalog nasilja da su upravo evropske snage u prošlom stoljeću vještački stvorile Siriju i Irak dijeleći plemena i klanove u različite nacije i spajajući zajedno grupe koje su iznjedrile brutalne dikatatore koji su se oslanjali na svoj klan, a nad ostatkom stanovništva provodili teror. Kreiranje ovih nestabilnih nacija sada nam se obija o glavu. Katastrofalne i brutalne plemenske politike njihovih vođa, poput Assada u Siriji, dovele su do smrti stotina hiljada ljudi, a milioni su napustili svoje domove.

Napuštena djeca majke Francuske

Ova eksplozija nasilja u bivšim kolonijama je katalizator nasilja i uzrok povećanog broja izbjeglica u Evropi. Ovdje se izbjeglice susreću sa rastućim nepovjerenjem i mržnjom promoviranom od strane desničarskih partija koje slobodno koriste fašističku retoriku protiv marginaliziranih, nezaposlenih i osiromašenih lokalnih muslimanskih zajednica.

Osumnjičeni za napade u Parizu su bili sitni kriminalci koji su živjeli na marginama društva. Francuska ih je iznevjerila i oni su je odbacili. Samia Hathroubi, francuska aktivistica porijeklom iz Sjeverne Afrike, objasnila je odnos Francuske i muslimanskih manjina u mom novom dokumentarcu "Putovanje u Evropu" jednom snažnom metaforom. Ona kaže da ukoliko se pogleda profil napadača u Francuskoj, slični su u mnogim segmentima.

"Nefunkcionalne porodice, dileri droge od najranijeg doba, boravak i radikalizacija unutar zatvora. Francuska, mi smo zakazali u integraciji tih ljudi i razvijanju osjećaja pripadnosti u njima. Kada razmišljam o ovim ljudima podsjećaju me na dijete napušteno od majke, Francuske, koje postaje krajnje frustrirano i nalazi ideologiju koja mu dozvoljava da se pridruži ISIL-u ili da uništi majku koja mu nije pružila ljubav."

Evropski lideri imaju malo znanja o ovim zajednicama i ne posjeduju strategiju dugoročne borbe protiv ISIL-a što ovi znaju i efikasno koriste. Napad u Parizu je bio, skoro pa neizbježan. Historija je napravila puni krug.

Danas, nažalost, malo ko ima sumnje da će ovakvi tragični događaji da se nastave i stoga treba da se radi na iznalaženju efikasnog i trajnog rješenja u borbi protiv ovog nasilja. Vrijeme ističe i stvar je od izuzetne važnosti. Ironično, ali Evropi nedostaje mogući odgovor na trenutno nasilje – promoviranje ideje La Convivencie. To bi trebao biti evropski odgovor na nastalu krizu i sukob širokih razmjera. Ovo je prepoznao rabin Johnatan Sacks, bivši glavni rabin za Veliku Britaniju. "Kada govorite o lijepim odnosima među religijama u vremenima velikih sukoba ljudi misle da ste utopista jer ljudi jednostavno nisu toliko dobri. Ono što dovodi ove riječi iz domena utopije u relanost je činjenica da je to već bilo ostvareno. Andaluzija je pokazala kako se to radi i da je moguće to uraditi i zbog toga Andaluzija je najznačajniji primjer za našu trenutnu situaciju."

Iako avioni i oružana sila moraju odraditi svoj dio posla, problem sa terorističkim nasiljem se neće riješiti na taj način. Predsjednik Hollande mora pristupiti muslimanskoj zajednici koje se otuđila istim entuzijazmom kojim pristupa borbi protiv IDIL-a. Bit će potrebna dugoročna politička i kulturna strategija kako bi se pridobili muslimani koji će postati prva linija otpora protiv svake vrste nasilja. Građani muslimani moraju osjećati da imaju mjesto i ulogu u društvu. Mora im se ukazati poštovanje. Majka Francuska mora priviti svu svoju djecu na grudi.

Andaluzija nije bila savršeno mjesto, ali imala je vrijednosti koje su prijeko potrebne današnjem pluralističkom društvu. Ne težimo oživljavanju historije, ali svakako moramo uzeti poruke i spriječiti ponavljanje tragičnih dešavanja. Uzimajući u obzir skoriju prošlost Evrope, promoviranje kooegzistencije i jednakosti za sve je imperativ koji nema alternativu.

Izvor: The Huffington Post, 18.11.2015.

Prijevod: Mahir Kevrić