Kriza sa izbjeglicama na evropskim granicama se očito politizira. Kako izbjeglice prelaze u koju od evropskih zemalja tako se njihovo prisustvo kontekstualizira ne samo u postojeće ideološke i političke sukobe svake od država koja se nađe na njihovoj ruti, nego i u zaleđene konflikte među državama koje su do jučer bile uljuljane u, ispostaviće se ovih dana, krhkom snu panevropskog jedinstva i saradnje.

Ali i pored toga što se izbjeglička patnja politizira na stotinu različitih načina jedan fenomen i jedan način instrumentalizacije njihovog prisustva se nameće kao najočitiji. Naime, sve više relevantnih autora u EU strahuje da bi ova kriza mogla ozbiljno ojačati evropsku desnicu koja se tradicionalno hrani krizama, a posebno ksenofobijom i strahom od drugačijeg.

Realno je za očekivati da će populizmu sklona evropska desnica masovni priliv izbjeglica iskoristiti kako bi ojačala svoju političku poziciju u članicama EU, a možda sutra i na nivou Unije. Te političke i ideološke opcije koje su do sada tavorile na političkim i društvenim marginama Evrope lahko bi mogle postati ključni faktor procesa na Starom kontinentu.

Antimuslimanska politika

Iskoriste li oni ovu krizu i dođu li na vlast veliko je pitanje šta će i od onako već sada uzdrmane Unije ostati.  Desničari i ultradesničari mogu na vlast doći na leđima migranata, ali onog momenta kada zauzmu pozicije moći sigurno svoje politike neće ograničiti samo na antimuslimansku ili antimigrantsku politiku. Oni mogu početi sa neprijateljstvom prema muslimanima i migrantima ali se tu sigurno neće zaustaviti.

Takvi imaju ništa manje rigidne i netolerantne stavove i prema drugim manjinama, ali prema samoj ideji ujedinjene Evrope u kojoj se članice odriču dijela vlastitog suvereniteta zarad zajedničkog interesa u duhu suradnje i solidarnosti. Malo šta će od toga ostati ako Evropljani suočeni sa prvom većom krizom na svojoj teritoriji odustanu od evropskog sna. Građani će naravno odlučiti, a njihove stavove neko oblikuje. Prije svega još uvijek mediji, što pitanje tretiranja izbjeglica i islamskog identiteta nekih od njih, čime su desničarski ideolozi posebno zaokupljeni, nameće kao vrlo bitno.

Ovih dana sam prisustvovao ekspertskom sastanku u Warshavi koji je organizovao OSCE-ov Ured za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) na kojem je skupina od deset eksperata pripremala konferenciju na kojoj bi se trebalo govoriti o radu s medijima i profesionalcima iz oblasti novinarstva s ciljem suzbijanja netolerancije prema muslimanima.

Iako mi Chatham House pravila učestvovanja na konferencijama nalažu da ne mogu iznositi detalje o tome kakve su stavove i preporuke iznijeli vodeći eksperti za islam i islamofobiju u medijima, među kojima je bio i profesor religije, međunarodnih odnosa i islamskih studija sa Univerziteta Georgetown, John Esposito, ono što mogu slobodno iznijeti u javnost jeste da sve više ozbiljnih institucija i relevantnih pojedinaca u Evropi i svijetu shvata da mržnja i netolerancija prema muslimanima ili ono što se naziva islamofobijom postaje ozbiljan problem.

Ovo je bitna promjena s obzirom da se doskora islamofobija nije dovodila u istu ravan kao recimo antisemitizam ili rasizam jer su kritičari tvrdili da se radi o nedokazanoj pojavi i pokušaju muslimana da ušutkaju bilo kakvu kritiku islama i muslimanskog razumijevanja njegovih postulata. Sada bi se stvari, ako ne zbog muslimana ono zbog straha Evrope za svoju budućnost, možda mogle početi mijenjati. Po prvi put se može čuti kako islamofobija nije problem s kojim bi se samo muslimani trebali baviti nego čitavo društvo.

Ali pitanje je kako zaustaviti islamofobiju, ili kako god se ta diskriminirajuća i isključujuća praksa prema muslimanima i sijanje iracionalnog straha od pripadnika jedne svjetske religije i civilizacije mogla nazvati, kao i sve češće napade iz mržnje prema muslimanima. Tu nema brzih i jednostavnih rješenja. Vidi se to i na primjerima borbe protiv drugih oblika netolerancije kakvi su antisemitizam ili rasizam. Ali je bitno prije svega da se stvori politička volja i da se podigne svijest u javnosti, prije svega medijima, obrazovnim i vjerskim institucijama da problem postoji. Problem koji se gura pod tepih, negira i minimalizira nikada neće biti ako ne riješen ono makar umanjen.

Monolitne zajednice

Zato je važno da se onoga momenta kada se krene sa suprotstavljanjem islamofobiji ne prave pogrešni potezi. A najčešća greška i onih koji šire iracionalni strah od muslimana kao neke monolitne zajednice kao i onih koji misle da se protiv islamofobije bore jeste generalizacija. Generalizacija produbljuje stereotipe i namjerno prenaglašava jedan dio identiteta pojedinca kao ključni i jedini određujući.

Prema takvom pogledu na ljude i svijet svi muslimani su isti i dio su jedne velike monolitne cjeline u kojoj svi imaju iste stavove, iste poglede i iste ciljeve. Oni koji šire islamofobiju onda tvrde da svi muslimani imaju isti cilj a to je da pokore i islamiziraju Evropu jer su svi oni dio jedne velike zavjere u kojoj je svaki musliman „izaslanik neke velike imperije zla koja prijeti našem načinu života“. Istovremeno ćemo nerijetko kod onih koji se bore protiv negativne generalizacije muslimana i islamofobije naići na stavove o tome kako su muslimani miroljubivi i dobri.

Muslimani nisu dobri i miroljubljivi. Oni su kao i sve druge vjerske, etničke, rasne ili kako ih sve oni koji ljude vole tjerati u torove razvrstavaju, heterogena, pluralna, pa i sukobljene skupina. Među njima ima dobrih i zlih, radikalnih, umjerenih, ljevičara,  desničara, tradicionalista, modernista, i kakvih sve ne. Ima među onima koji su kulturološki muslimani i ateista i antiteista. Zato je svaki oblik generalizacije zamka i upravo zbog nje se očekuje da se svi muslimani stalno i iznova pravdaju za stavove bilo kojeg muslimana.

Ako se uistinu želimo suprotstaviti nadolazećem valu islamofobije onda izbjeglice među kojima je značajan broj muslimana trebamo početi posmatrati kao pojedince, kao ljude sa svim njihovim razlikama i kompleksnim identitetima, jer upravo insitiranje na generalizaciji služi njihovoj dodatnoj dehumanizaciji. Među tim ljudima ima toliko različitih karaktera kao i među svim drugim ljudskim zajednicama svijeta.

Islam je samo jedan dio identiteta nekih od njih. Oni koji s ponosom ističu da su sljedbenici posljednje Božije objave su također vrlo različiti. Kulturološki gledano, razlike između sirijskih muslimana i muslimana iz Afganistana ili neke centralne afričke republike nisu ništa manje nego između nekih od njih i određenih evropskih kulturnih obrazaca življenja.  

Ni Evropa u koju oni dolaze, jasno je to valjda ovih dana više neko ikada prije u posljednjih nekliko godina, nije monolitna. Nisu ni svi evropski kršćani isti. Neki od njih su u svojoj vjeri našli motivaciju da budu prvi koji su iskazali dobrodošlicu izbjeglicama dok su drugi u istoj toj vjeri vidjeli motiv da stanu na „branik kršćanske Evrope“. Zašto muslimani, pa makar bili i izbjeglice, ne bi imali pravo na takve razlike i da ih se jednom počne posmatrati prije svega kao ljude?

Preuzeto sa: Al Jazeera Balkans