Islamska država nije poslala Sirijce kako bi izveli napade u Parizu i time spriječili francusku vladu da ih napadne. Islamska država je probrala iz grupe radikalizirane francuske omladine koja bi  - bez obzira na dešavanja na Bliskom Istoku – tražila uzrok, odrednicu ili priču za koju bi vezivali krvave tragove vlastitog revolta. Uništavanje Islamske države neće uništiti ovaj revolt.

Revolt i pobuna mladih

Islamska država je samo jedna od mogućnosti za ovu omladinu. Mladi ljudi su se i prije okupljali iza ekstremističkih organizacija poput Al-Qaide; 1995. godine su bili dio alžirske Oružane islamske grupe (GIA) ili dio mudžahedinske grupe koja je pripadala Roubaix bandi u ratu koji se dešavao u BiH ili drugim terorističkim grupama širom Afganistana i Čečenije. Iako danas mašu sa zastavom Islamske države, ne znači da sutra neće mahati sa nekom drugom koja im odgovara. Neće se zaustaviti sve dok ne poginu u nekom od napada ili dok ih godine i razočarenje ne pregaze kao što se desilo sa ultraljevičarima 1970-tih.

Ne postoji treća ili četvrta generacija džihadista u Francuskoj. Mi se suočavamo sa stabilnim fenomenom od 1996. godine: radikalizacijom dvije grupe francuske omladine, druge generacije muslimana i konvertita koji su se zakačili za nasilni oblik tumačenja islama. Ključni problem za Francusku nije nastanak novog "halifata" u Siriji, koji će svakako nestati kao loša noćna mora, već revolt i pobuna mladih i pravo pitanja je šta ova omladina predstavlja – prethodnicu nadolazećeg rata ili historijski propust?

U današnjim francuskim medijima, posebno u televizijskim debatama i novinskim osvrtima, vladaju dvije vrste objašnjenja: "kulturalističko" i objašnjenje "Trećeg svijeta". Prvi naglašavaju i insistiraju na "ratu civilizacija". Oni tvrde da pobuna mladih muslimana pokazuje kako islam ne može biti integriran, barem dok se ne izvrši teološka reforma kojom će se izbaciti poziv na džihad iz Kur’ana. Drugo objašnjenje se poziva na postkolonijalnu borbu, identificiranje mladih ljudi sa palestinskim otporom, osuđivanje zapadne intervencije na Bliskom Istoku i isključivanje iz rasističkog i islamofobnog francuskog društva. Drugim riječima, sve dok postoji izraelsko – palestinski sukob svjedočit ćemo ovoj pobuni. Oba objašnjenja odnose se na isti problem, međutim, ukoliko su razlozi radikalizacije strukturirani, zašto pogađaju samo malu grupaciju onih koji tvrde da su francuski muslimani?

Osobe koje su izvršile nedavne napade bile su označene od strane sigurnosnih agencija kao potencijalna opasnost za nacionalnu sigurnost. Neću se zadržavati na pitanju prevencije, ali je činjenica da su informacije postojale i da su bile dostupne. Pogledajmo ko su bili napadači i pokušajmo izvući određene zaključke.

Duboka samomržnja

Skoro svi francuski džihadisti pripadaju dvjema specifičnim kategorijama. Ili su druga generacija imigranata koja je rođena u Francuskoj ili su to konvertiti. Broj konvertita se povećava vremenom ali već sada čine 25% od ukupnog procenta radikalnih elemenata i to uzevši u obzir period od 1990-tih. Ovo znači da je veoma malo radikala iz prve generacije, a u trećoj generaciji takvi definitivno ne postoje.

Zašto konvertiti koji nikada nisu imali problema sa rasizmom nastoje da se osvete za poniženja koja proživljavaju muslimani? Mnogi konvertiti dolaze iz ruralnih pokrajina, kao što je egzekutor ID-e Maxime Hauchard, i imaju veoma malo razloga da se identificiraju sa muslimanskom zajednicom koja za njih skoro da nema nikakav značaj. Ukratko, ovo nije pobuna islama ili muslimana, već specifičan problem koji se tiče dvije karakteristične kategorije omladine – većinom imigranata, ali i rođenih Francuza. Pitanje nije radikalizacija islama već islamizacija radikalizma.

Koja je sličnost između druge generacije imigranata i konvertita? Fenomen novih džihadista u Evropi je stvar generacijske pobune. Obje gore spomenute grupe pobunile su se protiv svojih roditelja i onoga što oni predstavljaju u kulturi i religiji. Druga generacija nije dovoljno držala do kulturne tradicije svojih roditelja da bi to moglo izazvati pobunu protiv vesternizacije. Oni su već preuzeli sve tekovine zapadnog društva; govore francuski puno bolje od svojih roditelja, konzumiraju alkohol, izlaze u klubove, druže se sa djevojkama i mnogi su u jednom trenutku bili privođeni zbog različitih prijestupa. I onda su, jednog jutra, odlučili da se preobrate u selefijsko tumačenje islama, tumačenje islama koje odbacuje kulturu i koje im dozvoljava da se izgrade na način za koji misle da je najbolji. Ovaj tok tumačenje islama im je privlačan jer ne žele kulturu svojih roditelja, ali ni zapadnu kulturu, budući su obje izvor duboke samomržnje.

Ključ problema prije svega proizlazi iz propusta širenja islama kao kulture. Ovo nije problem prve generacije koji su nosioci kulture islama zemlje porijekla (nisu uspjeli da je prošire). Ovo nije problem ni treće generacije muslimana koji sa roditeljima komuniciraju na francuskom i koji su upoznati sa načinima izražavanja vlastite religioznosti u francuskom društvu. Mi nalazimo znatno manje Turaka nego Sjevrenoafrikanaca u radikalnim pokretima i ovo je sigurno iz razloga što je Turcima osiguran prijenos religijsko-kulturnih vrijednosti od strane njihove matične domovine koja šalje imame i učitelje u zemlje gdje oni žive.

Raskid sa prošlošću

Mladi konvertiti se po definiciji vraćaju "čistoj" formi islama. Njih ne zanima kulturni kompromis. Pridružuju se otuđenom islamu druge generacije imigranata koji se manifestira u generacijskom, kulturalnom i političkom raskidu. Ukratko, nema smisla ni nuditi im umjereni islam. Radikalizam je ono što ih privlači. Selefizam nije produkt nastao i promoviran od stane Saudijske Arabije, to je put kojim ovi mladi konvertiti raskidaju sa svojom prošlošću.

Za razliku od roditelja mladih Palestinaca koji se uključuju u različite aktivnosti otpora izraelskoj okupaciji, roditelji mladih francuskih radikala ne razumiju razloge pobune koja se javlja kod njihove djece.  Baš kao i roditelji konvertita i oni nastoje da spriječe radikalizaciju svoje djece; uključuju policiju u cijeli proces, na svaki način nastoje spriječiti odlazak djece na ratišta u Siriji i preventivno djeluju jer se boje da bi starija braća mogla vrlo lahko uvući mlađu djecu u bezdan radikalizma. Džihadisti pogoršavaju generacijsku podjelu, oni razbijaju porodice.

Džihadisti prekidaju odnose sa svima oko sebe, svojom porodicom i zajednicom i za njih se skoro nikada ne veže aktivno prakticiranje vjere. Nakon svakog napada, novinski izvještaji su vrlo slični: "Zaista ne razumijemo, bio je tako fin momak (ili sitan kriminalac), nije bio prakticirajući musliman, konzumirao je alkohol, pušio marihuanu, družio se sa djevojkama... Prije nekoliko mjeseci se naglo promijenio, pustio je bradu i konstantno pričao o vjeri". Nakon što se "ponovo rode" ne taje svoje opredjeljenje, izdašno se pokazuju na Facebooku. Ponosno pokazuju svoj novi, moćni ego, svoju želju za osvetom, duboku frustraciju, uživanje u moći koju im pruža spremnost na ubijanje i fascinacija sa vlastitom smrću.  Njihovo nasilje je moderna vrsta nasilja. Ubijaju kao što su to masovne ubice u Americi ili Breivik u Norveškoj uradili: hladnokrvno i  tiho. Nihilizam i ponos se ovdje snažno ističu.

Ovaj luđački individualizam se ogleda u njihovoj izolaciji od muslimanske zajednice. Nekolicina ih i ide u džamiju. Njihovi imami su često samoproglašeni. Njihova radikalizacija se kreće oko imaginarnog heroja, nasilja i smrti – ne šerijata ili utopijskog društva. U Siriji oni samo ratuju, nisu zainteresirani za integraciju ili civilno društvo. Oni su više nihilisti nego utopisti.

Put terora

Iako su neki prošli kroz Tablig (društvo za propovijedanje fundamentalizma), niko nije bio član Muslimanskog bratstva (Unije islamskih organizacija u Francuskoj). Skoro niko od njih nije bio politički aktivan pa čak ni u pro-palestinskim pokretima. Nisu učestvovali u društvenim aktivnostima kao što je organiziranje iftara za ramazan, držanje vazova u džamijama, pozivanje u vjeru... Niko od njih nije imao ozbiljno vjersko obrazovanje. Apsolutno su nezainteresirani za teologiju i suštinu džihada.

Obično se radikaliziranje dešava u manjim grupama koje se zajednički okupljaju i formiraju zajednicu sličnu porodici ili nekoj vrsti bratstva. Postoji jedna ozbiljna poveznica koja do sada nije istraživana: najčešće su veze među članovima te grupe biološke. Ti radikali su obično biološka braća koji zajedno kreću u akciju (braća Kouchi i Abdeslam, Abdelhamid Abaaoud koji je kidnapovao svog mlađeg brata, braća Clain koji su zajedno konvertirali, braća Tsarnaev koji su izvršili napad u Bostonu u aprilu 2013.). Kao da je radikaliziranje braće i sestara još jedan od dokaza žestine raskida sa vlastitom porodicom. Džihadistička ćelija nastoji da razvije emotivne veze među njenim članovima tako da muški i ženski članovi često stupaju u brak i one ne nalikuju radikalnim marksističkim i nacionalističkim pokretima i stoga su otpornije na infiltraciju budući da su zasnovane na ličnim vezama.

Teroristi, stoga, nisu odraz radikalizacije muslimana već odraz generacijske pobune specifične grupe mladih ljudi. Zašto islam? Za drugu generaciju imigranata odgovor je očit. Oni uzimaju identitet o kojem se njihovi roditelji nisu znali kvalitetno brinuti; postaju veći "muslimani od muslimana", posebno od svojih roditelja.  Ogromna je energija koju ulažu kako bi vratili svoje roditelje ispravnom putu i mjera u kojoj roditelji odbijaju njihov poziv je mjera odvojenosti i pobune koju će poslije pokazati. Što se tiče konvertita, oni su izabrali islam zato što je to jedina stvar na tržištu koja nudi radikalnu pobunu. Pridruživanje Islamskoj državi im sasvim sigurno osigurava put terora za kojim žude. 

Cijeli tekst u Preporodu

www.madamasr.com

9. februar, 2016.

Prjevod: Mahir Kevrić