Razlog tome jeste da, iako su takvi napori važni, oni nisu dovoljni. Uspon ISIL-a i njegova sposobnost da se regrutuju iz regije koja je samo prije pet godina bila zahvaćena demokratskim nadama i željama, zahtijeva globalni odgovor sa informacijama odakle ova grupa dolazi. Da bi takva reakcija uspjela, smatram da mora odražavati pet principa. Oni se temelje se iskustvu Tunisa, kao najuspješnijoj demokratskoj tranziciji proistekloj iz arapskih ustanaka, kao i na mom ličnom intelektualnom i političkom radu u Tunisu i arapskom svijetu više od pet decenija.

Oportunizam ISIL-a

Prvo, ne postoji opći pristup u sukobljavanju sa ISIL-om. Umjesto toga, ova grupa može biti poražena nizom različitih lokalno osmišljenih i  ciljanih reakcija. Ekstremističke grupe kao što je ISIL koriste tehnologiju i društvene mreže da nadvladaju granice i privuku regrute širom svijeta – ali njihov narativ je povezan sa nepravdama u sredinama odakle djeluju.

Nije slučajno da je ISIS imao najviše uspjeha u regrutaciji u društvima koja su decenijama pod diktaturom. Građani Tunisa, Egipta, Jemena, Iraka, Sirije i Libije su dugo godina iskusili endemsku korupciju, lošu vlast i represiju njihovih prava i sloboda. Podstičući ekonomsku, političku i socijalnu isključenost i nejednakost, diktature regije su stvorile bure baruta nagomilane nepravde, koja se manifestirala u različitim oblicima, od demokratskih protesta i miroljubivih poziva na promjene do nasilnog ekstremizma, sektaštva, haosa i građanskog rata.

ISIL je oportunistički iskoristio probleme u arapskom svijetu kako bi izgradio vlastiti imidž kao alternativu. Iskoristio je sunitsko nezadovoljstvo zbog šiitske sektaške represije da bi pridobio podršku u Iraku. U zemljama kao što je Tunis, gdje je sektaško manje važan faktor, ali nezaposlenost starosne dobi ispod 35 godina visoka na 40%, iskoristili su nezadovoljstvo zbog ekonomske isključenosti da bi se obratili marginaliziranoj omladini. Na ovaj način, ISIS je postavio svoj globalni ideološki narativ u lokalni kontekst, predstavljajući se kao rješenje za lokalnu nepravdu. Stoga, efikasan odgovor mora obuhvatiti rješavanje ovih lokalnih problema, koji su znatno drugačiji u Iraku u odnosu na Libiju, i u Egiptu u odnosu na Jemen. Lokalne vlasti su te koje moraju preuzeti vodeću ulogu u kreiranju rješenja, uz snažnu podršku međunarodne zajednice.

Drugo, borba protiv ISIL-a ne smije biti samo borba protiv nečega, nego i borba za nešto. ISIL regrutira naglašavajući nedostatke statusa quo – korupcija, nesigurnost, siromaštvo, diskriminacija, nepravda – i postavljajući se u stvarnosti kao alternativa u obliku fantastične utopije u kojoj pravda i red vladaju suvereno. Ova vizija je očigledno daleko od stvarnosti ISIL-ove brutalne i degradirajuće vladavine na teritorijama koje posjeduje. Poruka grupe ima efekta samo zato jer region ne nudi mnogo modela koji su uspjeli osigurati ekonomsku sigurnost, socijalnu i političku uključenost i poštivanje ljudskog dostojanstva. Ljudi širom arapskog svijeta trebaju pravu alternativu, a ne lažni izbor između ISIL-a i raznih vrsta diktature poput one Baššara al-Assada, koja je doprinijela nastanku terorističke grupe.

Crno-bijeli pogledi radikala

Navodni izbor između islama i demokratije na kojem ISIL insistira da muslimani moraju donijeti, je lažan. Tunis, ukoliko uspije u izgradnji politički i ekonomski inkluzivnog sistema, može ponuditi pravu alternativu koja treba regionu. Može pokazati da demokratija može djelovati u arapskom svijetu i da obični građani mogu imati svoju riječ u vođenju vlastitih poslova. To može opovrgnuti ideju koju promovišu diktatori da se sigurnost i stabilnost mogu postići samo na račun slobode i ljudskih prava. I to je upravo razlog zašto je Tunis postao glavna meta ISIL-ovog nasilja, kao i nastojanja njegove regrutacije. Država je izdržala tri stravična teroristička napada prošle godine, a mnogi mladi Tunižani su otišli da se bore za ISIL. Naslijeđe diktature i dalje u velikoj mjeri negativno utiče na nas - promjena kulture despotizma u kulturu od kritičkog mišljenja i političkog angažmana zahtijeva dugoročne reforme obrazovanja.

Treće, iskustvo Tunisa pokazuje zašto rješenje za ISIL ne može biti manje slobode, i zašto suzbijanje slobode vjerovanja će najvjerovatnije pogoršati ekstremizam. Posljednjih nekoliko decenija, umjerena islamska misao je bila potisnuta u zemlji, a glavne vjerske institucije koje su promicale umjerenu vjersku praksu su zatvorene ili strogo ograničene. To podrazumijeva i historijski poznati Univerzitet Ez-Zejtuna koji je preko hiljadu godina proizvodio intelektualne prosvjetitelje, kao što je Ibn Arefe, jedan od najvećih islamskih učenjaka.

Mladi ljudi koji su odrastali u periodu bivšeg diktatora Zejnu-l-Abidin ben Alija, koji je vladao Tunisom od 1987. godine sve dok nije svrgnut tokom arapskih ustanaka, nisu imali referentnu povezanost sa umjerenom islamskom misli, pa su se okrenuli radikalnim izvorima. Stoga, borba protiv nasilnog ekstremizma zahtijeva da se omogući ljudima razumijevanje izvornih učenja islama, koji predstavljaju izazov "crno-bijelim" pogledima radikala i dozvoljavaju interpretacije koje su prilagodljive modernom životu.

Četvrto, države koje su prošle tranziciju ka demokratiji trebaju podršku međunarodne zajednice kako bi osigurali da se demokratski ideali i politička inkluzija prevedu u praktična poboljšanja u životima ljudi. Garantovanje slobodnih izbora i ljudskih prava nije dovoljno. Uspješna demokratska tranzicija zahtijeva jačanje ekonomskih i socijalnih uslova u kojima ljudi mogu uživati mogućnosti, prosperitet i sigurnost. Ljudi moraju osjetiti da država štiti njihova prava, služi njihovim interesima, čuva njihove resurse i bez obzira na svoje nedostatke, radi i odgovorna je za njih.

Izazov ekonomskih reformi

Tunižanska revolucija je upravo sa ovim ciljevima – utvrđivanje suvereniteta naroda i zahtijevanje vladavine koja uključuje građane kao i ekonomski rast koji im je od koristi. Uspješnim okončanjem dva kruga slobodnih i poštenih izbora i mirne promjene vlasti, Tunis je sada fokusiran na kreiranju snažnih ekonomskih reformi i investiranju u velike projekte koji proizvode nova radna mjesta, grade infrastrukturu u nekadašnjim zanemarenim područjima, stimulisanju ekonomske aktivnosti i privlačenju investicija. Bez neophodnog ekonomskog rasta i otvaranja novih radnih mjesta, naš demokratski napredak ostaje nepotpun.

Ali ovaj proces neće biti lagan, što je vidljivo iz novog talasa nemira u Tunisu, potaknutih opet smrću mladića, koji je protestvovao zbog izbacivanja sa liste vladinog zaposlenja. Poduzimanje masivnih političkih i ekonomskih reformi je izazov za bilo koju zemlju, a posebno za Tunis koji je u teškom okruženju. Vlada treba međunarodnu pomoć za finansiranje programa podsticaja i otvaranje prijeko potrebnih radnih mjesta, kako bi mladi ljudi, i oni u zanemarenim područjima zemlje, vidjeli opipljive plodove demokratije. Bez ovih materijalnih koristi, mladi ljudi ostaju ranjivi na ekstremističke propagande da demokratija nije bolja od drugih alternativa. S obzirom na regionalni kontekst, stabilnost Tunisa zavisi od njegove sposobnosti da ispuni očekivanja onih koji su dali svoje povjerenje u revoluciju kako bi poboljšali svoje perspektive.

Konačno, mladi ljudi moraju biti u središtu svake strategije za izgradnju svjetlije budućnosti na Bliskom istoku. Mladi su učestvovali u arapskim revolucijama u velikom broju, prkoseći prijetnjama i rizikujući svoje živote u znak protesta protiv lišavanja i represije koji su oblikovali njihovo iskustvo. Bliski Istok i Sjeverna Afrika su svjedočili jedinstvenom rastu mlade populacije, ali također imaju najveći stepen nezaposlenosti mladih na svijetu. Na primjer, u Tunisu, mladi ljudi čine 3 četvrtine nezaposlenih.

Ista ona omladina koja je pokrenula ustanke u Tunisu i širom arapskog svijeta još uvijek pokušavaju pronaći svoje mjesto na tržištu rada i bore se održati finansijsku nezavisnost koja je nužna da vode samostalan život. Ljuti i frustrirani mladi će biti lakše privučeni na bijesne i frustrirane narative kao što je ISIL-ov. Zaista je omladina ta koja čini veliki dio stranih regruta ISIS-a. Moramo dati mladim ljudima nadu i praktične promjene, te obnoviti njihovo povjerenje u novi sistem inkluzivne vladavine koja ih stavlja u sami centar.

Izvor: The Atlantic, 1. februar, 2016.

Prijevod s engleskog: Kemal Obad