I površan pregled evropske političke i medijske scene odaje dojam da je islam postao prvo i najbitnije pitanje ujedinjene/razjedinjene Evrope. Mahrama na glavama muslimanki, i to kako pokrivene ulaze u evropska mora kada se odluče kupati, izgleda, najveći je problem. Naravno da nije tako i da svi oni koji hoće da vide znaju da su problemi daleko dublji i da se samo prelamaju preko muslimanske manjine.

Problemi Starog kontinenta su dublji i ozbiljniji i kreću se od krize ekonomskog sistema, do ideje ujedinjene Evrope. A Evropljani su svaki put, kada nisu znali ko su, šta su i šta žele biti, posezali za starim rješenjem definiranja kroz ono što nisu. Zato je takozvano islamsko pitanje postalo tako aktuelno. Njime elite homogeniziraju vlastite etnose i skreću pažnju sa nagomilanih problema. I to kao toliko puta kroz historiju, kada su pape pokretali križarske ratove kako bi skrenuli pažnju sa unutrašnjih problema osiromašene i sukobima opustošene Evrope. A islam je često imao tu nesretnu ulogu da se Evropa naspram njega određuje. Ovo je redukcionizam koji ne samo da nije opravdan, nego ne pomaže Evropi da se trezveno počne baviti ne samo svojim problemima, nego i onim globalnim, bez čijeg rješenja ni Evropa neće moći ostati stabilna. Ovonedjeljni propali Orbanov referendum u Mađarskoj, koji je trebao odbiti briselske kvote izbjeglica koje su trebale biti izmještene u njegovu zemlju, ima više veze s pokušajem Višegradske grupe da se suprotstave centralizaciji Evropske unije nego stvarnim strahom da će nekoliko hiljada izbjeglica promijeniti ono što je ostalo od kršćanskog identiteta Mađarske ili bilo koje druge države.

Čudna verzija evropske tolerancije

Ali, strahom se najlakše vlada i manipulira. Lakše je prodati narodu priču o suprotstavljanju islamizaciji Evrope, nego reći otvoreno da se više plaše dominacije Berlina i Pariza nego imaginarnih barbara na vratima civilizacije. Ipak, to ne znači da pitanje akomodiranja islama u evropskim državama i društvima nije relevantno i da ne zaslužuje pažnju. Ono samo nije onakvo kakvim se pokušava predstaviti, odnosno isključivo sigurnosnim i egzistencijalno ugrožavajućim za samu Evropu.

Među izbjeglicama i migrantima, koji već decenijama dolaze u Evropu, sve više je i onih koji su, ne samo kulturološki muslimani, nego bi da svoju vjeru prakticiraju prema tradicionalnim obrascima najčešće kultura iz kojih dolaze. Zato je bitan, ali ne jedini i ne presudan, faktor pitanja integracije migranata u evropska društva i vjerski identitet nekih od njih koji se osjećaju religioznim. Ipak su pitanja jezika, obrazovanja, radnih sposobnosti, isključivosti, diskriminacije, manjka mogućnosti i drugih sigurno daleko bitnije i relevantnije za taj proces.

Ali, ako već želimo govoriti o tome kako muslimane, sa njihovim vjerskih identitetom i različitim kulturološkim stilovima života, integrirati u evropska društva, treba imati na umu nekoliko činjenica. Prije svega, islam je jedan i ne postoji evropski, njemački, bosanski ili neki drugi islam u smislu temeljnih učenja i normi. Ono što postoji su različite interpretacije islama, koje su postojale kroz čitavu njegovu povijest, i različiti modeli življenja islama i implementacije njegovih normi uslovljeni društvenim okolnostima muslimanskih naroda.

Zato je to više kulturološka nego teološka dilema i rasprava. Čini se da bi neki Evropljani bili spremni prihvatiti muslimane bez islama, ili, u najgorem slučaju, neku verziju "light islama", pa bi u tom smislu oni krojili islamske norme kako ih muslimansko prisustvo ne bi izvelo iz njihove zone komfora. To je neka čudna verzija evropske tolerancije, koja nije počela sada, a prema kojoj su svi dobrodošli dok god su kao mi i dok priznaju superiornost dominantnog društvenog obrasca.

Schaeuble i 'njemački islam'

Teško je takav model integracije prihvatiti kao jedini valjan i on sigurno ne može izdržati provjere, niti principa sekularnog društva, a pogotovo ne onog koje se poziva na principe liberalne demokratije. Ipak, sve češće čujemo pozive kako se treba razvijati neki evropski islam. Ako se pod tim misli na kulturološki obrazac življenja islama i implementacije njegovih normi u evropskim društvima, onda to može imati smisla. Ako se, pak, pod tim misli na oblikovanje islamskog učenja kako bi se ono uklopilo u uski evropski svjetonazorski okvir, onda će to sigurno biti problematičan projekat, jer će za većinu muslimana predstavljati vještačku tvorevinu, koja nema svoj legitimitet u islamskom učenju i tradiciji. Posljednji takav poziv smo čuli ovih dana od Wolfganga Schaeublea, njemačkog ministra finansija, koji je u uvodniku u njemačkim novinama Welt am Sonntag pozvao na stvaranje "njemačkog islama", koji će počivati na principima tolerancije i evropskog liberalizma i služiti kao sredstvo integracije više miliona izbjeglica u evropsko društvo. Iako je ministrova namjera sigurno bila iskrena, on je u tekstu podsjetio na žalosne slučajeve seksualnog zlostavljanja u Njemačkoj i terorističkih napada koje su počinili pripadnici izbjegličke zajednice, zbog čega bi se čitava poruka lako mogla pogrešno pročitati.

Vrlo lako se može desiti da neko shvati kako su netolerancija, seksualno nasilje i terorizam pravi islam, pa bi se, nasuprot njega, trebao praviti neki "njemački islam". Nijedno od ovog troje "nijedan islam", osim onog kojeg zagovara mala skupina ekstremista, koji je apsolutna većina muslimana toliko puta osudila, ne promovira takve postupke i ne smatra ih islamskim. Naprotiv. Za većinu muslimana islam nije suprotstavljen univerzalnim vrijednostima, niti onim vrijednostima koje Evropa naziva isključivo svojim. Koliko god apsurdno bilo što se to mora i napisati, ali vjerovali ili ne, islam ne podržava silovanje žena i ti napadi na žene u novogodišnjoj noći nemaju ništa ni s islamskim učenjem, ni s vjerskom pripadnošću zločinaca. Da su ti mladići bili "muslimani", barem prema principima koje ta vjera naučava, niti bi bili opijeni, niti bi smjeli napasti žene.

Primjer islama u Bosni

Ako, pak, govorimo o samom institucionalnom življenju islama, tačnije administraciji vjerskih pitanja u sekularnoj državi, ne treba zaboraviti da ni tu Evropa ne počinje od nule. Naime, u Bosni imamo model, koji se kasnije proširio i na šire južnoslavensko okruženje, upravljanja islamskim pitanjima u sekularnoj državi koji je star preko 130 godina. Iako većinu tog perioda muslimani nisu živjeli u državnim modelima koji bi se mogli poistovjetiti s modernim liberalnim demokratijama, ipak muslimani kroz to historijsko iskustvo jesu razvili model organizacije islamskog života koji je podjednako utemeljen u islamskoj tradiciji i evoluciji sekularne države.

Osim toga, oni su ostali dosljedni izvornog islamskog učenja, sačuvali su svoju vjersku autonomiju i legitimitet u zajednici vjernika i pokazali da tradicionalno življenje islama može biti ne samo tolerantno, otvoreno za dijalog i suživot s drugima, nego i inspiracija za te procese. To je iskustvo koje bi moglo biti od koristi Evropi, jer pokazuje da koliko god je bitno da islam koji će živjeti muslimanski imigranti u svojim novim domovinama bude kompatibilan sa sekularnim uređenjem društva i principima liberalne demokratije, toliko je bitno da oni ne osjete kako su izdali temeljne principe svoje vjere. Zato će taj proces, kao i ukupan proces integracije, morati biti obostran. I Evropa će morati biti spremna postaviti sebi pitanje koliko različitosti je spremna akomodirati, kao što će muslimani morati sebi postaviti pitanje šta su temeljni principi njihove vjere, a šta kulturološko nasljeđe društava iz kojih dolaze, bez kojih mogu i dalje biti dosljedni muslimani.

Od kvalitete odgovora na ova pitanja, ali i rješenja drugih otvorenih pitanja koja se tiču izazova integracije, među kojima je problem politizacije muslimanskog prisustva u Evropi sigurno među najbitnijim, zavisit će budućnost ne samo islama u zemljama Evropske unije koje nemaju autohtone muslimanske zajednice, nego i budućnost same Evrope i onoga što ona želi postati.