Vlada Velike Britanije, poput njenih europskih i američkih saradnika, se bori da pronađe učinkovitu strategiju borbe protiv "radikalizacije" unutar muslimanskih zajednica. Kada su programi poput "Prevent" (Spriječi) pokrenuti, ubrzo su postali meta oštrih kritika zbog pristupa, ali i loših rezultata takvih programa. Više od jednog desetljeća, jasno je da nijedan antiradikalizacijski plan, u Europi ili SAD-u, nije postao učinkovit.

Nekoliko je razloga ovome. Za početak, problematična je usvojena terminologija. Vjerska radikalizacija je opisana kao proces kroz koji pojedinci slijede jednu neprekinutu putanju, od „umjerenog“ razumijevanja i praktikovanja religije do sve nasilnijeg ili ektremnog angažiranja, što je potpuno daleko od stvarnosti. 

Šutnja o palestinskoj tragediji, zapadna intervencija u Iraku i konfuzno stanje koje vlada u Siriji, da ne spomenemo podršku saudijskom ratu u Jemenu, sve to je više nego dovoljan materijal za mlade ljude da preispitaju nedosljednost zapadne politike

Vjerska praksa većine onih koji su obuzeti ISIL-ovom propagandom je u najboljem smislu, slaba, djelimična i nedavno otkrivena. Ova dijagnoza se uspostavlja tačnom neprekidno nakon 11. septembra 2001. godine. Daleko od bilo kakve „radikalizacije“, tako slabi pojedinci ne postaju teroristi zbog toga što podržavaju ISIL  i njegovo poziv na „islam“, nego uglavnom zbog razloga koji nisu religijske prirode. Odgovoriti na tako složen fenomen isključivo ukazivanjem na povećanu religioznost nekog pojedinca, ili ciljajući neku zajednicu ili određeni religijski profil, neće dati željeni rezultat.

Vjerska interpretacija nesumnjivo igra važnu ulogu: ekstremna i doslovna tumačenja islamskih izvora postoje, i mogu biti suprotstavljena samo uvjerljivim argumentima muslimanskih učenjaka koji imaju široko priznat položaj. Također, društveni status, nezaposlenost, upotreba droge i psihološka neuravnoteženost pojedinaca su jednako važni kao i njihovi lični profili. 

Mladi ljudi mogu biti privučeni idejom koja može dati novo značenje njihovim životima, dopuštajući im da prevaziđu svoje svakodnevne frustracije, i čineći ih ponosnim. Ali u takvim slučajevima na takve pojedince se mora gledati više kao žrtve propagande, nego svjesne pojedince koji bi trebali odgovarati za svoje djela, ma kako ekstremna bila.

Borba protiv nasilnog ekstremizma

Na sastancima Europske muslimanske mreže, stručne grupe kojom predsjedavam u Briselu, čuli smo mnoga svjedočenja mladića i djevojaka koji su se potpuno odvojili od muslimanskih zajednica, zbog toga što su bili manipulirani putem interneta ili izloženi sumnjivim društvenim kontaktima. Takvi pojedinci trebaju biti tretirani s obzirom na sredinu iz koje dolaze; ako sigurnosnu kontrolu usmjerimo samo na vjerske osjećaje pojedinaca, bilo kakva akcija će se pokazati nedovoljnom.

Politika, također, mora biti izdvojena kao glavni razlog zapadanja ljudi u nasilje – problem o kojem programi deradikalizacije ne govore ništa. Nasilje ne zauzima mjesto u politički praznom prostoru. Već 2005. godine, tadašnji britanski premijer Tony Blair je odbio priznati bilo kakvu vezu između britanske vanjske politike i radikalizacije. Iako ništa ne može opravdati ubijanje nedužnih civila u Londonu i Parizu, kao ni ubijanje civila Damaska i Bagdada, jasno je da je zapadna politika na Bliskom istoku uzrokovala veliku količinu frustracije na osnovu čega se može objasniti zašto neki pojedinci usvajaju ekstremna gledišta.

Šutnja o palestinskoj tragediji, zapadna intervencija u Iraku i konfuzno stanje koje vlada u Siriji, da ne spomenemo podršku saudijskom ratu u Jemenu, sve to je više nego dovoljan materijal za mlade ljude da preispitaju nedosljednost zapadne politike. Stoga, negirati ulogu politike bilo bi ne samo neprincipijelno, nego prije svega kontraproduktivno. 

Ovo se čini još gorim kada se na izražavanje političkih stavova gleda kao potencijalni znak radikalizacije. Borba protiv nasilnog ekstremizma mora istovremeno štititi slobodu govora, pogotovo kada ju praktikuju muslimani. Mogućnost da bilo ko izrazi svoje nezadovoljstvo, frustraciju i neslaganje, a da pritom ne bude osumnjičen ili žigosan je, sama po sebi, moćna zaštitna mjera protiv onih koji zagovaraju nasilje. Muslimani koji kritikuju vladinu politiku istovremeno odbijajući nasilje su možda najpozvaniji da utječu na omladinu sklonu nasilništvu.

Brojna svjedočenja iz Europe i SAD-a potvrđuju da ove mjere ne ciljaju teroriste, nego muslimane. Više od pet godina se susrećem sa velikim brojem muslimanki – u Europi i SAD-u – koje se plaše istaći svoja religijska obilježja i odustaju od nošenja mahrame u javnosti. Zbog tzv.  sumnjivih aktivnosti – kao što su posjećivanje neke web stranice ili izražavanja svojih stavova o Siriji ili Palestini, koji se čine „opasnim“, pojedinci su pritvarani u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Belgiji, ili stavljeni pod kućni nadzor u Francuskoj. Nećemo dobiti mirna društva ako se plašimo intelektualnih argumenata.

Borba protiv nasilnog ekstremizma zahtijeva sveobuhvatan pristup koji će uzeti u obzir sve  elemente mnijenja. Međutim, ogromna većina vladinih programa je usko fokusirana na sigurnost, naklonjena je kratkoročnim mjerama, i sklona je vidjeti muslimanske zajednice kao pogodno tlo za razvijanje nasilja koje treba držati pod neprekidnom kontrolom. Ustvari, sigurnost i nadzor postaju dva dominantna aspekta strategije deradikalizacije.

Atmosfera sumnjičenja i stigmatizacije

Umjesto toga, trebamo plan koji će se baviti ovim fenomenom na različitim nivoima i koji će se, prije svega, fokusirati na obrazovanju običnih ljudi. Da bi se to postiglo, lokalne muslimanske organizacije moraju prihvatiti potpuni „društveni ugovor“. Komunikacija se mora uspostaviti među tim grupama radi izgradnje povjerenja u državne institucije. U ovom momentu, takve organizacije – tzv. „dobri muslimani“ – sa kojima vlada sarađuje ili ih finansira, često ne uživaju nikakvo povjerenje među pukom: kakvo povjerenje mogu očekivati kada ne kritikuju domaću ili vanjsku politiku svojih vlada koje ih sponzoriraju?

Moramo ovome dodati i potrebu mapiranja raznolikosti društvenih, političkih i religijskih trendova, kao i potrebu jednoglasnog odbacivanja ekstremnog nasilja. Frustracija pojedinaca se mora shvatiti ozbiljno: problemi se trebaju prepoznati,  i socijalna pravda i povezanost se moraju uspostaviti, iako rezultati ne mogu biti vidljivi odmah.

Detaljna analiza sadašnje političke retorike je neophodna. Naši političari moraliziraju i islamiziraju pitanje nasilnog ektremizma da bi izbjegli sučeljavanje sa stvarnim problemima. Politika straha se mora napustiti. Borba protiv nasilnog ekstremizma ne znači uhoditi svaki "znak radikalizacije" ili inkriminirati bilo koju osobu, ili grupu.

Vlada Velike Britanije je stvorila atmosferu sumnjičenja i stigmatizacije muslimana. Ono što će iz toga proisteći je podsticanje radikalizacije koju bi Vlada željela iskorijeniti. Isticanje veće pažnje obrazovanju, saradnji i društvenim i političkim faktorima u igri, kao i preispitivanje strategije koje bi išlo dalje od običnog nadziranja i sigurnosti, jest ono što naše  doba zahtijeva. Nažalost, veoma smo daleko od ostvarenja ovog cilja.

The Guardian,

5. septembar, 2016.

Prijevod: Abdurahman Ljevaković