Mogu li se žicom i ogradom zaštiti evropske kulturne vrijednosti

Nakon 14. stoljeća od muslimanskih seoba u Abesiniju, živo je i aktuelno pitanje ko danas u svijetu igra ulogu mekkanskih pagana i ko širi priče o vjetrogonjama, mađioničarima i o religiji koja nema ništa, navodno, zajedničko ni sa hrišćanskom ni sa jevrejskom vjerom? Tu ulogu ni od koga ni pozvan ni prozvan preuzeo je na sebe mađarski premijer Viktor Orban. Njemu nije dovoljno što na granici svoje zemlje podiže betonske zidove, ograde od bodljikave žice i koju čuva policijom i vojskom nego veoma često u svojim javnim izjavama vrijeđa religiju islam i ponižava dvije milijarde muslimana. Evo njegovih riječi u Focusu: „Islam duhovno ne pripada Evropi i ta religija utvrđuje pravila nekog drugog svijeta. Islam nikada nije pripadao Evropi, već je u nju došao nepozvan. Ogradom mi štitimo evropske kulturne vrijednosti. Duhovno gledano, islam ne pripada Evropi. To je korpus pravila nekog drugog svijeta.“ Na ove riječi premijera Mađarske, zemlje članice EU i NATO saveza, može se lahko i jednostavno odgovoriti. Ne samo islam, nego ni jedna relevantna svjetska religija: judaizam, kršćanstvo, hrišćanstvo, budizam, hinduizam, veda-hinduizam, brahma-hinduizam, upanišade-hinduziram, konfučionizam ili JU religija, taoizam, mazdeizam, šintoizam, nema svoj korijen i rodno tlo u Evropi nego u Aziji. Ustvari, Orban od islama traži nemoguće. Pa na prvim časovima kršćanskog katehizma se uči da je rodno tlo kršćanstva, ne Evropa, nego Betlehem, Nazaret, Palestina tj. Azija. Onog ko poznaje povijest širenja kršćanstva jasno je da se ono puna tri stoljeća u Evropi širilo tajno i ilegalno, a da su kršćani bili optuživani, kažnjavani, osuđivani, proganjani, spaljivani i ubijani za sva zla i nesreće u Rimskom carstvu. Neron ih je čak optužio da su zapalili Rim u prvom stoljeću n. e. Ulogu Nerona, u blažoj formi, u 21. stoljeću, samo ne nad kršćanima nego nad muslimanima, preuzima Viktor Orban. Za ljude ovakve svijesti mudrac Bordijar je poodavno primijetio: „Savremena Evropa će, očigledno nastati iz istrjebljenja muslimana i Arapa ukoliko ne prežive kao emigranti.“ Doista, teško je procijeniti da li iza Orbanovih riječi stoji više mržnje, zlobe, neznanja, kleronacionalizma, šovinizma ili političkog nacionalizma, fašizma i nacizma. Kako drugačije shvatiti i razumjeti njegove riječi: „Međutim, ako nametnemo zapadnu demokratiju gdje je ona nešto strano, nećemo uspjeti. Zatim, tu neće cvjetati sloboda, nego će ono malo što je bilo biti sahranjeno. To je gorka pouka Arapskog proljeća.“

Početkom oktobra 2015. godine njemačka kancelarka Angela Merkel preuzela je ulogu abesinskog Negusa i stala u zaštitu muslimanskih izbjeglica i religije islama u Evropi: „Mi istočni Evropljani – i sebe smatram jednom od njih – vidjeli smo da izolacija ne pomaže. Izbjeglice neće zaustaviti podizanje ograda jer sam i sama dovoljno dugo živjela iza zida. Pomalo me rastužuje to što upravo oni koji se mogu smatrati sretnim što su doživjeli kraj hladnog rata sada misle da mogu da se potpuno izuzmu iz izvjesnog razvoja globalizacije. Šokirana sam tom bizarnošću.

Ovo nije ni tačno ni istinito. U Alžiru je narod 1991. godine glasao po svim uzusima zapadne demokratije. Zapadne zemlje na čelu sa Francuskom stopirale su tu demokratiju. Ista stvar je bila u Egiptu 2011. godine. Sve je bilo u okviru ustavne demokratije po zapadnoj proceduri. Kada je za predsjednika Egipta demokratskom većinom čitave nacije izabran Muhammed Mursi, samo zato što je iz „Muslimanske braće“, francuski filozof Anri Levi, simbol i ikona evropske demokratije, bez ikakvog zazora i političkog stida izjavljuje – i pored toga što je Mursija izabrala većina demokratskim putem, on neće biti predsjednik Egipta. Da li bi to smio izjaviti i za jednog izabranog predsjednika u Evropi? Kako u povijest i političku teoriju potpuno neupućeni Orban može tvrditi da će pružena demokratija muslimanima u njihovim društvima sahraniti slobodu, kada su muslimani na temelju islama osam stoljeća, od 711. do 1492. godine vladali Pirinejima i tamo je vladao mir, stabilnost, sigurnost, red i pravni poredak i društvo je bilo multietničko, multireligijsko, multikulturno, a muslimani koji su imali potpunu vlast nikada nisu postali i bili većina.

Nisu ni građani Egipta 2013. godine srušili demokratski izabranog predsjednika nego vojna hunta na čelu sa generalom Sisijem uz presudnu podršku Zapada, a posebno SAD. Bez obzira što mađarski premijer danas zastrašuje Evropu islamom i muslimanima kao što su mekkanski pagani prije 14 stoljeća pokušali tim istim islamom i tadašnjim muslimanima zaplašiti Abesiniju i Afriku mnogo je više Evropljana od imena i ugleda koji se sada stavljaju u ulogu nekadašnjeg pravednog i plemenitog vladara Negusa. Za sadašnjeg papu Franju, čovjeka svjetske vizije, iskustva i plemenitih pobuda, glavni evropski, svjetski i općeljudski problem je pohlepa, a ne bilo koja religija pa ni islam: „Kapitalizam i profit nisu đavolski ukoliko im se ne klanjamo. U svakom slučaju, ukoliko su novac i profit po svaku cijenu postali idoli koje obožavamo i ukoliko je pohlepa osnova našeg društvenog i ekonomskog sistema, onda naše društvo ide u propast. Čovječanstvo mora da se odrekne obožavanja novca i umjesto toga u centar stavi ličnost, opće dobro i buduće generacije koje će nastaniti zemlju poslije nas. Svjetska ekonomija, kakva je danas, je neodrživa. U odnosu na ratove u Iraku i Siriji, s obzirom na vanrednost situacije, ali i da riješi i otkloni uzroke sukoba. Hajde da se zapitamo zašto ima toliko rata i nasilja. Ne zaboravimo licemjerstvo svjetskih sila koje govore o miru, a ispod stola prodaju oružje.“

Negus našeg doba

Početkom oktobra 2015. godine njemačka kancelarka Angela Merkel preuzela je ulogu abesinskog Negusa i stala u zaštitu muslimanskih izbjeglica i religije islama u Evropi: „Mi istočni Evropljani – i sebe smatram jednom od njih – vidjeli smo da izolacija ne pomaže. Izbjeglice neće zaustaviti podizanje ograda jer sam i sama dovoljno dugo živjela iza zida. Pomalo me rastužuje to što upravo oni koji se mogu smatrati sretnim što su doživjeli kraj hladnog rata sada misle da mogu da se potpuno izuzmu iz izvjesnog razvoja globalizacije. Šokirana sam tom bizarnošću. I zato moramo o tome i dalje da pričamo, kao prijatelji. Odbijanje prihvatanja izbjeglica kao stvar principa je, izvinite što ću biti otvorena, opasno po Evropu. Nije prihvatljivo imati slobodno kretanje robe i ljudi, a da neke zemlje kažu ne možemo ovo, ne možemo ono, ne možemo da primimo Sirijce, jer još nismo spremni. Ko smo mi da branimo kršćane širom svijeta ako kažemo da nećemo prihvatiti muslimane ili džamiju u našoj zemlji? To tako ne može.“ Ključnu ulogu nekadašnjih medinskih ensarija u primanju muhadžira iz Afganistana, Iraka i Sirije od 2011. godine u muslimanskom svijetu odigrale su: Turska, Liban, Jordan, Kuvajt, Emirati, Katar i Saudi Arabija. Sama Turska je prihvatila dva i po miliona muhadžira i to ju je koštalo 8 milijardi dolara.

Ulogu tih zemalja i potrebu da im se pomogne u zbrinjavanju izbjeglica od Evropske unije ističe i Angela Merkel: „Turska bez sumnje ima ključnu ulogu u ovoj stvari. Nećemo biti u stanju da dovedemo u red i suzbijemo priliv izbjeglica bez saradnje sa Turskom. EU mora da pomogne Turskoj da bolje brani svoje granice i da se bori protiv krijumčara u vodama između Turske i Grčke. Nije pretjerivanje ako taj zadatak nazovemo historijskim testom za Evropu. Evropa mora da pokaže solidarnost jer je svaka druga opcija osuđena na neuspjeh. Zatvaranje granica Evropske unije samo predstavlja iluziju u 21. vijeku, kao što je internet.“

Pristup Angele Merkel ovom pitanju i problemu kako je nekada postupio Negus ima za rezultat i posljedicu da će Njemačka prihvatiti milion izbjeglica, sama više od čitave Evrope. I generalni sekretar UN Ban Ki-moon poziva na globalnu solidarnost prema izbjeglicama: „Nadam se da će EU, kao i Italija, nastaviti da pokazuju globalnu solidarnost.“ Očigledno je da je doskora sva Evropa i EU potcjenjivala i ignorisala ulogu Turske, Jordana i Libana oko prihvatanja i zbrinjavanja izbjeglica.

To je naljutilo i izazvalo oštru reakciju turskog predstavnika Tajjipa Erdoğana: „Evropska unija se kasno probudila kada je u pitanju značaj Turske u prijemu talasa sirijskih izbjeglica i ključna je uloga naše zemlje u rješavanju izbjegličke krize. EU je neiskrena u razgovorima oko ulaska Turske u EU, uprkos nedavnim pomacima. Zapad i Evropa se po pitanju sigurnosti i stabilnosti oslanjaju na našu sigurnost i stabilnost. Oni su to sada prihvatili. U razgovorima koje sam prošle sedmice vodio u Bruxellusu, oni su prihvatili sve to. Ništa od toga ne može se događati bez Turske. Ako je to tako, zašto nas ne prime u EU? Problem je jasan, ali oni nisu otvoreni. Turska je na rješavanje izbjegličke krize do sada potrošila osam milijardi dolara, a do sada smo od svjetske zajednice primili pomoć od 417 miliona dolara. U Turskoj se nalazi 2,2 miliona Sirijaca i 300.000 Iračana.“