Tokom razgovora koji sam vodio sa kolegom studentom u Damasku 2000. godine, iznio je jednu zapanjujuću opasku. “Ana mubayie”, rekao je. Rečenica koja u prijevodu znači “Ja sam dao prisegu” je upućivala na tajnu prisegu koju je iskazao Mulla Omaru, tadašnjem vođi talibana u Afganistanu. Osim čuđenja u sekularnoj zemlji kakva je Sirija bila niko nije obraćao posebnu pažnju na ovakve izjave.
Kada sam pisao o ovoj anegdoti prije tri godine u Nacionalu, ISIL-ovo proglašenje hilafeta je malo ko uzimao za ozbiljno. Mnogi su se nadali da će njihove vojne ambicije biti brzo ugašene nakon što se iračka vojska oporavi od prvobitnog šoka. Čak i veći od vojnog, to je bio izazov za političare, vjerske vođe i posmatrače da procijene implikacije proglašenja hilafeta na region i svijet i postepene evolucije ISIL-a od lokalne pobunjeničke grupe do globalne organizacije.
ISIL će imati daleko veći utjecaj od nekog opskurnog emira iz Afganistana. Organizacija djeluje u samom srcu islamskog svijeta, a prisutno sektaštvo pomaže da se održava i napreduje. Džihadistički projekat će nastaviti da inspiriše nasilje u godinama koje dolaze bez obzira na vojno stanje na terenu u Siriji i Iraku.
Tri godine nakon što su prisvojili titulu hilafeta, grupa je danas internacionalno poznata organizacija koja nastoji preuzeti “pokroviteljstvo” nad globalnim terorizmom od Al-Qaide, bivšeg pokrovitelja. Prema vlastitoj statistici grupa je izvela preko 1.800 samoubilačkih napada u Iraku, Siriji i širom svijeta pri tom ubivši blizu 200.000 ljudi. Osvojili su 35 provincija širom regiona gdje se bore.
U međuvremenu, očekuje se da će ISIL izgubiti dva strateška grada, dvije prijestolnice, Mosul i Raqqu. U Mosulu, gradu gdje je Abu Bakr al-Bagdadi proglasio hilafet u stilu prijašnjih vladara, militanti su zbijeni u stari dio grada. U Raqqi, prvom pokrajinskom glavnom gradu kontroliranom od strane ISIL-a još od januara 2014. godine, Sirijske demokratske snage su na obroncima grada.

Širenje međunarodne mreže

Iako se teritorija koju ISIL kontrolira smanjila, sa veličine Britanije na enklave u Siriji, Iraku i drugim državama, ipak je ISIL evoluirao iz lokalne iračke grupe u internacionalnu organizaciju. Ovo je činjenica koju ne smiju previdjeti oni koji se bore protiv ISIL-a i evaluiraju rezultate te borbe.
Zapravo, kontrola teritorija nije glavni mjerni podatak za prosudbu uspjeha ISIL-a, s obzirom na to da njihove kampanje protiv vlada uključuju iscrpljivanje svojih neprijatelja i širenje međunarodne mreže.
Doista, da bi se razumjelo kako ISIL vidi svoju budućnost treba obratiti pažnju na njihovu post-hilafetsku strategiju, u centru, Iraku i Siriji, ali i internacionalno. ISIL je započeo sa razvijanjem strategije u maju prošle godine u obraćanju glasnogovornika Abu Muhammeda al-Adnanija, u njegovom posljednjem javnom obraćanju prije nego je ubijen krajem godine. U tom govoru Adnani je pripremio sljedbenike na gubitak svih gradova pod kontrolom, te da uspon i pad same grupe treba posmatrati kao historijski tok dešavanja stvari.
Gubitak teritorije je samo nova faza u borbi protiv neprijatelja. To nije kraj, borba samo uzima drugi oblik i formu. “Da li misliš, Ameriko, da je pobjeda ostvarena ako ubiješ jednog ili više zapovjednika?” – pitao je Adnani. “Ako tako misliš to je lažna pobjeda… Pobjeda je kada je neprijatelj u potpunosti poražen. Da li misliš, Ameriko, da je poraz gubitak grada ili teritorije? Da li smo poraženi ako izgubimo gradove u Iraku i budemo potisnuti u pustinju? Da li ćemo biti poraženi ako izgubimo Mosul, Sirt, Raqqu ili sve gradove koje smo osvojili i vratimo se tamo odakle smo počeli? Ne, jer stvarni poraz je gubitak volje i želje za borbom.”
Nakon Adnanijevog govora, propagandna mašinerija ISIL-a je često objavljivala članke i video materijale sličnog sadržaja. Uvodnik objavljen prošlog augusta u sedmičnim novinama Al-Naba, koje se fokusiraju na svakodnevni život pod vlašću hilafeta, odzvanjao je na izjave bivšeg glasnogovornika o tome kako grupa razumije svoju povijest. Uvodnik je sažeo strategiju grupe, nakon protjerivanja iz bivših utvrda u Iraku, kao: “U godinama koje su prethodile usponu obnove u Iraku, mudžahedini su se povukli u pustinju nakon što su ostavili desetke skrivenih mudžahedina u redovima sigurnosti koji su ubijali, mučili i crpili snagu vojske, policije i sigurnosnog aparata.” Čak i ako budu istjerani iz uporišta u Siriji i Iraku, ISIL-ova taktika će predstavljati veliku opasnost za Siriju i Irak čak i veću nego kad su, u 2013. i 2014. godini kontrolirali trećinu Iraka i polovinu Sirije.
Internacionalno, grupa je ostvarila korist iz rastućeg nesklada između oslabljenog centra u Iraku i Siriji i vanjskog priziva da se pozicionira kao džihadistička alternativa Al-Qaidi. Značajan internacionlani fokus u protekle tri godine je bio na nadvladavanju rivala, radije nego na vlastitom osnaživanju i nadoknađivanju gubitaka kod kuće.

Militarizacija sektaštva

ISIL je nastojao da se predstavi kao istinski nasljednik Osame bin Ladena, prije negoli kao nasljednik devijantne Al-Qaide pod vođstvom Aymana al-Zawahirija. U napadima izvan Sirije i Iraka grupa se često vodila izjavama Bin Ladena. Obezglavljivanje desetaka egipatskih kršćana u Libiji 2015. godine je predstavljeno kao osveta za ubistvo Bin Ladena.
Dvostruki napad u Teheranu prošlog mjeseca je u značajnoj mjeri i podrivanje Al-Qaide koja nikada nije izvela napad u toj zemlji. Napadi u Teheranu su usmjereni i slabljenju reputacije Al-Qaide u džihadističkom miljeu.
Mjesec dana prije proglašenja hilafeta, u junu 2014. godine, u govoru koji je održao Adnani izjavio je kako ISIL nema veze sa napadima na šije u Iranu, a sve u dogovoru sa Al-Qaidom i njihovom naredbom da se ne ugrožavaju interesi i linije opskrbe. Adnani je dodao da će:”Historija pokazati da Al-Qaida ima velik dug prema Iranu.”
Kao dio internacionalnog rivalstva sa Al-Qaidom, ali i način da održi utjecaj na osvojenim teritorijama, ISIL se u svom djelovanju najviše oslanja na sektaštvo kao izvor popularnosti i vojnika u vlastitim redovima. Sve veći utjecaj Irana u Iraku i Siriji doprinosi popularnosti ISIL-a među grupama i pojedincima koji vide Iran kao uzurpatora u njihovih zemljama.