Početkom juna bosanskohercegovačku javnost obišla je vijest o nestanku Adise Atiković (24), djevojke iz Tuzle. Ubrzo je pronađeno njeno beživotno tijelo, a preliminarni rezultati istrage ukazivali su na samoubistvo, dok je obdukcija to i potvrdila.

Određene reakcije na društvenim mrežama, koje su pratile vijest o nestanku ove djevojke, još jednom su nam ukazale na neke društvene boljke. Nekolicina komentara reflektovala je, između ostalog, i odsustvo empatije. Mnogi su osudili takve komentare čiji je sadržaj upućivao na krivicu djevojke u datoj situaciji. Osim osude takvih komentara, mnogi su i podsjetili da takvi komentari nisu izdvojeni slučaj, te da postoji kontinuirana društvena praksa koja se ispoljava u slučajevima nestanka osoba, posebno kada je u pitanju nestanak žene. Spomenute reakcije vratile su nas pitanjima o njihovim uzrocima i šta to u društvu moramo izliječiti ne bismo li stvorili atmosferu u kojoj ćemo suzbiti različite vrste stigme.

Plod žive prakse

Kada je riječ o spomenutoj vrsti komentara, vratimo se na pitanje običaja, loših navika, priča bez ikakvog razumnog pokrića ili priča izvezenih u pretpostavkama. To je, između ostalog, nasljedstvo trača i sličnih pojava ili upotrijebit ćemo općenitiji pojam prisutan u kur’anskom tekstu – lagv – priča dokoličara, beskorisna priča, rekla-kazala, šuplja... Zapravo, desi se da nas ponese događaj pa da sudove iznosimo bez ikakve odgovornosti i zanemarujemo kakvo je to moguće breme za porodicu, bližnje, ali i cijelo društvo.

Bilo da je nehtijenje, nemoć ili, čak, loša namjera – ne postoji opravdanje za takvu reakciju, koja je očita preslika neodgovornosti i kratkovidosti pojedinca. Nažalost, to je odjek atmosfere u kojoj na vidjelo izlaze sve naše slabosti: srozanost odnosa prema drugima, društveno ignorisanje snage problema koji nastaju u društvenim odnosima te problem nesposobnosti kritičkog razumijevanja što može biti posljedica otuđenja odnosno nemoći da čujemo i slušamo potrebe drugih. Skloni smo kreirati iste projekcije na brojne situacije, no, često griješimo.

Iskustvo vlastite kože

Kontinuirano se susrećemo sa nizom iskazanih generalizacija, stereotipizacija i predrasuda. Moguće razloge tome nalazimo u lošem odgoju, izostanku svijesti, nemoći sagledavanja situacije i nepostojanju iskustva. Kada je u pitanju potonje, iskustvo vlastite kože nam može pomoći da prevladamo olahko donesene zaključke, revidiramo vlastite stavove i šire sagledamo situaciju i ponašanje aktera. Naravno, sjetimo se svoje zaboravnosti i u tom slučaju.

Učenje islama prevashodno insistira na imanu – vjeri smještenoj unutar čovjeka, različito doživljenoj od pojedinca do pojedinca. S druge strane, koncept džemata koji islam tako brižljivo čuva i podržava nerijetko se i pogrešno interpretira na način da se pojedinac gubi u masi ili bolje kazati – zanemaruju se svi kvaliteti koji ustvari doprinose snazi džemata. Pretresati naslijeđe prve generacije mekkanskih i medinskih muslimana na uopćen način i ugrubo te predstavljati njihov uspjeh isključivo kao zaslugu zajedništva koje isključuje vrijednost zalaganja pojedinaca, djeluje naivno. Hadiska tradicija će nam kazati mnogo o samoj poslanikovoj posvećenosti individualnim kvalitetama njegovih drugova i njegovoj brižljivosti u odnosu prema njima, u kojem je računao na to kome šta govori ili u zadatak daje. Stoga, unifikacija modela nije dobrodošla. Postavlja se pitanje otkud tolika ukalupljenost u muslimanskim društvima iako Kur’an na mnogo mjesta ukazuje na različitosti, iako čitamo toliko nabrajanja blagodati ovoga i onoga svijeta te iako čitamo toliko sličnih priča sa sličnim matricama, ali sa toliko mnogo različitih motiva?

Olajavanje, ogovaranje i kleveta često kazuju više o subjektu negoli o objektu priče. Takva učitavanja radnji i okolnosti doprinose stvaranju krive slike, narušavaju ugled drugima i ukupnu atmosferu u užoj i široj zajednici. Kratkovidost u takvim postupcima govori o izraženoj pojavi brzopletosti i lahkomislenosti. To je često i bavljenje beskorisnim i beznačajnim. S druge strane, ignoriše se moć kvalitetnih odnosa prema drugima, čak iako ih ne svjedočimo sa druge strane. Moć profinjenosti odnosa prema drugima se i očitava u mogućnosti pridobijanja srca drugih ljudi.

Moć okolnosti i opravdanja

Na tragu ove tematike, vrijedi spomenuti da socijalna psihologija poznaje pojam osnovne atribucijske pogreške. Njime se objašnjava pojava potcjenjivanja konteksta određene situacije, a uzrok nečijeg ponašanja se pronalazi u njegovim karakternim osobinama. Nesumnjivo, sama svijest o ove dvije komponente nam može pomoći u analizi naših ocjena i procjena te pomoći u boljem razumijevanju konteksta događaja.

Traženje opravdanja za druge može ličiti u određenom kontekstu i na pristrastnost, fanatizam, izraženu subjektivnosti, no to je u dobroj mjeri ukorijenjeno među islamske postulate. Ustvari, to nam dopušta da ispitamo situaciju ili, jednostavno, pomognemo u rješenju određene problematike. Samo jedno pitanje i u toj situaciji pretpostavljeno opravdanje može pomoći u sprječavanju etiketiranja nekoga ili narušavanju nečijeg integriteta te potaknuti nas na pomoć drugome.

Svijet u kojem i drugi diše

Religija islama na općem, ali i na planu svakodnevnice insistira na optimizmu, utjehi i nadi. Tako je u riječima i na djelu. Također, konstantno inistiranje na svjesnosti ide uz insistiranje na realnosti. Defetizam, pasivizam, pesimizam, a onda i: kleveta, ogovaranje, konstantno djelovanje shodno pretpostavkama, predrasudama, slijeđenjem stereotipa – sve se to nametnulo kao rak rana pojedincu i društvu. U tom pogledu nam je jasnije insistiranje na principu “islaha” – popravljanja odnosa među ljudima. Primjer muhadžira i ensarija pokazatelj je da u zajednici mogu prevagnuti sile dobra. Uz to ne treba očekivati potpuno ozdravljenje zajednice, ali zajednica uspostavlja korektive na različite načine, formalne i neformalne. A razumijevanje slobode u paru sa odgovornošću ostat će vječiti princip dobra. Kur’anski tekst i Muhammedova, a.s., praksa obiluju duhom međusobnog pomaganja i okrenutosti čovjeka čovjeku. Često se međusobno pomaganje interpretira kroz prizmu materijalnog davanja, pri čemu se zanemaruje sva ona duhovna i duševna satisfakcija koja se akcentira. Čitate li Kur’an, uvidjet ćete da Poslanik nije donio samo opomenu, već i radosnu vijest. Milost i samilost Dragog Boga na koju se svakodnevno podsjećamo i svjedočimo joj adresira naša srca i duše.

Jedan trenutak spremnosti da čujemo nekome može uliti nadu i to bez naših egoističnih iskaza, banaliziranja stvarnosti, mrštenja i osuda, generalizacija, stereotipa i predrasuda. Svjedočenjem toga, možda drugi u nama pronađe čovjeka – pod bremenom mahana, ali spremnog na bolje. I za sebe i za drugoga.