Kur’anski duh je obuhvatio i pitanje vjerničkog puta uspjeha, kao što to čini i Sunnet, naravno, jer Poslanik a.s., mudrošću Božijom, ne govori protivno duhu Kur’ana. Islam akcentira balans između dva svijeta – dunjaluka i ahireta, od čega ne smije odstupati ni muslimanska interpretacija oba vrela islama – Kur’ana i Sunneta.

Kurs pomenute tematike počinjemo prijevodom početna tri ajeta sure Mu’minun, a koje rahmetli Besim Korkut prevodi na sljedeći način: „Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju...“

Početak sure Mu’minun karakterističan je po tome, što nakon početnog ajeta, u sljedećih nekoliko ajeta, (iako ovdje tretiramo prva tri ajeta iste sure) slijedi Božije uputstvo o djelima koja vode do uspjeha, odnosno do Firdevsa.

Glagol efleha, u prvom ajetu nosi značenja pobjede, uspjeha i postignuća, dok čestica kad daje snagu i potvrdu glagolskoj rečenici, što implicira značenje o snazi Božije poruke upućene vjernicima. (Vidi: Ibn Ašur, Et-tahrir ve-t-tenvir, al-tafsir.com, sura Mu’minun)

Život sopstvenog duhovno – intelektualnog, ali i fizičkog bića, je naša briga. To nas se naprije tiče. Jačanjem svijesti, uspostavljamo harmoniju u sebi samima, te stičemo mogućnost kvalitetnog pristupa prioritetima, vlastitim, porodičnim i društvenim. To nam omogućava stalni napredak u odnosu prema Bogu, i prema ljudima – to i jeste odlika vjernika.

Nakon toga, prva navedena stvar, odnosno opis uspješnog vjernika, jeste ponizno obavljanje molitve. Iako nas Tekst navodi na interpretativnu potvrdu važnosti i uloge namaza u životu vjernika, osvrnut ćemo se na istaknuti pojam poniznosti (skrušenosti), u namazu, koja se traži od vjernika.

Odveć znano, namaz svojom formom, ali i suštinom, zahtijeva izvjesne pripreme, odnosno specifičan pristup, obzirom na svoju važnost, značenje i cilj. Forma namaza se postiže mnogo lakše nego li njegova suština, koja iziskuje fokusiranost i koncentrisanost na čin samog namaza zarad samog efekta koji namaz nosi sa sobom.

Savremeni mufessir, Ibn Ašur, tumačeći „poniznost“, kaže: „Nesumnjivo je da poniznost prema Allahu, rezultira sviješću o Njemu, što vodi uspjehu“(Et-tahrir ve-t-tenvir, al-tafsir.com, sura Mu’minun).

Uzmemo li u obzir vremensku određenost namaskih vaktova, pripremne radnje za namaz, bit samog namaza, specifičnosti pojedinačnog i džematskog namaza, te poniznost koju valja postići, možemo kreirati paradigmu koja će nam služiti u svakodnevnici, u našim nastojanjima u postizanju pozitivnih rezultata. Koncentracija i fokusiranost koju namaz iziskuje u postizanju poniznosti, kao jednom od namaskih ciljeva, relevantan je primjer našoj misiji i našoj karijeri. Posao koji se želi kvalitetno privesti kraju, zahtijeva izvjesne pripreme, odricanja, fokusiranost, snagu volje, predanost – svo vrijeme biti svjestan cilja kojem težimo. Pojam takva, kojeg često spominjemo uz Božije ime, aludirajući na svijest o Allahu (ili bogobojaznost), u svome višeznačenjskom perivoju označava svijest, svakako, ali prateći semantiku riječi nalazimo i značenje istedžmea’ kuvah – pribrati se, skupiti snagu... Tragom navedenog, zaključujemo da predanost Bogu, biti vjernik, uključuje svijest, odnosno tjelesno i duhovno pregnuće čovjeka. Ali, svijest podrazumijeva kontinuitet. Ona je stalna. Ona nas održava živim. Ona nam pomaže da se otisnemo ka realizaciji naših planova. Sviješću o našim djelima, lošim i dobrim, održavamo naš odnos spram Boga. Samim time, to je svijest o Bogu. Ona nas snaži, i pomaže nam da konstantno budem svjesni svojih potencijala – svega onoga čime raspolažemo u našem životu, što će nam omogućiti da ih učinimo od koristi, sebi i društvu. Ne uči li nas islamski princip svijesti o Bogu, i tome da biti svjestan svoje vizije, uloge i cilja, na životnom putu, rezultira uspjehu?! Ne uči li nas tome da sviješću detektiramo anomalije kod sebe, porodice i društva?! Ne uči li nas tome da ostvarivanje cilja zahtijeva mnogo energije?!

Treći ajet sure Mu’minun, u prijevodu: „i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju…”, u sebi sadrži riječ lagv – kojom se, između više značenja, označava priča rekla – kazala, odnosno beskorisna priča, ili, nazvali bismo je, priča dokoličara (besposličara). Čak, ne moramo ulaziti u raspravu o tome, da li to implicira i priče klevete ili ogovaranja, nego ćemo navesti hadis u kojem Pejgamber a.s., veli: „Ostaviti beskorisno, ljepota je čovjekovog islama.“.

Niko nam ne daje za pravo smatrati arapski, nebeskim jezikom, ali ko može osporiti jezičko bogatstvo ovog jezika?! Tako, u prethodnom hadisu, upotrijebljena je riječ husn (ovdje preveden kao ljepota), čiji korijen se tiče i riječi koje označavaju i: perfekciju, nadogradnju, elaboraciju, reformu, inovativnost, promjenu, napredak, prednost…

Navedena značenja nam otkrivaju ovaj hadis u obzorju govora o progresu pojedinca, o uslovu za progres, što jeste napustiti beznačajne nam pojave – kloniti se istih. Napredak, promjena na bolje, perfekcija, zahtijeva kvalitetno korištenje vremena, adekvatna sredstva, korisne savjete, marljive i trezvene prijatelje i kolege, korisnu nauku, adekvatne priručnike – atmosferu koja će nas održati svjesnim naših ciljeva.

Beznačajne stvari sputavaju našu svijest o vrijednostima za koje se zalažemo, ili nam se valja založiti. One rasipaju našu energiju. Pridavanjem pažnje beskorisnim pojavama, kada je u pitanju bilo koja naša životna uloga, onemogućava nam da vidimo realnu postavku stvari oko nas, kada su u pitanju naše mogućnosti, odnosno naši ciljevi, zapostavljamo brigu o životnim prioritetima, zaokupljamo se stvarima koje ne možemo promijeniti, koje nismo u mogućnosti promjeniti, ili stvarima koje rezultiraju remećenje porodične i društvene harmonije, i sl.

Život sopstvenog duhovno – intelektualnog, ali i fizičkog bića, je naša briga. To nas se naprije tiče. Jačanjem svijesti, uspostavljamo harmoniju u sebi samima, te stičemo mogućnost kvalitetnog pristupa prioritetima, vlastitim, porodičnim i društvenim. To nam omogućava stalni napredak u odnosu prema Bogu, i prema ljudima – to i jeste odlika vjernika.