Ovo je vrijeme novih forma pismenosti. Sve češće se naglašava koliko one postaju nužne i vitalne, posebno u pogledu digitalnih vještina, odnosno brzog razvoja modela umjetne inteligencije. O tome govorimo u dobu kada biblioteke još uvijek žive, kao u inat svim projekcijama njihovog umiranja nametnutog digitalizacijom. Pa, ipak, u značajnoj mjeri su se morale prilagoditi, a u zemljama gdje se digitalno preoblikovanje stvarnosti i nije u pretjeranoj mjeri desilo, biblioteke u svojoj tradicionalnoj formi još uvijek drže primat. I nije riječ tek o bibliotekama, riječ je o tekstu u njegovoj veličanstvenoj formi pismenosti, ali govorimo i o kulturi čitanja, kojoj printana knjiga ili biblioteka odavno više nije jedina asocijacija. Tekst se kroz historiju razvijao, adaptirao, dobijao i gubio prostor i slično, a pismenost se nadavala kao uslov trajanja civilizacije. Otuda, i danas kada uočavamo raznoliki spektar ljudskih forma izražavanja, tekst posmatramo kao primarni simbol i potvrdu takvog civilizacijskog razvoja. Stoga, mnoge zabrinjavaju različita istraživanja, ankete i pokazatelji o slabljenju kulture čitanja. Sve smo manje okrenuti tradicionalnoj formi čitanja, odnosno pismenosti. S druge strane, čini se da nam je napuštanje kulture čitanja pospješilo pojavu nekvalitetnog pisanja.

Sve manje se uživa u složenijim strukturama tekstova, zaobilaze se teški pojmovi i šira pojašnjenja, a naglašava se potreba za vizueliziranjem ili određenom minimalističkom formom koja se brže i lakše konzumira. Naravno, spomenuto ne isključuje da sažeto, rezimirano ili jezgrovitije pisanje može, ustvari, biti izvanredno vrijedan način izražaja, potreban ili znak vrhunskog umijeća pisanja. Međutim, u velikom broju slučajeva mnoge današnje sažete forme ne nastaju na takvim temeljima. Kreatori tekstualnog sadržaja su, prema tome, suočeni s izazovom ne samo pojednostavljenja ili sažimanja, već banaliziranja ili krajnjeg uproštavanja sadržaja. Otuda prijeti opasnost samoj kreativnosti i bogatstvu riječi / rečeničnoj strukturi. Tako se, nerijetko, poistovjećuju pojmovi jezgrovitog i krajnje prostog izražavanja, gdje je stil često podređen niskim standardima publike. Tako je opravdan upit u kojoj mjeri će preživjeti stimulans koji proizilazi iz redaka knjiga ili fino strukturisanih tekstova i djela koja imaju tendenciju da snažnije osvajaju našu maštu ili intelekt?!

U poticanju i razvijanju kulture čitanja benefiti su manje-više poznati, a značajna pažnja se posvećuje kvalitetu neposrednog susreta s printanom knjigom. Pojedina istraživanja naglašavaju važnu ulogu dodira listova, mirisa ili same materijalne cjeline koja se kontroliše u rukama. Pa, ipak, printano je postalo tek još jedan materijalni oblik štiva. Opća stvarnost i ponašanja nam govore da se, naprimjer, i opširniji tekstovi u digitalnom obliku, duži i složeniji novinski članci ili književni i drugi odlomci iz knjiga veoma rijetko čitaju. Ili se nema vremena ili se nema fokusa. Izbjegavaju se nepoznati termini, a prema njima se prepoznaje težina teksta, mada nikada nije bilo lakše doći do rječnika i pojašnjenja.

Živimo i vrijeme neobjašnjive smjelosti i hrabrosti u pisanju. Tome internet služi kao idealan kanal. Međutim, nerijetko dolazi do unakažavanja pisanja ili samih ideja. Štaviše, i oni koje smatramo pozvanim da pišu, često umjesto kvalitetnijeg tekstualnog načina i izražaja odaberu isključivo društvene mreže prije negoli drugi kanale plasiranja. Dakako, olakšica je, jer će time izbjeći uobičajene uredničke ili redaktorske intervencije i sugestije, odnosno neće se olahko povinovati formama prepoznatljivim naprimjer u određenim listovima ili časopisima. Pa, ipak, pojedinim su društvene mreže poslužile da se nastave izražavati na identičan način, ali, koji, svakako, odudara od prirode takvih komunikacijskih kanala. Sadržaj i poruke cirkulišu brzo, lakše je doći do publike, lakše je i do povratne informacije kao i do ushićenja mase.

Za knjigom se, ako i služi za odmor, kao što se to često ceremonijalno i predstavlja, onda poseže u domenu lakšeg štiva. U takvom svijetu, posebno književnosti, našlo se i mnogo nekvalitetnog, ili, naprosto, autora koji su imali više hrabrosti negoli potencijala u pisanju.

Pored svega, putem savremenih komunikacijskih kanala je olakšano i dijeljenje sadržaja, linkova ili kopiranje. Stoga je i referisanje na nečiji rad moglo biti lakše. Pa, ipak, još uvijek primjećujemo da su u beskraju internet sadržaja ljudi skloni kopirati i predstavljati sadržaje bez reference. Dvije su opcije: namjerno to rade ili, naprosto, smatraju da nije potrebno pozivati se na autora baš u moru tog beskraja. Već sada imamo mnoštvo sadržaja koji je u opticaju bez autorskog potpisa i iznova se reprodukuje kao takav. Uzmemo li u obzir i opću medijsku nepismenost, stvarnost je pogoršana, mada i dalje govorimo o drevnim ljudskim ponašanjima. Ali, govorimo i o bezobzirnosti spram teksta ili njegovog kvaliteta. Generacijski jaz u korištenju savremenih tehnologija je smanjen, a prilagođenost i pojednostavljenje rada aplikacija omogućila je i starijim generacijama da se, naprimjer, lahko registruju na TikTok, a, ruku na srce, listanje videa i njihovo dijeljenje, nije zahmetli. Pogledamo li koliko naših starijih u imeniku već imaju aktivne takve profile, postaje nam jasnije. Otprilike ovako: generacije dvadesetih ovog stoljeća rastu pred generacijama koje nemaju vremena ili fokusa, ali, ipak, prelahko odvoje i izgube dvadeset minuta ili sat vremena u skrolanju videa. Nažalost, prečesto je to beskoristan sadržaj, koji ne stimuliše vrijednosti ni čovjekov intelekt. Ali, sve se to dešava u vremenu kada se prodaju i kupuju replike knjiga namijenjenih isključivo za ukras naših lijepo uređenih i vizuelno atraktivnih prostorija.

Razumijevanje okolnosti digitalnog doba je nužno, a u tom smjeru su nastale i digitalne biblioteke kao i aparati namijenjeni isključivo čitanju teksta u elektronskim formatima. Raznolikost, sofisticiranost i blještavilo digitalnog koje promiče vizuelno u odnosu na tekstualno je, zaista, i osvajajuće. U tolikoj mjeri da poremeti percepciju o važnosti teksta i njegove uloge u razvoju najviših čovjekovih kvaliteta, a gnijezdi se oko jezika – tog duboko prožimajućeg čovjekovog identiteta. U tom pogledu je jedno od najvažnijih pitanja na kakvoj rečeničnoj strukturi ćemo kao civilizacija/ društvo/ narod rasti ili, u kakvom će (kon)tekstu rasti djeca dvadesetih ovoga stoljeća?!