Tokom historije žene su igrale vitalne, a ponekad i ključne uloge u ratovima. Društva su uglavnom selektivna u sjećanjima na opseg i značaj učešća žena u ratu. Često se na ženu u okviru rata gleda ili kao glas koje ističe besmislenost sukoba ili se njeno tijelo tretira kao bojno polje, pa je često smatraju isključivo žrtvom ratova i nasilja. Istina je, međutim, mnogo kompleksnija. Zabilješke iz bliže i dalje prošlosti nam kazuju da su žene tokom oružanih sukoba preuzimale niz različitih uloga, od podrške ratnoj ekonomiji do toga da su bile ratne vođe. Na njih se većinom gledalo kao na izuzetak od pravila, s obzirom na uvriježene rasporede uloga u društvu prema spolu koje uglavnom diktiraju ponašanje u mirnodopskim situacijama, dok u ratu te uloge postaju još izraženije. Stoga je pogrešno razumijevanje da se ratovi vode isključivo u rovovima i na linijama fronta. Riskiranje života u borbi je, jasno, najveći doprinos kojeg osoba može dati odbrani svoje zemlje, ali šta je sa ostalim poljima ljudskog postojanja poput zdravstva, obrazovanja, kulture i umjetnosti? Svi ovi sistemi djeluju povezano i zajedno doprinose odbrani i kasnijoj izgradnji domovine. Kada jedan od njih zakaže, posljedice su vidljive i na ostalim poljima. Problem zanemarivanja uloge žene u ratovima potječe upravo iz nerazumijevanja postojanja raznih linija odbrane i temeljnih spolnih razlika u doprinosu zajedničkoj borbi. Muškarci su najčešće bili ti koji su odlazili na bojna polja, borili se prsa u prsa s neprijateljskim snagama, ginuli za svoje klanove, teritorije, ideale i vjerovanja. Uloga žene je bila manje vidljiva i većinom se odnosila na skrb o porodici i domaćinstvu.

Dugo se o bošnjačkim ženama pričalo isključivo kao o žrtvama, što one svakako jesu. Ipak, preživljavanje raznih strahota i život s raznim posljedicama pokazuju da su one mnogo više od žrtve – one su preživjele i obnoviteljke.

Armija Republike Bosne i Hercegovine

Slušajući o herojskim postupcima žena u mojoj porodici zainteresirala sam se za njihovu ulogu u odbrani domovine. Kada su agresorske snage ušle u naše selo, u augustu 1992, moja majka je trčala preko sela s tri puške i municijom u suknji. Muškarci su se već bili sklonili u šumu, a u brzini su zaboravili dio oružja. Susret moje majke s oružjem se tu završava. Međutim za 5360 žena, koje su prema evidenciji iz decembra 1995. godine, bile pri Armiji Republike Bosne i Hercegovine, druženje s oružjem je još dugo trajalo. Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, na raznim borbenim položajima, žene su naoružane branile domovinu skupa sa svojim muškim saborcima, a bilo ih je i u sanitetu, komandama i logistici. Trinaest borkinja Armije Republike Bosne i Hercegovine su dobitnice ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i to: Fadila Bajrić, Zlate Gazibera, Dževada Tataragić i Aida Zuko, dok su posthumno ovim priznanjem odlikovane Emira Bašić, Mevlida Elčić, Kornelija Jurić, Atifa Karalić, Razija Merić, Indira Pjanić i Nevzeta Sefer. Osim što su posthumno odlikovane “Zlatnim ljiljanom”, Fadila Odžaković Žuta i Edina Čamdžić su odlikovane i “Ordenom zlatnog grba sa mačevima”, odnosno “Medaljom za hrabrost”. Mali je broj ljudi koji su čuli za ove heroine, a još manji onih koji poznaju doprinos hiljada drugih žena.

Žene na ostalim frontovima

S druge strane, uloga žena koje nisu otišle da se bore na prve linije se ne smije umanjivati. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu mnoge žene su, unatoč nasilju koje ih je okruživalo, bile uključene u obrazovanje, obavljale profesionalne poslove i hranile svoje porodice – ponekad prelazeći velike udaljenosti kako bi svoju djecu zaštitile od agresorskih napada. Radile su kao doktorice i medicinske sestre, spašavale su živote, pomagale da na svijet dođu budući naraštaji, šile rane. Bile su također i učiteljice, nastavnice i profesorice, koje su riskirale svoje živote prenoseći znanje i različite vještine na djecu i mlade. Svojim muževima i muškim članovima familije bile su moralni oslonac i podrška u trenucima kada je bilo najteže. Moral se morao održavati na visokom nivou s obzirom na sve tehničke nedostatke s kojim se Armija Republike Bosne i Hercegovine suočavala u godinama agresije. Njihova ženska snaga, ali i toplina i utjeha bile su iznimno vrijedan element u stanju haosa. U našem društvu najveća uloga žene ipak je usko vezana uz majčinstvo. Njihovo nesebično zalaganje za djecu, u velikom broju slučajeva, osiguralo je opstanak bošnjačkog naroda. U doba gladi i nasilja rađale su djecu, te često ostajale praznih trbuha kako bi prehranile i pokušale zaštiti svoja čeda. Možemo slobodno reći da su žene bile ključne za život svoje zajednice u toku rata, a ova uloga nastavila je biti centralnom i u periodu postdejtonske Bosne.

Period nakon agresije

Jedna od najupečatljivijih osoba u mojoj porodici je moja tetka, sestra moje majke, koja je postala jedna od prvih žena deminera nakon završetka agresije. Silna ljubav prema djeci i poslijeratna neimaština nagnale su je da riskira svoj život danima nakon što su zločinačke granate prestale padati na našu zemlju i uključi se u ovu opasnu profesiju. Izlažući vlastiti život opasnosti spasila je najmanje jedan tuđi. Za mnoge žene nakon rata fokus s pukog preživljavanja pomjerio se na borbu za pravdu i pronalazak nestalih članova porodice. Osnivaju se mnoge nevladine organizacije, a jedna od njih je Majke enklava Srebrenice i Žepe, koja kao glavni razlog za osnivanje navodi “želju i potrebu da se učestvuje u razjašnjavanju sudbine nestalih u julu 1995. godine, a zatim i nestalih od 1992. do 1995. u Srebrenici i Žepi, te Sokocu, Han Pijesku, Rogatici, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Višegradu i Foči”. Hrabre Majke su tokom 25 godina, koliko je prošlo od završetka agresije, doprinijele potrazi za istinom i pravdom kroz pomoć u ekshumacijama, identifikacijama i sahranama pronađenih posmrtnih ostataka, kroz svjedočenja na raznim sudovima i aktivizam čiji je cilj politička i socijalna jednakopravnost žena. Još jedan istaknut primjer jeste i udruženje Žena – žrtva rata s glavnim ciljem pomoći i podrške ženama koje su preživjele silovanje i druge oblike seksualnog zlostavljanja tokom agresije na BiH. Prema procjenama raznih istraživača, između 20 i 50 hiljada žena, djece i muškaraca je bilo izloženo nekoj vrsti seksualnog zlostavljanja, uključujući i onaj najteži – silovanje. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je sistematska silovanja Bošnjakinja u ratu po prvi put u historiji proglasio ratnim zločinom. Ova vrsta nasilja posebna je trauma, često i tabu tema, a žrtve prate teški osjećaji srama i krivnje. Udruženja poput Žena – žrtva rata pomažu otkloniti stigmu vezanu za žrtve i one koje su preživjele seksualno nasilje, te pokazati društvu da oni nad kojima je izvršeno nasilje nisu krivi za ono što im se desilo. Bitno je spomenuti i sve one anonimne žene koje su kroz svoja nesebična zalaganja na raznim poljima pomogle izgraditi domovinu devastiranu agresijom.

Poslovica indijanskog plemena Šajen kaže da narod nije pokoren dok srca njegovih žena ne padnu na zemlju. Tada je gotovo – bez obzira koliko hrabri bili njegovi ratnici ili koliko snažno bilo njihovo oružje. Čvrstina i otpornost bošnjačke žene poslužile su kao inspiracija mnogim ženama diljem svijeta i nastavljaju nadahnjivati generacije mladih žena koje slijede njihove stope i ne dopuštaju da istina i pravda nestanu s agende.