Donosmo 1. dio petog poglavlja nove knjige Akbara Ahmeda “Putovanje u Europu: islam, imigracija i identitet”, koje govori o Bosni i islamu u našoj zemlji. Knjigu je početkom februara, ove godine, objavio Brookings Institution Press, a uskoro će se pojaviti i na bosanskom jeziku u izdanju El-Kalema.
Sredinom 1990-tih godina, zatekao sam se usred izrazito žestokog rata na Balkanu koji nam je dao termin etničko čišćenje. Bio sam u Bosni kako bih snimao dokumentarac za BBC, sjedio sa velikom grupom ošamućenih žena svih uzrasta i opisa u jednoj fakultetskoj auli. Jedna stvar bila im je zajednička: bile su sistematski obeščašćene od strane pijanih vojnika u “kampovima za silovanje” i bile su prestravljene da će se njihovi progonitelji vratiti. Susretao sam se sa autohtonim muslimanima Europe i bilo je to teško i nesretno iskustvo.
Bol i patnja Bosne
Žene su tiho jecale dok su mi govorile, oklijevajući, mehanički rezignirano, svoje užasavajuće priče o grupnim silovanjima i prisilnim trudnoćama. Bilo im je teško završiti kazivanja o svojim patnjama; a pokrivajući svojim rukama lica pokazivale su da je njihova čast narušena, ostavljajući veoma malo prostora za maštu. Jedna mlada žena koja je nosila crveni pulover, crne kose koja je slobodno padala, govorila je nježnim glasom o skrivanju od Srba koji su poklali njene komšije i popljačkali njenu zajednicu. Zadržavala je jedan dostojanstven, trezven izraz cijelim tokom njenog svjedočenja. “Četiri dana nakon pokolja ostali smo u kući – niko se nije usudio izaći napolje,” ispričala je. “Odjednom su Srbi bili posvuda. Čuli smo kako siluju jednu mlađu ženu.” U tom trenutku bol i strah su preovladali, primakla je maramicu očima, malo se okrenula od kamere i tiho zajecala. Potom je srednjovječna žena u gracioznoj plavoj haljini i hidžabu počela pričati o svom mučenju: “Pobjegli smo u drugo selo. Bila sam u tom selu nekih mjesec dana, kod moje snahe. Nakon mjesec dana morale smo pobjeći u drugo selo – Bišćane.” Pri samom spomenu imena, izraz njenog lica se naglo promijenio. Poput brane koja je popucala, njene suze su nekontrolisano potekle, te je svoje lice morala pokriti maramicom dok je nerazgovjetno promrmljala: “U Bišćanima su ubili... preteško je da ponovim.” Svi mi koji smo slušali ove žene blagih glasova mogli smo osjetiti njihovu bol i patnju, kao da smo svjedočili da se ti događaji odvijaju upravo ispred naših očiju.
Buljio sam u ponor. Postalo je teško održati imalo autoriteta i kontrole koja mi je bila potrebna kao voditelju BBC-ovog serijala Živi islam. Čak i viši producent, Englez i iskusni BBC TV rukovodilac, okrenuo je svoje lice od ekipe, ne želeći da iko vidi suze u njegovim očima.
Sjedište nam je bilo u Splitu, maloj živopisnoj luci na hrvatskoj obali, a u Bosnu bismo išli rano ujutro da snimimo i obavimo intervjue, a vraćali bismo se kasno noću. Tokom ovih intervjua u pozadini se stalno čula buka od pucnjave. Ipak, unatoč svoj toj ljudskoj nesreći, nisam mogao a da ne budem pogođen čvrstinom i duhom ljudi i ljepotom zemlje, njenim valovitim zelenim poljima, slikovitim šumskim gorama, te malim urednim kućama i selima.
Tamni i opasni Balkan
U Splitu sam također naišao na grupu mladih britanskih muslimana južnoazijskog porijekla koji su tu bili da dostave pomoć svojoj bosanskoj braći po vjeri. U privatnosti, žalili su mi se da bosanski muslimani znaju malo o islamu i da ne znaju čak pravilno klanjati. Bio sam grubo povrijeđen. Bosanski muslimani su se hrabro i dostojanstveno suočavali sa genocidom, a ovi britanski muslimani su stali zanovijetati o nedostatcima njihovih islamskih obreda. Ukorio sam tu grupu zato što su pokazali nedostatak suosjećanja i razumijevanja i podsjetio ih na temeljne vrijednosti islama, koje naglašavaju upravo ove vrline. Ovaj susret me je upozorio na drugačije niti islama koje su se širile na kontinentu i na posljedice koje će proizići iz njihove konfrontacije.
U međuvremenu, bilo mi je teško pomiriti se s činjenicom da ovdje u Bosni postoje Europljani koji kasape i siluju druge Europljane. Najstrašnije od svega, ovo se dešavalo jedva pola stoljeća nakon što su Europljani pobožno kazali “nikada više” kada su se razotkrile strahote Holokausta. I dok je država Jugoslavija slabila, da bi se potom raspala, na površinu su počeli izranjati prikriveni primordijalni plemenski identiteti, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci su se našli jedni drugima za vratovima. Ovo nije bio rat u kojem se širom kontinenata jedna protiv druge sukobljavaju velike tenkovske divizije, već rat u kome se prikrada u susjedov dom sa kamom i sjekirom. To je Balkan, čije samo ime ima konotacije tamnog i opasnog područja u umovima mnogih Europljana. Upravo je ovdje, u Sarajevu, jedan mladić divljih očiju sa revolverom počeo Prvi svjetski rat, koji je zatim potaknuo Drugi svjetski rat. Na kraju, ta dva rata su odnijela nekih 100 miliona života.
Autohtoni muslimani Europe – u koje spadaju Bosanci – također poznati kao Bošnjaci, zatim Pomaci, Turci, Albanci, Tatari, Romi i Čami – žive uglavnom na Balkanu i često bivaju ispušteni u raspravama o islamu na Zapadu. Mi se u ovom poglavlju s njima susrećemo i slušamo njihove glasove. I dok se ovi muslimani ponose svojim muslimanskim identitetom, oni su jednako ponosni i svojim europskim identitetom. Budući da se na njih gleda kao na ljude koji egzistiraju između dvije kulture – jednoj zasnovanoj na Zapadu i drugoj u muslimanskom svijetu – oni se često odbacuju kao isuviše muslimani od strane Europljana i isuviše Europljani od strane muslimana. Suočavali su se s brutalnim progonom i potrebno je sprovesti dodatno istraživanje o njihovim izvanrednim, ali slabo poznatim historijama i kulturama.
Region Balkana bio je na prvim linijama sukobljavanja između kršćanske Europe i muslimanske Osmanske carevine. Stoljećima se dešavao sukob i konflikt, ali također su bila i vremena mira i harmonije između židova, kršćana i muslimana koja su obilježena konvivencijom i etosom iluma. Doista, Balkan pod osmanskom vlašću je osigurao utočište židovima koji su bježali iz Andaluzije i nastavili napredovati u gradovima poput Sarajeva i Soluna, kako ćemo razmatrati u 7. poglavlju. Ipak, stoljeća vojnog sukoba u regionu, u kojemu su ogromna područja prelazila u i iz kontrole sila poput Habsburgovaca i Osmanlija, stvorila su ideju u umovima Europljana da je islam prijeteći, predatorski, stran i neciviliziran.
Rat u Bosni i pojava “globalnog islama”
Kada je komunizam doživio kolaps, nekadašnji osmanski kršćanski narodi Balkana zacrtali su jedan novi kurs nacionalizma i agresivne promocije primordijalnog identiteta ispunjenog jakim predatorskim tonovima koji su se isuviše često vraćali na stare mržnje i predrasude, kao što smo vidjeli u užasavajućim slučajevima genocida i etničkog čišćenja u Bosni. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i njegova vlada predstavljali su Bosance i Albance kao Turke koje treba ukloniti iz srpske države i iz same Europe. Oživljavajući sjećanje na njihov otpor Osmanlijama, Srbi su krenuli da se konačno i potpuno osvete za stotine godina osmanske vladavine. Između 1988. i 1989., kovčeg kneza Lazara, srpskog zapovjednika ubijenog 1389. u Bici na Kosovu protiv Osmanlija, nošen je u svojevrsnom hodočašću kroz gradove i sela širom Srbije, popraćen žalosnim naricateljima obučenim u crno. Miloševićev govor 1989. godine, pred milion Srba okupljenih povodom 600. godišnjice Bitke na Kosovu neposredno je prethodio raspadu Jugoslavije i srpskim kampanjama genocida i etničkog čišćenja.
Rat na Balkanu je vođen u kontekstu jednog mijenjajućeg svijeta i pojave onog što se nazivalo “globalni islam”, rasprave koja je pokrenuta nakon Iranske revolucije. Kriza u Bosni se dogodila između ponižavajućeg izgona Sovjetskog Saveza iz Afganistana koncem 1980-tih i pojave Talibana i al-Qaide u toj zemlji koncem 1990-tih godina. Tokom ovog kratkog intervala suosjećajan i nepodijeljen fokus muslimanskog svijeta bio je na Bosni. Tokom 1990-tih godina bio sam aktivan i iz svoje baze na Univerzitetu Cambridge glasno sam govorio o genocidu na Balkanu. Britansko društvo, uključujući vladu i kraljevsku porodicu, je bilo žestoko pogođeno strahotama koje su se odvijale u Europi. Govorio sam, naprimjer, na poziv Veanesse Redgrave zajedno s njom, bosanskim ambasadorom u Ujedinjenom Kraljevstvu i dvoje članova Parlamenta u Centralnoj dvorani Westministera u julu 1995. godine. Princ Charles mi je u martu 1996. godine napisao pismo u kojemu je kazao, pozivajući se na moje iskustvo u Bosni, “Vi ste vidjeli mnogo više od onog što sam ja ikada mogao vidjeti i mogu dobrano zamisliti koliki je to ožiljak na vama ostavilo... To je monstruozan, zločinački čin kojim je trajno urezana rana muslimanskom stanovništvu, a posebno na njihovim najdragocjenijim vjerskim i kulturnim spomenicima. Srce mi slama i pomisao na sve ono što je izgubljeno.”
Upravo tokom ovog perioda imao sam privilegiju u Londonu prvi put sresti dr. Harisa Silajdžića, koji je tada bio premijer Bosne i Hercegovine. Poklonio sam mu moju knjigu Živi islam, koju je BBC objavio uz televizijski serijal istog naslova. Srdačno je primio knjigu, a potom smo razgovarali o situaciji na Balkanu i u muslimanskom svijetu.
Susret sa Harisom podsjetio me je da postoji mnogo više o muslimanima Balkana osim njihovog stradanja. To je bila drevna zajednica koja dala doprininos književnosti, arhitekturi i ostvarenju jednog pluralističkog društva u kojemu ni anti-semitizma niti mržnja spram bilo koje vjere nisu imali mjesta. Bio sam odlučan da jednoga dana detaljnije istražim muslimanska društva Balkana.
Bosanski muslimani Balkana
Dvije decenije kasnije 2014. godine, dok smo obavljali terenski posao za ovaj projekat srest ću Harisa u Sarajevu. Nimalo iznenađujuće za jednog europskog intelektualca, sjedio je sam, zamišljen pijući kafu i pušeći cigarete Dunhill u jednom uglu kafaane prikladno nazvane Marocco, smještene blizu hotela Europa u kojem smo bili odsjeli, tek nekoliko stotina metara od mjesta gdje je izvršen atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda, čin koji još uvijek odzvanja i u našim vremenima. U našim dugim opuštenim razgovorima, primjetio sam da kada počne razvijati neku ideju ne napušta je dok je ne istraži do one mjere do koje misli da je njen logički zaključak. Kad smo napustili kafanu, stupili smo u obilan pljusak. Kako nijedan od nas nije imao kišobran ubrzo smo pokisli, ali on je stajao odlučno i nastavio govoriti, zaboravivši na kišu. Nakratko je skrenuo razgovor na globalno zagrijavanje i klimatske promjene, ukazujući na “malezijsku” kišu koja je padala, nakon čega se vratio na temu o kojoj smo raspravljali.
Poput Andrea Malrauxa, francuskog ministra za kulturu u vladi de Gaullea, i Vaclava Havela, prvog predsjednika Češke Republike, Haris je primjer izvornog europskog javnog intelektualca. Poput njih, on je i filozof i nacionalni državnik; kao filozof zauvijek fasciniran i očajan nad ljudskim stanjem, a kao državnik otjelovljujući nadu i težnju naroda uprkos tom stanju. Bosanski musliman, Haris je obavljalo funkcije ministra vanjskih poslova, premijera (dva puta) i predsjednika Bosne i Hercegovine, države koju je pomogao stvoriti 1990-tih godina. On je također i pjesnik izrazito svjestan svijeta oko sebe, bola i radosti, suza i smjeha u njemu. Iznenađujuće, za čovjeka koji je obavljao najviše funkcije u svojoj zemlji, vjerovatno među posljednjim živim utemeljiteljima države, koga se smatra njenim najistaknutijim živim državnikom, da oko njega nema nikakvog obezbjeđenja. Doista, njegova uzdržana pojava, u obično otvorenoj i opuštenoj bijeloj košulji i sivim hlačama, potvrđuje utisak jednog običnog Bosanca koji ide za svojim poslom. Možda je to zbog njegovog vjerskog obrazovanja – jedno vrijeme je vodio kabinet reisu-l-uleme – ili je to možda karakteristični bosanski praktični stav prema životu.
