Nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju, napominje nas Bog u Kur’anu. U proširenom tumačenju bi se moglo kazati da nisu isti jer im nisu aršini ni dometi isti i zbog toga im ni sudbine nisu iste.

U bosanskohercegovačkom političkom i kulturološkom diskursu uglavnom ne nedostaje problematiziranja ‘muslimanstva’, kao nečega pogrešnog, tuđeg, krivog, nedoraslog. Političke krize u našem javnom prostoru otkriju koliko je nekima važno čuvati rasističke, supremacijske ideje u odnosu na ‘muslimanstvo’, te ih plasirati s vrlo jasnom agendom uz tačno i jasno etiketiranje naše nacije, a kojim nas delegitimiraju u mišljenju, stavu i političkom djelovanju. Malo je problem ime nacije, malo smo Srbi pa onda Turci, malo jezik, malo porijeklo, vjera i tako ukrug, po potrebi.

Očekuje se da vjernici pokažu punu odgovornost za ljude oko sebe, i brigu i pažnju prvenstveno prema onima slabijeg zdravstvenog stanja, smanjujući šanse da budu uzrok njihove patnje.

Negiranje Genocida počinjenog nad Bošnjacima u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, ozbiljan je problem jer predstavlja nepriznavanje odluka međunarodnih i domaćih sudova, vrijeđanje žrtava i pripremu terena za ponavljanje Genocida. 

Ne čini islamsku tradiciju sve iz povijesti islama, niti je tradicija sve što je prošlost. Ustvari, ono što je prošlo i nije tradicija. Tradicija je ono što je iz prošlosti preneseno u sadašnjost i budućnost, ono što je u našoj islamskoj povijesti sadašnje, ono što je iz naše prošlosti vitalno, što posjeduje kapacitet za budućnost, to je tradicija. A to znači da je tradicija otvorena i dinamična kategorija prema kojoj se, kao muslimani, trebamo odnositi kritički. Na tome je u svom razumijevanju islama insistirao Profesor Husein Đozo

Mi često i na svim stranama rado koristimo riječ tradicija. Pozivamo se na islamsku tradiciju, na bošnjačku tradiciju islama i na brojne druge vidove tradicije. Zalažemo se za tradicionalno razumijevanje islama i tradicionalne vrijednosti. Da, imamo i Institut za proučavanje islamske tradicije Bošnjaka. Najkraće kazano, često i na svim stranama govorimo o tradiciji, a da ustvari pod tim podrazumijevamo potpuno različite pristupe Kur’anu, Sunnetu, islamskoj kulturi, povijesnom naslijeđu i prošlosti. Govoreći o tradiciji mi često ne mislimo dalje od različitih populističkih, folklorističkih i proizvoljnih značenja i sadržaja tradicije. Tako neki danas pod tradicionalnim bosanskim islamom podrazumijevaju vjersku praksu kakve se sjećaju iz vremena komunizma: da se bude musliman manje-više nominalno. Drugi, pak, pod bosanskim islamom podrazumijevaju islamsku kulturu s naglašenom osmanlijskom obojenošću. Nekada, govoreći o tradicionalnom tumačenju islama, mislimo na ono koje uzima u obzir duhovna, intelektualna i kulturna uporišta iz naše bosanske povijesti islama, drugi put mislimo na razumijevanje islama koje odbija fundamentalističke, radikalne i redukcionističke pristupe. A nekada pod tradicionalnim islamom podrazumijevamo konzervativno, statično i antimoderno shvaćanje islama.
Zato mislim da bismo se mnogo opreznije i odgovornije morali odnositi i prema upotrebi riječi tradicija i, konačno, prema svemu onome što jeste ili nije naša bošnjačka, bosanska islamska tradicija. I to, kako se meni čini, iz sljedećih razloga.
Prvo, tradicija u islamu jeste važna. Temeljni sadržaj islamske tradicije čine, znamo to, Kur’an i Sunnet. U svom najdubljem značenju islam je Tradicija. Ali, ne čini islamsku tradiciju sve iz povijesti islama, niti je tradicija sve što je prošlost. Ustvari, ono što je prošlo i nije tradicija. Tradicija je ono što je iz prošlosti preneseno u sadašnjost i budućnost, ono što je u našoj islamskoj povijesti sadašnje, ono što je iz naše prošlosti vitalno, što posjeduje kapacitet za budućnost, to je tradicija. A to znači da je tradicija otvorena i dinamična kategorija prema kojoj se, kao muslimani, trebamo odnositi kritički. Na tome je u svom razumijevanju islama insistirao Profesor Husein Đozo.
Drugo, prema tradiciji se ne bismo smjeli odnositi tako da nas ona onemogućava, blokira ili umrtvljuje u odnosu na neprestanu zadaću da tragamo za odgovorima na izazove pred kojima se nalazimo, i kao pojedinci i kao zajednica. Podsjećam da je jedna od osnovnih odrednica duha islamske kulture, kako je tu odrednicu formulirao Muhammed Ikbal, duboki smisao za realnost vremena i koncept života kao neprestanog kretanja.
Treće, ako se prema našoj bošnjačkoj, balkanskoj, evropskoj i osmanlijskoj tradiciji islama ne budemo odnosili kritički, onda u njoj nećemo prepoznati duhovne i kulturne potencijale, niti ćemo moći preuzeti njene vrijednosti i značenja koji bi mogli biti poticajni za naš moderni identitet, izazove i orijentiranje u našem vremenu.
Četvrto, stalnim i nekritičkim pozivanjem na tradiciju i zagovaranjem tradicionalnog islama kod naših evropskih prijatelja, sagovornika i kritičara često izazivamo nesporazum, budući da se takvo zagovaranje tradicionalnih koncepata može shvatiti kao konzervativna orijentacija koja se protivi modernosti, otvorenosti, znanosti, jednakosti, dijalogu i demokratskim vrijednostima.
I peto, samo kritičkim odnosom prema našoj ukupnoj islamskoj tradiciji možemo nadvladati unutrašnju krizu u kojoj se, kao muslimani, nalazimo stoljećima.

Muslimanima i Islamskoj zajednici je važno očuvanje autonomnosti i demokratskog principa, te poštivanje institucionalnih tijela odgovornih za izbor reisu-l-uleme, jer se time potvrđuje krunski islamski princip dogovaranja (šura) važan za institucionalan rad i organiziranje jedne muslimanske zajednice

Nakon što su u augustu ove godine raspisani izbori za reisu-l-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Komisija za provođenje izbora pod predsjedavanjem predsjednika Sabora Islamske zajednice u BiH utvrdila je prema prijedlozima iz osamnaest izbornih okruga, da četiri kandidature formalnopravno ispunjavaju uslove za reisu-l-ulemu propisane Ustavom i normativnim aktima Islamske zajednice. Komisija će u daljnjem procesu kandidature proslijediti Saboru IZ, najvišem zakonodavnom tijelu Islamske zajednice koje, kako je i predviđeno normativnim aktima IZ u BiH, potvrđuje kandidature i utvrđuje konačnu kandidacionu listu.
Raspisivanje izbora za reisu-l-ulemu je iznimno značajan događaj za Islamsku zajednicu, koja već više od jednog stoljeća, od prvog reisu-l-uleme do danas ima instituciju reisu-l-uleme koja je muslimanima s ovih područja bila i ostala veoma značajna, s jedne strane na nivou njihova organiziranja vjerskog života i s druge strane na nivou konstantne borbe za poštivanje njihovih vjerskih prava u javnom i društvenom prostoru u kojem oni, od formiranja ove institucije do danas, žive. Za muslimane obje ove dimenzije institucije reisu-l-uleme, imale su i danas imaju veliki značaj. U tom smislu, kao ilustracija može poslužiti, naprimjer, uloga institucije reisu-l-uleme u sadržaju Senžermenskog ugovora iz 1919. godine, gdje se ona u članu 10. ovog ugovora potencira. Da podsjetimo, ovim Ugovorom Kraljevina SHS u čiji je sastav nakon Prvog svjetskog rata uključena i Bosna i Hercegovina obavezala se da: muslimanima osigura primjenu šerijata u porodičnom i ličnom statusu, poduzme korake za imenovanje reisu-l-uleme, pruži zaštitu džamijama, grobljima i drugim vjerskim institucijama, osigura potrebne olakšice i dozvole za postojeće vakufe i dobrotvorne institucije, te da neće uskratiti bilo kakvu olakšicu neophodnu za stvaranje novih vjerskih i dobrotvornih ustanova. Tako smo o historijskoj, međunarodnopravnoj i institucionalnoj ulozi i važnosti institucije reisu-l-uleme imali priliku slušati i u izlaganjima referentnih autora i na konferenciji Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, organiziranoj 10. septembra ove godine, u povodu obilježavanja stote godišnjice od potpisivanja Senžermenskog ugovora. Ovaj ugovor, između ostalog, pokazuje da je institucija reisu-l-uleme zbog svog značaja uključena u međunarodni sporazum o obavezama, u ovom slučaju novonastale države Kraljevine SHS u tada novom, geopolitičkom poretku Evrope.
Pored toga, muslimanima je, kada je riječ o instituciji reisu-l-uleme, iznimno važno da ona od njenog ustanovljenja, uz pokušaje različitih ograničenja uslovljenih političko-društvenim okolnostima, ustrajava na demokratskom principu, te autonomnosti Islamske zajednice pri procesu izbora reisu-l-uleme. Čuvanje demokratskog principa i čuvanje autonomnosti ogleda se u samom načinu izbora, jednako kao i na poštivanju odluka izbornih jedinica da kao legitimna tijela, poštujući taj demokratski princip samostalno delegiraju kandidate za reisu-l-ulemu.
Imajući u vidu da taj izbor ima i širi društveni značaj i značenje, jasno je da on zaslužuje interesovanje, korektnu medijsku pažnju i praćenje, ali je isto tako važno naglasiti da su izbori za reisu-l-ulemu čin koji primarni značaj ima za pripadnike i članove Islamske zajednice. Zbog te činjenice nije dobro da se u našoj medijskoj javnosti od strane različitih političkih krugova i faktora izbor reisu-l-uleme politizira i medijski spinuje. Time se ne iskazuje interes za sami izbor reisu-l-uleme zbog važnosti koju taj izbor ima za Islamsku zajednicu, nego je na djelu nastojanje da se medijskim alatima iz određenih političkih krugova kroz izbor reisu-l-uleme ostvari utjecaj i na samu Islamsku zajednicu.
Muslimanima i Islamskoj zajednici je važno očuvanje autonomnosti i demokratskog principa, te poštivanje institucionalnih tijela odgovornih za izbor reisu-l-uleme, jer se time potvrđuje krunski islamski princip dogovaranja (šura) važan za institucionalan rad i organiziranje jedne muslimanske zajednice. Zbog toga je, također, važno da svi učesnici ovih izbora, najprije predstavnici i delegati koji posreduju volju članova Islamske zajednice u izbornom tijelu, ne podliježu pažljivo i stručno oblikovanim propagandnim sadržajima, niti pritiscima nego da izboru reisu-l-uleme pristupe u interesu muslimana i s onom pažnjom i odgovornošću prema ukazanom im povjerenju za koji će, u konačnici, kao muslimani imati odgovornost prema budućnosti naše Zajednice i biti pitani pred Bogom.

Kada neko od svjetskih političara izjavi da muslimanima treba zabraniti nastanjivanje ili ulazak u neke zemlje, ili, pak, da je islam izvor nasilja i terora, to vrlo lahko prepoznajemo kao islamofobične komentare. I prema takvim izjavama zauzimamo stav. Često se takvi islamofobni komentari i stavovi relativiziraju ili odbacuju, iako smo više puta svjedočili čemu mogu voditi.
Prema definicijama, u akademskim krugovima i javnoj sferi, islamofobija je oblik rasizma i kao takva ne obuhvata samo precizno iskazan govor mržnje ili krivična djela počinjena iz mržnje prema muslimanima. Bijes i nasilje prema muslimanima – kao vrhunac islamofobije – su na kraju skale i nusproizvod negativnog vrednovanja muslimana i islama. Zbog toga se islamofobijom smatra i sistemska odnosno strukturalna diskriminacija građana na osnovu pripadnosti islamu, te širenje netrpeljivosti prema njima.
Bijes i nasilje koji se skoro svakodnevno iskazuju prema muslimanima podstiču oni koji dosljedno siju sjeme stigme i stereotipizacije s ciljem izdvajanja te širenja predrasuda prema muslimanima.
Nasilje prema muslimanima kao Drugima ne počinje tako što se neko jednog jutra probudi s mržnjom ili predrasudama koje ga navedu da ispoljava negativne osjećaje prema njima ili puca u njih. Sve, zapravo, počinje znatno prije. To ‘’prije’’ su negativne izjave o islamu te tekstovi koji muslimane eksplicitno ili implicitno opisuju kao prijetnju određenoj kulturi ili vrijednostima. To “prije’’ čini da se islamofobija u nekom društvu normalizira i da joj svojim izjavama legitimizaciju u javnom i akademskom diskursu daju uvjetno kazano pripadnici različitih grupa. U političkom prostoru je onda kao vrlo iskoristivo sredstvo manipulacije legitimiraju različite političke opcije, od ekstremne desnice do onih koji se smatraju ljevičarima. Sve navedeno daje na zamahu porastu islamofobije, koju instrumentaliziraju i kao podlogu za djelovanje koriste pojedinci, ali i čitave vlade obračunavajući se čak i sa velikim muslimanskim zajednicama. Koristi se i kao instrument u opravdanju masovnih progona i ubistava muslimana. S druge strane, ovo je čini i ozbiljnom pretpostavkom za zaradu ili odličnom pretpostavkom u lovu na privilegije. Ukratko islamofobija je isplativa i često ima konkretan politički i ekonomski cilj. Kao takva postaje alat onima koji profitiraju na strahu od muslimana i islama, i koji su u njoj prepoznali priliku za prostim profitom, bilo da je riječ o novcu, slavi ili karijeri. Stoga, ona nije nužno alat samo onih koji nisu muslimani. Islamofobija može biti alat i za neke muslimane.
Da se razumijemo nije svaka kritika islama niti rasprava koja se tiče muslimanskih praksi islamofobija. Iz sličnih razloga zbog kojih islamofobija dobija na zamahu i zloupotreba ovog termina postaje relativno česta. Kritika postupaka nekog muslimana ili muslimanke se ne može uvijek smatrati islamofobijom. I muslimani, kao i drugi, mogu biti i zločinci i zlostavljači ili korumpirani i lažovi. Naprimjer, kritizirati ISIL nije islamofobija. Kritizirati nekog muslimana zbog zloupotrebe položaja ili korupcije nije islamofobija. No, tvrditi da je korupcija ili zloupotreba položaja ili zloupotreba političke moći ono što je muslimanima inherentno – jeste islamofobija. Kritizirati zloupotrebu islama, muslimana i džamija u svrhu dobijanja političkih poena ili moći nije islamofobija, ali generalno tvrditi da se muslimani u džamijama uče zloupotrebi političke moći jeste. Unatoč tome, svjesni smo da su neki ljudi u svijetu, pa i kod nas na islamofobiji izgradili vrlo unosne karijere, koristeći je kao polugu za čuvanje ili zadobijanje privilegija potpuno svjesni da se ne moraju nikome izvinjavati zbog toga. Pothranjuju islamofobiju, zloupotrebljavajući prava na slobodu izražavanja i vrlo svjesno preuzimaju biti ideolozima islamofobije i, čini se, čvrsto vjeruju da zbog toga neće biti diskreditirani.
Kako drugačije tumačiti recimo da je, u sklopu obilježavanja božićnih blagdana u svijetu i kod nas, sasvim prihvatljivo na ulici slušati izvođenje religioznih kršćanskih pjesmama, dok slično izvođenje muslimanskih religioznih spjevova u sklopu bajramskih blagdana biva popraćeno, naprimjer, komentarom „...eto vam džamije na ulicama! Oni su pobijedili“. I ko su, zapravo, “oni’’?
Uvjerenje ljudi koji su islamofobi da neće biti diskreditirani – a kojem doprinose i mediji nomalizirajući takve pojave i praveći od takvih ljudi heroje takozvane slobodne misli – doprinosi neprestanom razvoju islamofobije. Njihova moć leži u tome što se većina nas u suštini bavi posljedicama pažljivo razvijane stereotipizacije muslimana kao onih koji su društveno štetni i opasni. Često pod savršenom i već ranije isprobanom krinkom koju su koristili i nacistički ideolozi za jevreje – od ‘‘ozbiljnih istraživanja i studija’’ do priprostih šala o muslimanima, pjesmuljaka i banalnih komentara uz, naravno, čestu podršku medija.
Ovako utemeljena islamofobija se teško podvrgava ozbiljnoj kritici, jer joj je maska skoro savršena. Njeno demaskiranje zahtijevat će ozbiljnu transformaciju poimanja javnog prostora u kojoj će morati učestvovati i muslimani. Naposlijetku, ona će se morati shvatiti kao predziđe savremenih ksenofobija čije demaskiranje se neće ticati samo nas, muslimana.
Relativno je lahko uvrditi i osuditi islamofobno ili ksenofobno nasilje, ali demaskiranje ideologa koji kao podstrekači stoje iza njega, zahtijeva i napor i hrabrost.

Jedan krivi pogled i dobacivanje ili drskiji Facebook status u Sarajevu izazivaju veću zabrinutost nego li mrtva povratnička glava ili pak vandalski napad na mezarje onih koji su u genocidu pobijeni

Na lokalitetu Kazanbašča 2003. godine pronađena je masovna grobnica, jedna od 114 pronađenih na teritoriji općine Zvornik, iz koje je ekshumirana 131 žrtva, a u junu 2016. godine na istom lokalitetu još jedna primarna masovna grobnica s tijelima 11 žrtava. Riječ je o tijelima žrtava ubijenih 1992. godine na području Zvornika i okolnih mjesta.

Nad masovnim grobnicama, na mjestima ukopa žrtava pronađenih u masovnim grobnicama utihne i zanijemi čovjek, osim onih kojima su one naslijeđe i mjesta trijumfa. Na mezarju Kazanbašča u Zvorniku u noći 7. juna 2019. godine, neko je uništio četiri nišana, a na mezarju je načinjena značajna materijalna šteta. Policijska uprava Zvornik osudila je ovaj čin. Nekoliko dana poslije 11. i 12. juna 2019. godine na oglasnoj tabli ispred Atik džamije u Bijeljini, na ulaznim vratima  harema džamije i službenih prostorija Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, neko je postavio uvredljive i prijeteće letke. Na lecima su nacrtani nož i žica, te ispisano „Srebrenica“, iscrtana mapa Kosova s natpisom „Otadžbina je ovo Srbina“, te letak na kojem se nalazi i lik Draže Mihailovića, s natpisom „Naši preci padoše davno, ime ti Srbijo postade slavno“.

Godinama već povratnici trpe ovakve i teže povrede njihovih elementarnih ljudskih prava, čak i ubistva. Odsustvo katarze kod onih koji su zločine nad njima činili proizvelo je novu generaciju mrzitelja muslimana, čije poruke više ne nailaze na glasnu osudu ni šireg dijela javnosti, nisu tema udarnih televizijskih termina, niti pune komentare na društvenim mrežama. Rijetki, ali zaista rijetki u našem društvu misle o mučnoj i po život riskantnoj svakodnevnici i uslovima u kojima žive naši povratnici. Još je rjeđe u našoj državi, pa i na međunarodnom planu naći one koji čine nešto da ovi prostori Bosne i Hercegovine ne budu još jedno ‘tursko groblje’!

U državi u kojoj neki njeni politički predstavnici i kreatori javnog mijenja danonoćno rade na tome da nam omrznu ideju države Bosne i Hercegovine, u kojoj zabavljaju preostalo stanovništvo borbama za pozicije u vlasti - pravi protagonisti borbe za državu, tačnije oni koji od nje nisu odustali odnosno povratnici njima su teret kojeg treba držati na političkoj i medijskoj distanci sve dok nemaju predizbornu upotrebnu vrijednost.

Islamska zajednica u BiH, kao vjerska zajednica ulaže napore da svojim prisustvom bude jedan od stubova koji podržavaju povratnike. Svima u ovoj zemlji je jasno da su njeni napori i podrška negdje bili okosnica povratka i da je na područjima manjeg entiteta ona, nažalost, često usamljena institucija koja u svom imenu i ideji nosi predznak države Bosne i Hercegovine, jednako kao što su institucije Islamske zajednice najčešće jedini ‘medij’ koji prenosi informacije o ovim slučajevima. Stoga nije čudo što su povratnici – živi podsjetnik na neuspjelo razaranje države Bosne i Hercegovine i šutljiva mezarja – brana zaboravu istine o zločinima i stradanjima, te institucije Islamske zajednice meta ovakvih napada.

Tako su nas i ovog juna, još jednom, i po ko zna koji put nasljednici ideologije ratnih zločinaca podsjetili da su naša mezarja njihova mjesta trijumfa i da su džamije i prostorije Islamske zajednice mjesta koja skrnave da bi poslali poruku muslimanima. Zastrašivanje i prijetnje onima u čije su bašče posijali noževe, žice i tijela njihovih najbližih je očekivano u političkom kontekstu koji posljedice genocida i ideologiju koja ga je proizvela gledaju kao na najnormalniju društvenu i političku pojavu s kojom se moraju praviti kompromisi u ime ‘’mira’’. Brutalni napadi na povratnike koji idu od napada na imovinu pa do prijetnji silovanjima i maloljetnim kćerima imama i ubistava su, treba biti pošten pa kazati, naše najbolje kolektivno ogledalo jer pokazuje do koje mjere smo mi slijepi i nezainteresirani uz lažni svijet društvenih mreža, medijskih senzacija, ‘mira i sigurnosti’ koji nam drži pažnju – tačnije, koliko smo ‘daleko’ od Zvornika, Bijeljine, Prijedora i drugih mjesta gdje žive ljudi, istinski heroji. No, isto tako pokazuje svo licemjerje ovdašnjeg javnog mnijenja, mainstream medija i političkih komentatora te profesionalnih solidaraca sa ugroženim grupacijama i međunarodnih aktera u BiH kojima jedan krivi pogled i dobacivanje ili drskiji Facebook status u Sarajevu izazivaju veću zabrinutost nego li mrtva povratnička glava ili pak vandalski napad na mezarje onih koji su u Genocidu pobijeni.

Iako, u životopisu Božijeg poslanika postoje jasni znaci da ga je Bog pripremao za poslanstvo, iskustvo s prvom Objavom, s pozivom koji je glasio „Uči, u ime Svoga Gospodara“ i susret s Ruhu-l- Eminom, Duhom Svetim – prestravio ga je. Muhammedu a.s., nakon primanja prve objave na brdu Hira, strah i tjeskobu sumnje, te ozbiljne rezerve prema samome sebi, pomogli su odagnati i razumjeti prvi svjedoci Božijeg obraćanja svijetu: melek, jedna žena i jedan kršćanski monah, tačnije Džibril a.s., Hatidža r.a. i Vereka ibn Nevfel.

Na kraju smo i ovog mjeseca ramazana. U njemu su vjernici nastojali mijenjati sebe na bolje, jačati svoju vezu s Bogom i ovaj svijet učiniti boljim mjestom. Većina nas koji smo sudjelovali u ramazanskom životu vjeruje da smo u ovo vrijeme u vlastitom odnosu prema sebi i drugima, prema svijetu i Bogu, bili bliži životu ‘pravog muslimana’. Preispitujući takva osjećanja trebalo bi, ipak, da svako od nas postavi sebi pitanje: a kako je onda moguće da naše muslimanske zajednice nisu zajednice u kojima su opće dobro, odgovornost, solidarnost, jedinstvo, dijalog, sloboda i ravnopravnost temeljni i neupitni sadržaji!
Kako naše muslimanske zajednice, naša muslimanska društva nisu zajednice i društva za koje Bog u Kur’anu kaže da su „najbolji od svih“?!

Ramazan jeste vrijeme posebne milosti Božije, i na ljudima ostavlja trag kroz ustrajan post, namaz, učestalo druženje s Kur’anom i samorefleksiju koja je dio svih ramazanskih ibadeta. Tako smo i ove godine u posljednjoj trećini ovog časnog mjeseca tražili Noć Kadr, ne bismo li našim dovama, najboljim ogledalom nas samih, pronašli onu noć koja je, kako je Kur’an opisuje, bolja od hiljadu mjeseci. Ova potreba je razumljiva. Ljudska je, i vjernička. Ipak, postavlja se pitanje šta, ustvari, mi pojedinci, vjernici molimo od Dragog Boga, dok su tragovi naših želja tek sporadično vidljivi u našim zajednicama? Uz sve društvene izazove i probleme, tražimo li možda pravdu, sigurnost, mir – temeljne principe naše vjere iza kojih svi deklarativno stojimo?

U posljednjim noćima ramazana tražili smo Noć Kadr i u njoj dragom Bogu upućivali naše molbe, želje, nadanja. Muslimanski alimi su samo o njenim vrijednostima ispisali hiljade stranica. Kur’an i Hadis nam govore kako je u njoj počela Objava Božije Riječi koja je – upravljena ljudima – donosila i danas donosi, promjenu.
Na kraju ramazana ustvari se dogodio početak. U Noći Kadr dogodio se početak otvaranja jednog novog horizonta za susret čovjeka i Boga, ali i za susret čovjeka sa svijetom.

Vjernicima su događaji iz ove Noći, u kojoj je počela Objava Kur’ana, poznati.
Iako, u životopisu Božijeg poslanika postoje jasni znaci da ga je Bog pripremao za poslanstvo, iskustvo s prvom Objavom, s pozivom koji je glasio „Uči, u ime Svoga Gospodara“ i susret s Ruhu-l- Eminom, Duhom Svetim – prestravio ga je. Muhammedu a.s., nakon primanja prve objave na brdu Hira, strah i tjeskobu sumnje te ozbiljne rezerve prema samome sebi, pomogli su odagnati i razumjeti prvi svjedoci Božijeg obraćanja svijetu: melek, jedna žena i jedan kršćanski monah, tačnije Džibril a.s., Hatidža r.a. i Vereka ibn Nevfel. Muhammedovo, alejhisselam, osvješćenje Poruke i njegova poslanstva tako je otpočelo – s Ruhom i ljudima koji su ga prihvatili.

U godinama koje su uslijedile, Muhammed, a.s., prihvativši uz podršku nekolicine ljudi ono što mu je povjereno, bio je čovjek sa svjetskom misijom. Džibril je prenosio Objavu koja je učila ljude da je Bog Jedan i da su ljudi pred njim jednaki, da su znanje i istina vrijednosti, da se slabi štite, a silnici sputavaju, da se ne plaše moćnika i da vjera, život, ljudska čast, dostojanstvo i imetak moraju biti zaštićeni od zloupotreba. Ustrajno je mijenjao sliku i prilike društva u kojem je živio – Božija poruka o jednakosti ljudi i društvenoj pravdi stizala je do ljudi koji su bili spremni da je prihvate. I za nju se bore. Godine poslanstva nisu bile lahke ni Muhammedu a.s., niti onima koji su prihvatili islam. Poniženja i progoni koji nisu prestajali, siromaštvo, iseljenje iz domovine, nesnalaženje, sumnje, niti gubici ovu malu zajednicu muslimana nisu spriječili da u Božijoj poruci nađu snagu u borbi za istinu, za otpor silnicima i nepravdi i budu svjedoci da je pravedno društvo moguće. I kad su činili kompromise i dogovore nisu gubili kompas, tačnije nisu dopuštali biti poistovijećeni s onim protiv čega su se borili. Njima je Noć Kadra bila početak, a ne samo kraj ramazana.