Predavač je bio dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993-2012.), moderator dr. Zehra Alispahić, a predavanju su prisustvovali i reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, dekan Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu dr. Zuhdija Hasanović i direktor Centra za dijalog - Vesatijja dr. Senad Ćeman.
Na javnoj tribini govorilo se o najznačajnijim poveljama o ljudskim pravima, te dugom nizu prethodnih međuvjerskih dijaloga i međuduhovne dijalektike između muslimana i kršćana, kao vjerskih zajednica, ali i između Istoka i Zapada, kao prepoznatljivih civilizacijskih i kulturnih sfera.
Dr. Cerić se u svom izlaganju osvrnuo i na skorašnji susret pape i islamskih vjerskih poglavara u Abu Dabiju o čemu je i reisu-l-ulema Kavazović kazao: “Ovaj susret je povijesno važan i tek će njegov odjek naći svoje mjesto i kod muslimana i kod kršćana. Za nas u BiH to ima posebno značenje i smatram da Islamska zajednica u BiH i Katolička crkva imaju obavezu da ono što je sadržaj ove deklaracije pretoče u život i da na tome gradimo povjerenje između muslimana i katolika“.
Izlaganje dr. Mustafe Cerića (reisu-l-ulema 1993-2012)
Vrijeme dijalektičkog spiritualizma
اُدْعُ إِلَى سَبِيلِ رَبِّكَ بِالْحِكْمَةِ وَالْمَوْعِظَةِ الْحَسَنَةِ، وَجَادِلْهُم بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ، إِنَّ رَبَّكَ هُوَ أَعْلَمُ بِمَن ضَلَّ عَن سَبِيلِهِ، وَهُوَ أَعْلَمُ بِالْمُهْتَدِينَ.
Pozivaj ljude na put tvog Gospodara mudro i lijepim savjetom te, na najbolji način, uspostavi s njima “dijalektički dijalog”. Upamti da tvoj Gospodar najbolje poznaje one koji promaše Njegov put, kao i one koji su prihvatili da ih se vodi pravim putem[1].
Hvala vam što ste se odazvali na ovu "Javnu tribinu”, koju je organizirao Fakultet islamskih nauka u suradnji s Centrom za dijalog - Vesatijja. Tema, koju ste mogli pročitati na oglasu: “Medinska i druge povelje”, je samo povod za temu, koja nam se nameće na početku 21. stoljeća, a to je tema: “dijalektički spiritualizam”, kao antiteza “dijalektičkom materijalizmu”. Za pojam “dijalektike” može se reći da ne znači samo umijeće u raspravljanju, već da znači i umijeće u rastavljanju i spajanju suprotnosti u jedno moguće jedinstvo na temelju racionalne mudrosti.
Iako Karl Marks nije autor termina “dijalektički materijalizam”[2], obično se ovaj termin lijepi uz njegovo ime. To je zbog toga što je dijalektički materijalizam aspekt šireg predmeta materijalizma, što je bio Marksov filozofski pogled na svijet. Naime, materijalizam utvrđuje primat materijalnog svijeta: ukratko, materija prethodi misli. Prema tome, svijet je materijalan i sve pojave u svemiru sastoje se od „materije u pokretu“.
Iako priznaje da je Hegelov učenik, Marks kritizira Hegelovu dijalektiku, prigovarajući Hegelu da je skrenuo s pravog puta zato što se bavi idejama, odnosno ljudskim umom. Marks je vjerovao da dijalektika ne bi trebalo da se bavi mentalnim ili duhovnim svijetom ideja već „materijalnim svijetom“, svijetom proizvodnje i ekonomije.
Za razliku od materijalističkog monizma, prema kojem je materija osnova svijeta, spiritualistički monizam se zasniva na ideji o tome da je um ili duh osnova svijeta. Najvjerniji čuvar ideje spiritualizma je oduvijek bila religija, ali i filozofija bar u misli George-a Berkeley-ja, misli koja glasi “esse est percipi” (“biti jeste biti opažen“). A za opažanje čovjeku je potreban i duh i um, jer čovjek-insan nije čovjek-insan bez tog dvoga. Nema čistog uma bez čistog duha, niti ima aktivnog duha bez aktivnog uma. Marksova materija može biti u pokretu, ali je mrtva u odnosu na duh, koji je živ u pokretu i um koji je svjestan u mišljenju o sebi samome i svijetu oko sebe.
Ako ikada, onda je sada vrijeme da se može sa sigurnošću reći da materija nije skroz usrećila čovjeka. Ako ikada, onda smo danas blizu ideji filozofa-teologa Pol Tilika, koji je označio temu separacije-i-povratka kao osnovnu karakteristiku Hegelove dijalektike. Da, Marks je učinio sve što je mogao da otuđi čovjeka od duha i uma religije. Ne može se reći da u tome nije unekoliko uspio, ali se ne može reći ni da je Marksova ideja o materiji kao primarnoj supstanci svijeta pobijedila. Naprotiv, ako bi se Marks danas vratio da vidi kako je njegova ideja o dijalektičkom materijalizmu prošlost, dok je ideja o dijalektičkom spiritualizmu, koju je on nastojao poslati u prošlost, itekako živa i pokretna u sadašnjosti - ostao bi zaprepašten i žurno bi se vratio tamo gdje mu je mjesto - možda u pakao, a možda i u raj. Ko zna?
Ideja dijalektike u historiji u Kur'anu
Ovdje, međutim, treba napraviti razliku između “spiritizma” i “spiritualizma”. “Spiritizam” upućuje na mogućnost komunikacije sa duhovima umrlih, od kojih se očekuje da prenesu mudre poruke živima, dok je “spiritualizam” filozofski pogled na svijetu nasuprot “materijalizmu”. Također, spiritualizam može značiti da je cijeli svijet samo duhovna supstanca, ali i to da se svijet sastoji i od materijalne supstance pa je, stoga, svijet i duh i materija. Dakle, dijalektički spiritualizam treba da nas izvede iz otuđenosti, tj. iz čisto materijalnog i vrati nas u čisto duhovni svijet, a to znači da, u konačnici, dijalektički spiritualizam treba da oživi u nama spoj ili sintezu duhovnog i materijalnog, kao jedinog puta, koji čovječanstvo vodi u svijet mirovne koegzistencije.
Znam da nisam ni izdaleka dotakao sve bitne aspekte dijalektičkog spiritualizma, ali se nadam da sam bar načeo ovu temu, koja mi se čini važnom u smislu jednog dijalektičko-dijaloško-religijskog duha, na koji nas upućuje Kur’an Časni.
Naime, želim ukazati da Karl Marks nije izumio ideju dijalektike u historiji. On je to mogao pročitati u Kur’anu Časnom: - A da Allah ne potiče jedne ljude da ustanu u odbranu drugih ljudi, svijet bi propao.
[وَلوَلَوْلَا دَفْعُ اللَّهِ النَّاسَ بَعْضَهُم بِبَعْضٍ لَّفَسَدَتِ الْأَرْضُ[3]]
I ne samo to, već“da Allah ne potičejedne ljude da ustanu u odbranu drugih ljudi, porušeni bi bili svi manastiri, i sve crkve, i sve sinagoge, i sve džamije u kojima se neprestano spominje Allahovo ime”.
[وَلَوْلَا دَفْعُ اللَّهِ النَّاسَ بَعْضَهُم بَعْضٍ لَّهُدِّمَتْ صَوَامِعُ وَبِيَعٌ وَصَلَوَاتٌ وَمَسَاجِدُ يُذْكَرُ فِيهَا اسْمُ اللَّهِ كَثِيرًا[4]]
Povodza ovu kur'ansku dijalektičku misao bio je, između ostalog, sukob između Davuda i Džaluta ili Davida i Golijata. Davud je pobijedio daleko moćnijeg protivnika Džaluta. No, historija, ni tada ni kasnije, nije bila pošteđena od borbe, tj. "dijalektike" gdje su se pobjede i porazi jakih protiv slabih i slabih protiv jakih smjenjivale. Svaka historijska kriza odnosa između ljudi i nacija koja je rezultirala sukobom ili “dijalektikom” različitih mišljenja i postupaka bila je bolna, ali je istovremeno bila i intelektualno kreativna, historijski plodna i spiritualno produktivna. Dakle, u svojoj konačnoj analizi, ideja dijalektike je diskurs između dva ili više ljudi koji imaju različita mišljenja o nekom predmetu, ali su voljni da uspostave dobar odnos zasnovan na istini, putem argumenta.
U svojoj knjizi "Fenomenologija duha", Hegel govori o "duhu vremena". Ustvari, svako vrijeme i svaka generacija u vremenu ima svoj duh u povijesti, kao sastavni dio apsolutnog duha. Šta je to, onda, duh našeg vremena? Neki bi to mogli pobijati i uvjeravati nas da je ovo naše vrijeme više vrijeme anti-duha nego ikakvog duha, nego ikakve duhovnosti; da ova generacija uopće ne mari za svoj duh, te se čini da je izgubila dodir s duhovnim svijetom kao takvim. Ono što je bitno je materijalni svijet i trenutni užitak, bez razmišljanja o sutrašnjim posljedicama. To se najbolje vidi u odnosu na eksploataciju globalnog prirodnog okoliša, koji je sve zagađeniji. Nekada je bilo uobičajeno na rastanku dva čovjeka da jedan drugom kažu: "Neka te Bog čuva” (“Allahimanet” ili “Hodahafiz”). A sada uglavnom čujemo “ćao”, “provedi se" ili “have a fun". Sam taj preokret ljudske pozornosti sve govori o pomaku ljudskog duha ovoga vremena. To je prelazak na trenutno ljudsko uživanje i zadovoljstvo. Međutim, kakvo uživanje i kakvo zadovoljstvo? Duhovni učitelji ukazuju na tri vrste ljudskog užitka i zadovoljstva: tjelesno (اللذة الجسدية); intelektualno (اللذة الفكرية); i duhovno (اللذة الروحية). Danas je ljudima dostupnije tjelesno i intelektualno uživanje i zadovoljstvo više nego ikada prije u ljudskoj povijesti. To je, ponekad, čak i više nego što ljudsko tijelo i ljudski um mogu podnijeti. Posljedice te pretjeranosti nanose težak bol i patnju umjesto užitka i zadovoljstva. Očito je da ova prekomjerna tjelesna i intelektualna strast podcjenjuju duhovni užitak, koji je užitak svih užitaka. Ljudi to shvate tek kad osjete prazninu u duši. Spisak samoubistava bogatih i slavnih ljudi dug je ne zbog njihovog materijalnog siromaštva, već zbog njihove duhovne praznine, ili zbog nedostatka njihovog duševnog mira. A mir uma ne dolazi od samog uma, već od Božijeg Duha koji se udahnjuje u ljudski um. Kada ljudi u svojoj duši izgube taj Božanski duh u korist vlastite preplavljenosti tjelesnim i intelektualnim strastima, bez jasnog plemenitog cilja, oni gube mir duha i uma. Stoga je očito jasno da ljudski um sam ne može voditi ljudski rod. Umu je potreban Božanski Duh, a duhu je potrebna ljudska duša, a ljudskoj duši je potrebno ljudsko srce. Samo u sinergijskom jedinstvu duha, duše, uma i srca čovječanstvo može preživjeti izazove 21. stoljeća. Doista, 21. stoljeće mora biti stoljeće duhovne revolucije, na isti način kao što je 18. stoljeće bilo stoljeće intelektualne revolucije, i kao što je 19. stoljeće bilo stoljeće industrijske revolucije, i kao što je 20. stoljeće bilo stoljeće znanstvene revolucije koja je promijenila način ljudskog života na Zemlji.
Također, očito je da je ljudski um, sa svom svojom snagom, zbunjen vlastitim proizvodima zbog nesposobnosti da tim proizvodima dadne odgovarajuće značenje. Samo je ljudski duh, obzirom da je Božanskog porijekla, sposoban voditi ljudski um da pronađe smisao svojih vlastitih proizvoda i da ga čuva sigurnim od štete tih proizvoda. Ništa manje nego duh, ljudskom umu je potrebno ljudsko srce, koje je danas u krizi više nego ikada ranije, jer je njegova ljubav prema čovječanstvu zamijenjena Luciferovom mržnjom prema ljudskom biću, a i zato što mu se uskraćuje nužni osjećaj ljudskog srca prema ljudskoj duši. Međutim, ja vjerujem da je duhovna revolucija u 21. stoljeću ne samo moguća, već i neophodna za opstanak čovječanstva. Ljudi su ono što je njihov duh, njihova duša, njihov um i njihovo srce, a ne ono što su njihova tijela bilo kojeg oblika i boje.
Duhovna revolucija za mir i sigurnost u svijetu
Mi već možemo vidjeti znak duhovne revolucije 21. stoljeća za mir i sigurnost u svijetu. Možemo to vidjeti u duhu, u duši, u umu i u srcu “nove misli “ u islamu, misli koja nas vodi do mira u nama samima (السلام) i oko nas samih kako bi to bio “duh ovog vremena”, tj. duh u povijesti kao sastavni dio apsolutnog duha. Ako su posljednja dva stoljeća muslimanske povijesti obilježena muslimanskim povlačenjem iz povijesti zbog straha i kulturne nesigurnosti i zbog bojazni da će neko zloupotrijebiti muslimansku vjeru i kulturu, ovo 21. stoljeće mora biti suprotno - mora biti otvoreno u muslimanskom pristupu prema drugom i drugačijem u "dijalektičkom spiritualizmu”.
To je, ako pravilno prepoznajemo duh islama, naš današnji muslimanski zadatak da pokažemo svijetu kroz smislen dijalektički spiritualizam da se ne bojimo mira, mira koji je moguć samo istinskim ljudskim duhom, pristojnom ljudskom dušom, otvorenim ljudskim umom i poštenim ljudskim srcem. Zaista, to su bile moralne i ljudske karakteristike duha, duše, uma i srca posljednjeg Božijeg Poslanika Muhammeda, a. s., koji nikada nije rekao da je poslanička misija počela s njim, već je uvijek naglašavao da je njegova poslanička misija bila samo nastavak ljudskog pamćenja kao identiteta čitavog čovječanstva. A srž ovog ljudskog pamćenja izražena je u islāmu, čije je značenje u arapskom korijenu riječi se-li-me, što znači mir ne samo kao verbalni izraz, već i kao konceptualna deklaracija islāma, tj., “miroljubive predanosti Bogu".
Ovajislāmpotpuna je Božanska objava milosti (rahmet) i mira (selam) čovječanstvu. Dakle, ako riječ islāmoznačava koncept miroljubive vjere, onda neminovno i riječ muslimanznači koncept miroljubivog čovjeka. Ovaj musliman, tj. miroljubivi čovjek, je nositelj i posrednik mira među ljudima i narodima u svijetu. Nije ni slučajno da riječ imān, tj. vjerovanje muslimana, u svom korijenu ima značenje sigurnosti. To je zato što bez unutrašnje sigurnosti ljudskog uma i srca, ljudi ne mogu imati sigurnost u vanjskom svijetu. Prema tome, samo unutrašnji imān, tj. sigurnost vjere ljudskog uma i srca, vodi čovječanstvo u mir i sigurnost u svijetu. Stoga je ideja promocije mira, pokretanja saveza s ljudima i narodima koji vole mir, pisanje enciklopedije mira kao naslijeđa duha ovoga vremena, te institucionaliziranje ideje o toleranciji, jedna plemenita ideja koja je ojačana abrahamovskim dijalektičkim spiritualizmom, koji je legitimiran duhom vjere islāma, prije 1397 godina (622.), u gradu Medini, u “Medinskoj povelji" koju je izdiktirao i potpisao sam Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve selleme.
*
Lakše je pokrenuti tvrdi kamen iz njegovog prirodnog ležišta nego tvrdu misao iz njenog vještačkog sjedišta. Prirodni kamen je težak, ali ne pruža težak otpor pomjeranju iz svog tvrdog ležišta; vještačka misao je lahka, ali pruža težak otpor pomjeranju iz svog tvrdog sjedišta. Kamen se iz prirodnog ležišta pomjera snagom ljudske ruke pomoću alatke i mašine, a misao se iz vještačkog sjedišta pomjera ljudskim duhom putem uma i razuma - putem “Nove misli”. Mnogo je bilo lakše i manje je trebalo vremena da se podigne visoki i dugi kameni kineski zid ljudskom rukom, nego da se ljudskim duhom ustanovi osnovna i trajna misao o tome da čovjek nije ničije vlasništvo, nije ničiji rob, nije ničiji sluga, nije ni o kome ovisan osim o Jednom i Jedinom Bogu, njegovom Stvoritelju.
Iako je u “Osovinskom dobu” (“Axial Age”[5]), nakon više milenija, došlo do pomjeranja paganske i mitološke misli iz sjedišta iluzornog prema sjedištu transcendentalnog i racionalnog, tvrda ideja o tome da je robovlasništvo nužno i legitimno stanje društva nije se ni tada pomjerila iz vještačkog sjedišta racionalne helenske kulture. Ni Spartakov ustanak, ili Treći ustanak robova 73. i 71. g. p. n. e. u Rimu, nije uspio pomjeriti tvrdu misao iz njenog sjedišta Rimske republike o pravu gospode da posjeduju ljude kao svoje robove. Ni pokušaj Francuske građanske (buržoaske) revolucije (1789 - 1799) da kroz donošenje zakona iz 1794. godine o potpunom ukidanju robovlasništva u francuskim kolonijama nije prošao. Primjenu tog zakona zaustavio je Bonaparta 1802. godine i time još jednom pokazao da je “tvrdu misao” teže pomjeriti iz njenog vještačkog sjedišta nego “tvrdi kamen” iz njegovog prirodnog ležišta. To je pošlo za rukom tek američkom političaru Abrahamu Lincolnu (1809 - 1865), koji je 1862. godine, bar politički i ustavno, ne samo pomjerio, već i izbacio “tvrdu misao” o robovlasništvu iz njenog sjedišta i, definitivno, tu misao bacio na smjetljište povijesti.
Pomjeranje ili kretanje misli u vjeri je još najteže zbog straha da se "tvrda misao” u vjeri otrgne iz svog sigurnog sjedišta. Vjera je, ne samo kao uvjerenje već i kao mišljenje, najtvrđe stanje ljudskog duha i uma. Svako pomjeranje ili kretanje mišljenja i misli u vjeri kod čovjeka izaziva duhovnu i mentalnu uznemirenost, koja se na kraju pokriva argumentom da je dokaz za vjeru sâma vjera, kojoj ni nova misao ni novi dokaz nisu potrebni zato što pomjeraju staru misao iz njenog sigurnog ležišta i time prave nepotrebnu nesigurnost. Mekkanski pagani su se pozivala na vjeru svojih predaka iako su bili svjesni da je ta vjera suprotna zdravom ljudskom razumu. Stoga je Muhammedu, a. s., trebalo vremena da svojim vjerovjesničkim duhom putem svog uma i razuma pomjeri i zamijeni "tvrdu misao” krivog vjerovanja u glavama mekkanskih pagana u Mekki za “novu misao” pravog vjerovanja. Mnogi od njih u prvo vrijeme to pomjeranje “stare” paganske vjere u zamjenu za “novu” monoteističku vjeru nisu prihvatali. Zbog toga je Muhammed, a. s., u Medini tražio i našao plodnije tlo za novu misao u vjeri, koja “nositeljima knjige” (ehlu -l-kitab),Jevrejima i kršćanima u Medini, nije bila skroz nova, već radije svježa, jer im je umnogome potvrđivala njihovu “staru” vjeru, koja je već sadržana u Tevratu i Indžilu. Ustvari, kao posljednji u nizu Božijih vjerovjesnika i poslanika iz Jakubove, odnosno Ibrahimove i Ismailove loze, Muhammed, a. s., je najuvjerljiviji primjer pravila da se povijest misli i mišljenja u vjeri zasniva na pravilu “kontinuiteta i promjene”. Muhammed, a. s., Božijom voljom i uputom, pozivao se na “kontinuitet” misli i mišljenja u vjeri (“tewhīd”), ali je i nudio “promjenu” misli i mišljenja o ulozi vjere u moralnoj obnovi čovjeka na način koji je kod ljudi budio osjećaj za istinu, pravdu, moral, ljudsko dostojanstvo i ljudsko bratstvo. Ustvari, ideja o društvenoj pravdi bila je nova glavna misao islama. Prvim muslimanima je bilo naloženo da grade zajednicu (“ummah”), koju karakterizira suosjećanje i u kojoj se vrši pravedna podjela bogatstva. To je bilo mnogo važnije nego doktrinarno učenje o Bogu. Ustvari, Kur’an ima negativan odnos prema spekulativnoj teologiji, koja se zasniva na sumnjivom mišljenju (“zann”) o pitanjima, koja su neopisiva na ovaj ili onaj način. Otuda je ideja o političkom i socijalnom blagostanju zajednice (“ummah”) oduvijek imala važniju i uzvišeniju vrijednost kod muslimana od spekulativne teologije ili skolastike. Ako se ta vrijednost u međuvremenu izgubila, onda muslimani treba da je nađu i vrate je u novu ili svježu misao i praksu svog islama.
Činjenica da je Muhammed, a. s., definirao svoju vjerovjesničku misiju kao zadatak “moralnog usavršavanja čovjeka” (“innemābuʿithtu li utemmime mekārime-l-akhlāqi”), upućuje nas na zaključak da misao u vjeri ima smisla ako je prati moralna svijest i savjest, te moralna praksa i etička spoznaja. Otuda al-Rāghib al-Isfāhanī (umro 1108) naglašava da je čovjek podoban za ulogu Božijeg zastupnika na zemlji (“khalīfe”) samo ako ima čistu dušu, tj. ako je moralno čist i etički obrazovan. U svojoj “Nikomahovoj etici” Aristotel (umro 322 g. p. n. e.) u prvoj knjizi govori o “politici kao glavnoj nauci o dobru”. Ustvari, za razliku od ideje o odvojenosti etike od politike, ideje koju su zastupali Nikolo Makijaveli (Niccolò Machiavelli) i Tomas Hobs (Thomas Hobbes), Aristotel je smatrao da etika, kao nauka, postiže svoju punu svrhu tek u sklopu s politikom. Jer, politika je nauka koja se bavi pitanjem općeg dobra.
I
Medinska povelja
Dakako, “opće dobro” mora biti izraz “opće volje” mješovitog društva i jedinstvene države, volje koja se definira općim društvenim dogovorom ili ugovorom, kao što je bila “Medinska povelja”. Ovaj povijesni dokument nastao je 622. godine po Miladu kao rezultat krize u odnosima između rane muslimanske i jevrejske zajednice u Medini. Naime, po dolasku u Medinu Allahov Poslanik Muhammed, a. s., je zatekao jevrejsku zajednicu, kojoj, za razliku od arapskih beduina, nije bilo strano to o čemu je Poslanik govorio, jer su kod sebe imali Musaov, alejhisselam, Tevrat. Objava Kur'ana je jevrejske rabine u Medini snažila u njihovoj vjeri, ali ih je istodobno i uznemiravala, jer je bila različita u nijansama od tevratske objave. Iz opreza da te razlike u nijansama u razumijevanju tevratske i kur'anske objave monoteizma (tevḥīda) ne uzrokuju disharmoniju medinskog pluralnog društvu, Muhammed, a. s., je dao da se napiše dokument "Medinska povelja", za koju možemo reći da je jedan od prvih, ako ne i prvi dokument, te vrste u historiji.
Naime, treba imati na umu da je "Medinska povelja" nastala na početku sedmog stoljeća po Mīlādu kad nije bilo ni govora o ljudskim pravima, niti o pravima manjina u viševjerskim i višekulturnim društvima. Nije tada postojala visoka svijest o jednakim pravima i dužnostima stanovnika jednog pluralnog društva u jedinstvenoj državi. Stoga, "Medinska povelja", posmatrana u tom kontekstu niske civilizacijske, kulturne, političke, pravne i religijske svijesti o ljudskim pravima predstavlja pravo čudo (mu'džizu, miricle), čudo koj se moglo dogoditi kroz inspiraciju Božanske objave, sadržane u Kur'anu Časnom, kao posljednjem Božijem zavjetu u nizu Božijih zavjeta Tevrata, "Staroga zavjeta" i Indžila, "Novoga zavjeta”. Dakle, “Medinska povelja” (622) je povijesni dokument o abrahamskom dijalektičkom spiritualizmu. To je jedinstveno svjedočanstvo duha miroljubive vjere islamakao i rane miroljubive muslimanske zajednice. Inicirana je posljedicom krize odnosa između rane muslimanske i jevrejske zajednice u Medini. Smatra se primjerom izuzetno važnog dokumenta ideje “društvenog ugovora”, ideje koju su Jean Jack Rousseau, John Lock i Thomas Hobbes osmislili kao glavnu društveno-političku ideju u Evropi.
II
Magna Carta
Drugi važan povijesni dokument, koji je promijenio ljudsko mišljenje bio je dokument “Magna Carta” ("Velika Povelja"), kao prvi korak u historiji za ustanovljavanje ustavnog zakona. Ni ovaj dokument iz 1215. godine nije nastao slučajno, već kao posljedica krize u odnosima između rimskog pape i engleskog kralja Ivana Bez Zemlje (1167 – 1216). "Magna Carta" je, ustvari, oduzela kralju pravo na Božanski mandat, ograničila kraljevsku vlast i osigurala osnovna prava kako feudalcima tako i slobodnjacima. Time se engleski kralj obavezao na poštivanje zakonske procedure te prihvatio da kraljeva volja može biti ograničena zakonom. Mnogi još uvijek smatraju da je "Magna Carta" iz 1215. godine temeljni akt u odbrani ljudskih sloboda protiv samovoljne i nepravedne vlast. Dakle, Magna Carta (1215) je historijski dokument koji je nastao kao posljedica krize između božanskih prava kralja nasuprot ljudskih prava. Ovo je još uvijek glavna referenca za konstitucionalizam u svijetu.
III
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima
Nije sigurno da li bi Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima(1948) Ujedinjenih nacija ikad nastala da nije bilo Drugog svjetskog rata i Holokausta nad Jevrejima i drugim narodima, koji nisu prihvatali Hitlerov nacistički režim. Vrijedi naglasiti da je prošle, 2018. godine, svijet obilježio sedamdesetu godišnjicu usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravimaUN-a. Ako je iko, onda smo mi, žrtve srpskog Genocida u Bosni, morali posvetiti posebnu pažnju toj činjenici i uložiti napor u širenje ideje o ljudskim pravima. Nažalost, koliko mi je poznato, mi to nismo uradili ni na razini politike, ni na razini države, ni na razini nacije, ni na razini kulture, ni na razini vjere. A morali smo, jer uz sve manjkavosti u implementaciji Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima u svijetu, taj dokument ostaje još uvijek najbolja nada za manjinske nacije i države da žive i prežive u zamršenom i zamagljenom globalnom svijetu, gdje se, u mnogim krajevima svijeta, krše osnovna ljudska prava. No, da nije te Univerzalne deklaracije o ljudskim pravimaUN-a kršila bi se još više. Nažalost, politika u nas nije dorasla visini tog zadatka, država se nije izdigla na visinu tog izazova, nacija nije dosegla tu dubinu svog korijena, kultura se nije oplodila do te visine zrelosti, a vjera nije na visini te svijesti o svojoj misiji. No, sve dok i kao politika, i kao država, i kao nacija, i kao kultura, i kao vjera ne shvatimo važnost, ali i opasnost našeg geografskog položaja, kao i našeg duhovnog okruženja, i dok zbog toga ne shvatimo važnost ideje o ljudskim pravima, ne možemo reći da smo položili ispit duhovne, nacionalne i državne zrelosti, ne zbog opasnosti od bilo koga, već zbog naše nehatnosti i neupućenosti u naša vlastita ljudska prava, ali i ljudska prava drugih. Nadam se da će nam posljednja doživotna presuda Haškog tribunala Karadžiću za genocid nad našim narodom biti poticaj da ozbiljnije shvatimo naš položaj i temeljitije se upoznamo s pravnim mehanizmima i moralnim prednostima kako bi se zaštitili od budućeg genocida, koji nije isključen ako se prepustimo nemaru.
IV
Nostra Aetate
Također, i dokument "Nostra Aetate" Katoličke crkve, nastao je kao izraz potrebe Katoličke crkve da na Drugom vatikanskom koncilu (1962-1965) donese epohalni zaokret kojim, ako ne potpuno otklanja, a ono uveliko ublažava stoljetnu krizu u odnosima s nekršćanskim, odnosno nekatoličkim religijama. Naime, nakon povijesnih konfrontacija, Katolička crkva se odlučila za novi način pristupa nekršćanskim religijama koji će biti utemeljen na poštivanju i dijalogu. Iako za taj obrt percepcije o nekršćanskim religijama Vatikan nije imao direktno uporište u stavovima crkvenih učitelja iz prošlost, II vatikanski sabor, 28. X. 1965. godine je uspio usvojiti "Nostre Aetate" sa 2221 glasom "za" i 88 "protiv" prisutnih katoličkih biskupa. Zanimljiva je izjava o islamu i muslimanima u tom dokumentu, gdje se kaže: "Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka (poslanika, op. aut.), a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom. Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti sabor poziva sve da se, zaboravi što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljudi". Ova izjava o islamu i muslimanima postala je dobar osnov za muslimansko-katolički dijalog, dijalog koji održava dijalektiku duha u pokretu, dijalektiku o kojoj Kur'an Časni govori, a koju katolici oslovljavaju kao djelovanje Duha Svetog. Dakle, Nostra Aetate (1965) je historijski dokument Drugog vatikanskog koncila. Iako u svojim dokumentima u prošlosti nije mogao naći temelj za to, Vatikan je, uz pomoć Svetog Duha, kako su kazali, bio u stanju sačiniti ovaj dokument koji je od ogromnog značaja u smislu preorijentacije prema toleranciji i dijalogu sa nekršćanskim religijama, posebno sa judaizmom i islamom u dijalektičkom spiritualizmu abrahamovske tradicije.
V
Zajednička riječizmeđu nas i vas
Međutim, zamah muslimansko-katoličkog dijaloga iznenada je prekinulo predavanje pape Benedikta XVI o islamu i poslaniku Muhammedu, a. s., na Univerzitetu u Regensburgu 2006. godine. Na tu krizu kreativno je djelovao jordanski princ Ghazi bin Muhammed sa inicijativom 2007. godine pod naslovom Zajednička riječizmeđu nas i vas - ljubav prema Bogu i ljubav prema komšiji, kojeg je potpisalo 138 muslimanskih teologa i mislioca kao poziv na muslimansko-kršćanski dijalog nakon papinog kontroverznog predavanja u Regensburgu. Vjerovatno, dokument "Zajednička riječ" ne bi nastao da nije bilo krize u odnosu između islama i kršćanstva, krize koju je svjesno ili nesvjesno izazvao papa Benedikt XVI, koji se poslije toga ispričao muslimanima na način da je kazao da mu je žao ako je nekoga povrijedio svojom izjavom, koju je referirao kao dijalog iz 1391. godine u mjestu blizu Ankare između bizantijskog cara Manuela II Paleologa i jednog učenog Perzijanca o kršćanstvu i islamu, gdje bizantijski car pita Perzijanca: "Pokaži mi šta je to Muhammed donio novoga, tamo ćeš naći samo zle i neljudske stvari, kao što je njegov zahtjev da se vjera koju je propovijedao širi sabljom.
VI
Deklaracija evropskih muslimana
Ova i ovakva izjava pape Benedikta XVI naišla je na oštru i široku osudu ne samo kod muslimana, već i kod kršćana-katolika. No, treba imati na umu da se ona pojavila u atmosferi nakon terorističkih napada na Trgovinski centar u Nju Jorku 11. septembra 2001., 11. marta 2004. u Madridu, te 7. jula 2005. u Londonu. Sve te napade sebi je pripisala organizaciji Al-Qaida, pozivajući se na islam i muslimane, kao borbu protiv Zapada. Svi ti napadi bili su povod da mi napišemo "Deklaraciju evropskih muslimana", u kojoj je posebno naglašeno da Evropa nije ni ”dāru-l-harb"("kuća rata"), ni dāru-l-islam("kuća islama"), već "dāru-l-'aqd" ("kuća društvenog dogovora"), na principu demokracije i ljudskih prava. Stoga, muslimani koji žive u Evropi moraju to shvatiti kao svoju vjersku i patriotsku dužnost bilo kao autohtoni, bilo kao dosljeni, bilo kao konvertitni evroski muslimani. Dakle, Deklaracija evropskih muslimana (2006) je historijski dokument, u smislu njegove značajne poruke muslimanima Evrope, da Evropa nije dom rata (“Dāru-l-harb”) niti je dom islama (“Dāru-l-islām”), već je to dom dogovora ili društvenog ugovora (“El-'Akd el-idžtimāʿī”). Ovaj dokument je napravila Islamska zajednica u Bosni. Politički i vjerski autoriteti u Evropi cijene ovu Deklaraciju.
VII
Marakeška deklaracija
Nažalost, nerazumijevanje i otvoreni konflikti na relaciji Istoka i Zapada, gdje su islam i muslimani postali glavna meta kako protagonistima za odbranu tako i antagonistima za napad na islam i muslimane, nije se stišavala, već povećavala kako na Istoku tako i na Zapadu. Oružani sukobi na Bliskom istoku prerasli su u krvave sukobe i progone tradicionalnih nemuslimanskih zajednica, posebno u Iraku i Siriji od strane ISIL-a, dok su učestali teroristički napadi u evropskim prijestolnicama od Londona do Brisela ugrožavali mir i sigurnost muslimanskih zajednica širom svijeta. U takvim okolnostima krize u odnosima između Istoka i Zapada, posebno tradicionalnih manjinskih nemuslimanskih zajednica u društvima sa muslimanskom većinom na Istoku, kao i manjinskih muslimanskih zajednica u društvima sa većinskom kršćanskom većinom, moralo je doći do dijalektičkog spiritualizma u pokretu. Ovoga puta progovorila je muslimanska savjest, koja je imala uporište u prošlosti, a to je "Medinska povelja", kao uzor muslimanima za odnos prema manjinskim zajednicama u njihovom većinskom okruženju. Naime, pod patronatom marokanskog kralja Muhammeda VI, u Marakešu je održana konferencija o temi "Prava religijskih manjina u zemljama sa muslimanskom većinom". Konferenciji je prisustvovalo 300 muslimanskih delegata iz 120 zemalja, kao i 50 nemuslimanskih religijskih ličnosti. Nakon dvodnevne rasprave, usvojena je "Marakeška deklaracija" o pravima nemuslimana u zemljama sa muslimanskom većinom po uzoru na "Medinsku deklaraciju" od prije 1400 godina. Dakako, "Marakeška deklaracija" od 2016. godine je uporediva sa vatikanskom "Nostre Aetate" od 1965. godine u smislu da oba ova dokumenta sadrže poruke o religijskoj toleranciji i suživotu u pluralnosti i različitosti vjerske i kulturne stvarnosti. No, za razliku od vatikanskog dokumenta "Nostra Aetate", koji je nastao, kao što vole neki da kažu, kao trenutno djelovanje "Svetoga Duha", muslimanska "Marakeška povelja" je dokument koji je nastao kao nasljedno pamćenje, a time i kao moralna svijest o odgovornosti prema manjinskim religijskim i drugim zajednicama u društvima sa muslimanskom većinom. No, valja ipak skrenuti pažnju, da ni "Marakeška povelja" ne bi nastala da nije bilo izrazite krize u odnosima između Istoka i Zapada, krize koja je potakla Šejha Abdullaha bin Bajjaha, predsjednika Foruma za mir sa sjedištem u Abu Dhabiju i dr. Ahmeda Tevfika, marokanskog ministra vakufa, da pokrenu ovu inicijativu, kao odgovor na progone nemuslimanskih manjinskih zajednica iz Iraka i Sirije, te da na taj način ožive sjećanje na "Medinsku povelja", kao temelj za zaštitu ljudskih prava manjinskih zajednica, koje žive u zemljama sa muslimanskom većinom.
VIII
Vašingtonska deklaracija
U međuvremenu, a na inicijativu Šeikha Abdullaha bin Bejja, ustanovljen je 2018. godine “Savez vrlih” (“Hilf al-fudul”), po uzoru na predislamsku arapsku tradiciju, koji je proizveo Vašingtonsku deklaraciju sa ciljem da se "istraže načini na koje tri velike abrahamovske vjere mogu ponuditi svoje zajedničke vrijednosti u službi mira." Vašingtonska deklaracijaje samo nastavak Marakeške deklaracije koja je produžetak Medinske povelje kao tradicionalne osnove za muslimane da prakticiraju mir i toleranciju prema nemuslimanima u svojim društvima.
IX
Deklaracije o ljudskom bratstvu
Kao kruna muslimanskog nastojanja da se zaustavi antimuslimanska retorika u svijetu, ne više samo u medijima, već i u političkim i akademskim krugovima, dolazi do povijesno-praktičnog “dijalektičkog spiritualizma” u Abu Dhabiju početkom ove godine (03-05. ferbruar, 2019.) .
Naime, usvajanje i potpisivanje “Deklaracije o ljudskom bratstvu” od strane pape Franje i Šejh Al-Azhara bio je vrhunski događaj u dugom nizu prethodnih međuvjerskih dijaloga i međuduhovne dijalektike između muslimana i kršćana, kao vjerskih zajednica, isto kao i između Istoka i Zapada, kao prepoznatljivih civilizacijskih i kulturnih sfera. Susret između el-imamu-l-ekbera, šejhu-l-Azhara Ahmeda Tajjiba i pape Franje je historijski događaj koji će, zasigurno, napraviti značajnu razliku, u 21. stoljeću u načinu uspostavljanja odnosa između muslimanskih i kršćanskih vjerskih zajednica, osobito između katoličke i muslimanske zajednice širom svijeta, ali će, također, napraviti i značajan pomak između Istoka i Zapada u smislu civilizacijske i kulturne razmjene. Ovdje je jako dobro prihvaćena ideja da muslimanska društva moraju promijeniti svoje stavove o povlačenju iz glavnog toka (mainstream) globalne historije, te otvoriti svoje umove kako bi postali aktivni sudionici globalnog historijskog razvoja u svim područjima života. Zaista, muslimanska društva moraju prijeći sa marginalne pozicije današnje svjetske historije na aktivnog i produktivnog predstavnika svjetske historije, sa misijom mira i sigurnosti, kao svojim ciljem oživljavanja novog duha vremena, oživljavanja novog duha muslimanske nacije, jer zaslužuju, svojim slavnim duhom i svojom plemenitom misijom, da budu među najboljima u poznatoj historiji.
Prema tome, Papina posjeta Abu Dhabiju, 03-05. februara 2019. godine, nije historijska samo zbog činjenice da je to prva posjeta jednog pape Arapskom poluotoku u historiji, već i stoga što je to prva transcendentalna posjeta u historiji u smislu njene globalne duhovne poruke univerzalnoj zajednici muslimana – Ummetu.
Formalni domaćin Rimskom biskupu i vrhovnom poglavaru Katoličke crkve su država i narod Ujedinjenih Arapskih Emirata, ali mu je religijski domaćin njegov duhovni partner, šejh Al-Azhara, koji je danas vrhovni autoritet globalnog sunnitskog muslimanskog Ummeta. Stoga susret dvojice najviših lidera katoličke i muslimanske zajednice u svijetu, u gradu Abu Dhabi, na Arapskog poluotoku, ima historijski značaj bez presedana. Po prvi put, globalna muslimanska zajednica mogla je osjetiti da ima istinski duhovni i kulturalni glas koji se u njeno ime obraća cijelom svijetu.
Ne možemo propusti ovu priliku a da ne naglasimo da nakon papine posjete Abu Dhabiju i konstruktivnog dijaloga između njega i šejha Al-Azhara, kao dva pouzdana religijska simbola mira i povjerenja, muslimani, pogotovo oni na Zapadu, očekuju da se organiziraju slične posjete šejha Al-Azhara ključnim kršćanskim zemljama. Te posjete mogu početi posjetom Rimu, gdje bi se Šejh Al-Azhara dr. Ahmed Tajjib susreo s muslimanima Evrope na nekom velikom stadionu, te kršćanima i muslimanima uputio slične poruke mira kao što to papa Franjo čini muslimanima i kršćanima u većinski muslimanskim zemljama na misama, poput mise u Abu Dhabiju, na stadionu koji prima oko 40.000 ljudi. U toj mogućnosti vidim najvažniji aspekt papine historijske posjete Arapskom poluotoku, kao i usvajanja “Deklaracije o ljudskom bratstvu”.
Dva prijedloga
Na kraju, dozvolite mi da s vama podijelim dva prijedloga:
Prvo, predlažem da se snažno podrže sve postojeće institucije i organizacije, kao i pojedinci, koji se bave iščitavanjem, analiziranjem i prezentiranjem rezultata Haškog tribunala o zločinu genocida nad našim narodom radi obuke o pravnim mogućnostima i moralnim argumentima protiv negacije genocida i revizije činjenica o zločinu genocida s ciljem da se žrtvu proglasi dželatom, a dželata žrtvom. U svakom, pa i u ovom poduhvatu, najvažniji su ljudi, koji hoće, mogu i znaju to raditi, a hoće, mogu i znaju ako osjete da se njihov trud vrednuje i nagrađuje.
I, drugo, predlažem da se tekst “Deklaracije o ljudskom bratstvu” čita i analizira na Fakultetu islamskih nauka, posebno u ozračju međureligijskog dijaloga kao “dijalektički spiritualizam”, iz kojeg može proizaći međusobno povjerenje i uvažavanje radi sprečavanja sukoba zbog vjerskih i kulturnih razlika u našem društvu. Sarajevo bi moglo biti mjesto susreta visokih vjerskih autoriteta iz Egipta i Rima, koje povezuje ova Deklaracija, a iz koje mi ovdje možemo imati duhovnu i intelektualnu korist i moralnu satisfakciju da činimo nešto za opće dobru kod nas i u svijetu.
Hvala vam na pažnji uz dovu Svevišnjem Allahu da vas čuva! Alahimanet do sljedećeg susreta, ako Bog da!
