S obzirom da su ljudi u svojim tjelesnim, duhovnim i intelektualnim sposobnostima 'približno jednaki', sasvim je prirodno da se, ako žele istu stvar, nužno moraju međusobno sukobljavati. Dakle, u pitanju je čisto rivalstvo. Međutim, ako ne žele istu stvar zašto bi se međusobno sukobljavali?

Različiti su i brojni odgovori koje možemo dati na ovo pitanje, kao i na brojna druga, ali jedan je posebno zanimljiv i s razlogom ga želim potencirati, a to je oholost (nadmenost, pobuda za dominacijom i dokazivanjem u kontekstu Iblisovog rezona logike: ja sam bolji od njega).

Ljudska duša je itekako sklona zlu i ako na vrijeme i na pravi način ne bude vaspitana može se manifestirati kroz najokrutnije ponašanje, a što može uzročiti vrlo teške komplikacije, čak i pogubne posljedice po brojne nevine i 'vaspitane duše'. Upravo je nadmenost najpogubnija osobina koja vodi neminovnom stradanju kao nužnoj posljedici. To je osobina koja prouzroči prvi grijeh uopće počinjen i zbog koje će biti uskraćen džennet.

„Po zemlji ne hodi nadmeno...“ (Kur'an, El-Isra, 37), jasno je naglašeno u Kur'anu Časnom, „a u govoru ne budi grlat...“ (Kur'an, Lukman, 19). Dalje čitamo: „I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi Zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ (Kur'an, Lukman, 18) „I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati. Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati. Onaj koji ide pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta - na svoju štetu luta, i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi...“(Kur'an, El-Isra, 13-15)

Onaj koji nije vaspitan u skladu sa ovim i drugim kur'anskim načelima etike nema mjere u svome direktnom ophođenju sa drugima. Jedna stara izreka veli: „Ko nema vjere, nema ni mjere.“ Svako svojim ponašanjem daje sliku o sebi samom, pa se tako mnogi pokazuju drugima, pored ostalog, kroz usmenu ili pisanu riječ.

Postoje različite vrste znanja, ali je ovdje riječ o realnom, stvarnom, istinskom i iskonskom znanju utemeljenom na bogobojaznosti i ponašanju u skladu s njim. Stoga, koga znanje ne približi Allahu, sigurno će ga od Njega udaljiti, a blizu i daleko dijametralno su različiti pojmovi. Shodno tome, želim spomenuti nekoliko vrsta ljudi u pogledu znanja:

• Oni koji znaju i znaju da znaju;
• Oni koji znaju, a ne znaju da znaju;
• Oni koji ne znaju, a znaju da ne znaju;
• Oni koji ne znaju, a ne znaju da ne znaju.

Želim podržati naučni rad.

Prva od kategorija u navedenoj klasifikaciji je najbolja, dok je posljednja najgora i najopasnija, u kontekstu stare narodne izreke: „Što budala može pokvarit, to stotinu drugih ne može popravit.“

Problem opće devalvacije manje-više svih društvenih vrijednosti se posebno manifestira u (ne)znanju i ponašanju u skladu s njime, sa dubokim uvjerenjem kako je upravo to ispravno, uz istodobnu osudu i prijezir svega što nije u skladu s takvim rezonom.

Svijet je ovakav kakav jest, a ne onakav kakvim bi smo mi željeli da bude.  Ovu tvrdnju ne shvataju brojni nadobudni „intelektualni patuljci“, pa se, kao za posljedicu, ponašaju veoma drsko i često krajnje nekorektno spram svih drugih u svome okruženju, misleći kako su oni sami mjerilo svih stvari i da se svi drugi po njima trebaju ravnati. U našem slučaju takvi su najčešće posjednici brzih instant diploma i poslušnici vladajuće kaste. Međutim, bitno je napomenuti da kako god imamo tri vrste brade, tako isto imamo i tri vrste diploma. Što se tiče brade imamo bradu znanja, bradu zvanja i bradu s***a. Tako je i sa diplomama.

Želja za dominacijom i vladanjem čini ljude beskrupuloznim čime se pokazuje otvorena suprotnost sa temeljnim islamskim postulatima da je sve Allahovo, dž.š., i da se sve Njemu pokorava i na kraju vraća. Islam je oslobodio čovjeka robovanja drugom čovjeku. La ilahe illallah, nema boga osim Allaha je nevjerovatno jasna i snažna izjava, na kojoj se zasniva cjelokupno naukovanje o životnoj realnosti i ljudskoj postojanosti uopće. To što svako na sebi svojstven način razumijeva istu druga je stvar. Koliko je god muslimana toliko je i različitih shvatanja islama. Stoga ne iznenađuju enormne razlike među samim muslimanima, ali to nije tema ovoga teksta.

U vremenu kada su izvrnuti vrijednosni rezoni vrijedi parola: „Čega se pametan stidi, time se budala ponosi“. Svakodnevno se možemo osvjedočiti u istinitost rečenog. Kao produkt neetičnosti i krize morala na globalnom planu imamo nesređene gotovo sve odnose čovjeka sa svime što ga okružuje, a posebno odnose sa drugim ljudima. To je posljedica one tvrdnje: „Koga znanje ne približi Allahu, sigurno će ga od Njega udaljiti“, a takve On prepusti u skladu sa kur'anskim ajetom: „I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici.“ (Kur'an, El-Hašr, 19)

Naravno, svako onaj koji nema životne orjentire utemeljene na čistim principima istinske pokornosti Onome kojem ćemo se neminovno vratiti, teško da ima mjeru u svome ophođenju sa svime što ga okružuje. Takvi umjesto načela bogobojaznosti imaju druge principe i životne vodilje, a neke od njih su slijedeće:

• Griješiti je ljudski, a svaliti krivicu na druge još je ljudskije,
• Pošteno ćemo ako nikako drugačije ne možemo,
• I nekultura je dio kulture,
• I pravo na glupost spada u ljudska prava,
• Bolje ti je imati jezik za zubima nego jezik bez zuba,
• Bolje ti je biti podoban nego sposoban i sl.

Takvima jednostavna poruka u malo sarkastičnom stilu: Uz dužno poštovanje, moram kazati kako vas ne poštujem! Oni redovno idu kod svojih šefova po „svoje mišljenje za taj dan“. Pokvareni poltroni, munafici, licemjeri i dvoličnjaci. Kukavice u srži, neostvareni u struci i privatnom životu... Zato im je nužna podobnost, jer nemaju sposobnost, osim za spletke i sve zasnovano na neetičnosti.

Dok su jedni „izgriženi od savjesti“ zbog i najmanjeg prekršaja drugima je u isto vrijeme sasvim svejedno. Vele: jel bolje da glava boli tebe, ili mene? Što se mene tiče bolje je da se ti sjekiraš, i sl.

Oguglali su takvi na tuđi jad i brige. Vrlo ilustrativno i snažno o takvima govore slijedeći kur'anski ajeti: „Zato ih ostavi neka se napričaju i nazabavljaju dok Dan kojim im se prijeti ne dočekaju, Dan u kome će žurno kao da kumirima hrle iz grobova izaći.“(Kur'an, El-Me'aridž, 42-43.)

Igraju se oni koji ne znaju, a ne znaju da ne znaju, opasnim igrama, a da ni svjesni nisu sopstvene nesvijesti koja ih nakon isteka roka trajanja, a svemu je rok određen, strovaljuje u vječni ponor. Misle da čine dobro, da uspostavljaju red na zemlji, a zapravo ga remete, diveći se sebi i svojim sposobnostima iz domena neetičnosti i spletkarenja zarad dominacije i lične promocije. Zaista je neznanje spremno da se samo sebi divi!